Temelj za čvrstu vjeru
ONI koji smatraju vjeru nepraktičnom, nikada nisu dublje razmišljali, postoji li solidan temelj za vjerovanje. Jesi li ti o tome razmišljao? Želiš li ispitati stvar, gdje bi htio početi i koji dokaz bi želio naći?
Mogao bi istražiti mnoge stvari koje te okružuju i pronaći odgovarajuće činjenice.
Jako veliko — vrlo malo
Pošteno govoreći, mogao bi proučavati neizmjerno veliko — naizgled beskrajno prostranstvo svemira, ili radoznalo ogledavati vrlo male — čak mikroskopski sitne dijelove ljudskog tijela i svijeta. U oba slučaja mogao bi naći razlog za vjerovanje u Stvoritelja (1. Mojs. 1:1; 2:1-4).
Prije nekako 3 000 godina, rekao je na Bliskom istoku čovjek po imenu Elijuv: “Po nebu se obazri i promatraj!” (Job 35:5, ST). Bio je mišljenja, da se gore na nebu mogu vidjeti dokazi postojanja Stvoritelja. Svojim golim okom Elijuv, naravno, nije mogao vidjeti niti 5 000 zvijezda, od ukupno više od 100 000 000 000 (sto milijardi) zvijezda naše galaksije — Mliječnog puta. On nije mogao znati, da postoje tisuće milijuna galaksija i da svaka od njih ima milijarde zvijezda. Misliš li, da bi njegova vjera u Boga oslabila da je to znao, kao što danas mi znamo? Ili bi to znanje još više ojačalo njegovu vjeru? Psalmist David je nešto kasnije rekao: “Nebesa kazuju slavu Božiju, i djela ruku njegovijeh glasi svod nebeski” (Ps. 19:1).
Znanstvenici sada ispituju Sunčev sistem svemirskim letjelicama, promatraju svemirski prostor jakim teleskopima i preko radioteleskopa primaju signale sa udaljenih točaka svemira. To povećano saznanje pružilo je daljnje dokaze za vjerovanje u Boga.
Fizičar Werner von (fon) Braun, bivši direktor američkog centra za svemirske letove NASA (National Aeronautics and Space Administration), pisao je: “Materijalisti devetnaestog stoljeća i njihovi ateistički nasljednici dvadesetog stoljeća nastojali su objasniti da bismo mogli živjeti bez vjerovanja u Stvoritelja, kad nam nauka dade više saznanja o postanku. Pa ipak, svaki novi odgovor otkrio je nova pitanja. Što bolje razumijemo ... majstorski plan za galaksije, to više nalazimo razloga za diviti se čudu Božjeg stvaralaštva.”
Do sličnog zaključka možeš doći, ako se okreneš od ogromnog svemira i istražiš sićušne dijelove ljudskog tijela. David je bio potaknut uzviknuti: “Stvorio si svaki moj djelić; sastavio si me u majčinoj utrobi. ... sve što činiš je čudesno i divno” (Ps. 139:13, 14, Today’s English Version). Profesor Robert J. White je u toku godina, koje je proveo kao neurokirurg, imao prilike vrlo pažljivo ispitati ljudski mozak. On kaže:
“Moji doživljaji s pacijentima i neurološka istraživanja u nastojanju da odgonetnem tajne mozga, navele su me više od bilo čega na strahopoštovanje pred mozgom. Ne preostaje mi ništa drugo nego priznati postojanje višeg inteligentnog Bića, odgovornog za nastanak i razvitak nevjerojatnog odnosa između misli i mozga — nečega, što daleko nadmašuje ljudsku sposobnost razumijevanja.”
Ako bi mogao istražiti samo sastav jedne stanice našeg tijela, imao bi puno razloga za vjerovanje u Stvoritelja. Stanica je osnovni sastavni dio svakog živog stvorenja na Zemlji. Nekako oko sto biliona (100 000 000 000 000) sićušnih stanica sačinjava tvoje tijelo. Ali svaka od njih je zapanjujuće zamršena i dobro zamišljena.
U svakoj stanici tvog tijela nalaze se, primjerice, na desetine tisuća gena i mnogo puta spominjana DNK, koja zapovijeda stanici kako treba djelovati i stvarati nove stanice. Ona je odredila boju tvoje kose, brzinu tvog rasta i bezbroj drugih detalja. Vjerojatno se pitaš, kako se mogu sve te informacije nalaziti u DNK svake tvoje stanice?
U svojoj knjizi Whence and Wherefore (1978) (“Kako i zašto”), govori dr. Zev Zahavy o raspravi, do koje je došlo u razredu za biokemiju sveučilišne Cornell više škole za medicinske nauke. Profesor je raspravljao o “programiranim molekulama DNK”. On piše:
“Razred je bio sastavljen od mladih studenata, koji su odrasli u eri kompjuterske tehnologije i zbog toga im je bila dobro poznata neophodna uloga programera u formuliranju kompjuteriziranog programa. Kod spominjanja ‘programiranih molekula’, jedan student je bio potaknut na živahno propitkivanje.
‘Ako su strukture RNK i DNK programirane da izvedu i proizvedu svoje zamišljene uzore’, pitao je on, ‘otkuda potječu sami programi?’
Profesor je na to odgovorio čudnim smiješkom: ‘Pa, od Stvoritelja raznolikosti, naravno’.
Zbunjeni student je šaljivo uzviknuo: ‘Stvoritelj raznolikosti? Tko je to?’
‘Pa, mislim da je bolje poznat po svojim inicijalima’, glasio je odgovor genijalnog savjetnika.”
Profesor je, naravno, mislio na BOGA.
Da, ispitivanje jako velikih ili vrlo malih oblika stvaranja, pruža solidan temelj s za čvrstu vjeru u Boga.
[Slika na stranici 18]
Dio molekule DNK