Svakome je potrebna nada

“NADA neprekidno izvire u srcima ljudi.” Tako kaže engleski pjesnik Alexander Pope u svom “Eseju o čovjeku”. Dvije tisuće godina prije njega slično se izrazio grčki pjesnik Teokrit: “Nada je toliko dugačka, koliko živi onaj koji je posjeduje.” Mnogo ranije pisao je mudri hebrejski kralj Salamun: “Jer onaj tko je među živima, ima nade” (Prop. 9:4, ST).

Da, uvijek je nada bila potrebna svim ljudima. Danas postoje milijuni, koji kažu, da je jedina nada bolji svijet kroz ateizam. Oni vjeruju, da će revolucionarne promjene donijeti bolja vremena za ljude. Citiraju francuskog ateističkog mučenika Gabriela Peria, govoreći, da će zahvaljujući ateizmu buduće generacije doživjeti “sretnu budućnost”. Međutim, mnogi su ljudi vidjeli razočaravajuće rezultate, koje su postigle vlade, koje slijede takve principe i izgubili su svaku nadu. Pa ipak, ateizam je još uvijek “nada” milijuna ljudi, koji u svijetu traže socijalnu pravdu.

Kuran nudi za oko pola milijarde muslimana nadu o vječnom blaženstvu u raju zvanom “vrt”, gdje će blagoslovljeni raskošno uživati u svojim uskrsnulim tijelima. Mnogi muslimani se čak nadaju mileniju ili tisućugodišnjoj vladavini mira na Zemlji prije sudnjeg dana. Oni, koje je Alah odbacio, biti će bačeni u “vruće mjesto” gdje će se vječno mučiti.

Nada stotina milijuna Hindusa i budista sastoji se u postizanju cilja — nirvane. Za Hinduse to doslovno predstavlja “ugasnuće” ili “utrnuće” plamena života kroz potpuno spajanje sa Brahmom ili bezličnom univerzalnom dušom. Za budiste je nirvana “stanje savršenog blaženstva postignutog kroz ugasnuće ličnog “ja” i potpuno spajanje duše sa uzvišenim duhom.”

Zatim, za stotine milijuna ljudi, koji tvrde da su kršćani, nada je jedna od tri “teološke vrline”, zajedno sa vjerom i ljubavi. O tim trima vrlinama navodi se u M’Clintockovoj i Strongovoj Cyclopaedii: “Vjera je korijen, ljubav je plodonosno stablo, a nada je krošnja stabla kršćanskog života, koja dopire do neba.”

Prema tom protestantskom djelu, nada za članove kršćanskih crkava jest otići u nebo. Pod “nada” stoji u djelu The Catholic Encyclopedia: “(Nada) se definira kao božanska vrlina kojom pouzdano očekujemo, uz Božju pomoć, dostići vječno blaženstvo ... Sve je to razumljivo samo na temelju, kojeg prihvaćamo kao istinu, da postoji takvo nešto kao natprirodno uređenje i da jedina shvatljiva konačna sudbina čovječja u sadašnjoj brizi Božjoj leži u tom uređenju. ... nada ima kao svoj glavni cilj sjedinjenje s Bogom u nebu.” (Naglašeno od nas.)

Dakle, za katolike i većinu protestanata jedina nada je “vječno blaženstvo ... u nebu”. Ako se to ne ispuni, ne postoji više nikakva nada. U A Catholic Dictionary piše: “Prokleti u paklu ne mogu se nadati, jer ne mogu očekivati nikakvo spasenje.” Primjedba, koju je Dante zamislio da se nalazi ha vratima pakla glasi: “Sve su nade izgubljene za vas koji ovdje uđete.”

Ali, da li su svi oni, koji vjeruju u Boga i Krista pred izborom “vječnog blaženstva” u nebu ili beznadnog stanja vječne kazne u “paklu”? Kako Biblija opisuje kršćansku nadu i bilo koju mogućnost kažnjavanja, budući da su korijeni kršćanstva duboko zašli u tu knjigu?

Osim toga, milijune ljudi, koji su zaneseni ateizmom, očigledno ne privlači “nebesko blaženstvo”, koje kao nadu pružaju crkve kršćanstva. Bi li moglo biti, da Biblija pruža takvim ljudima — ne za kratak životni vijek, već za vječnost — nadu, koju misle da su našli u ateizmu, naime, svijet “socijalne i ekonomske jednakosti za sve” u “besklasnom društvu”?

Bi li čak moglo biti moguće, da Biblija pruža nadu milijunima muslimana, koja je slična rajskom “vrtu” koji im pruža Kuran, ali bez postojanja opasnosti da bi mogli završiti u “vrućem mjestu”.

A što je sa stotinama milijuna pripadnika orijentalnih religija, koji uče, da sav materijalni život znači patnju i za koje je život na Zemlji štetan? Da li bi ti ljudi tražili svoje osobno poništenje postojanja u nirvani, ako bi se mogli uvjeriti, da život na Zemlji nikada nije trebao značiti vrijeme patnje za koje oni znaju? Zar im ne bi mogla Biblija promijeniti pogled na život i dati im nadu, koja više odgovara prirodnim težnjama inteligentnih ljudi?

Dok imamo u mislima ta pitanja, ispitajmo Bibliju i religioznu povijest, kako bismo vidjeli, da li se kao jedina nada čovječanstvu nudi “odlazak u nebo”. A pošto je, prema Bibliji, čovječanstvu bila dana nada i prije osnivanja kršćanstva, razmotrimo najprije to vrijeme i utvrdimo koju su nadu imali stari Hebreji.