‘Srdačno primajte jedni druge’
“Zato primajte, (srdačno) jedni druge u svoje društvo kao što je i Krist vas primio u slavu Božju” (Rim. 15:7, ST).
1. Koliko članova je srdačno primljeno u Ujedinjene narode? b) Što nije uspjela ta organizacija prouzročiti i čega se ljudi stalno pribojavaju?
DO SADA je bila ukazana dobrodošlica u Ujedinjenim narodima stopedesetčetvrtoj naciji. Sve njene zemlje članice nemaju istu političku ideologiju. Čak imaju i neprijateljsko stajalište, ali u UN pokušavaju biti “ljubazni neprijatelji”. Izgleda da shvaćaju istinitost onoga, što je rekao neki američki novinar i pjesnik: “Ujedinjeni — stojimo. Razjedinjeni — padamo.” UN tvrde, da su organizacija za svjetski mir i sigurnost. Pa ipak, poslije svih tih godina od završetka Drugog svjetskog rata 1945. g., ta organizacija nije uspjela uspostaviti, kako je to američki političar Wendell Wilkie rekao, “jedan svijet — jednu vladavinu”. Stoga se ljudi sve više pribojavaju izbijanja Trećeg svjetskog rata sa atomskim oružjem.
2. Koje stvari mogu čak i unutar neke države raditi protiv građanina, da ga ostali srdačno ne prihvate?
2 Čak i u državi koja pripada UN, njeni građani možda neće srdačno prihvatiti sve ostale građane u svoju socijalnu grupu. Predrasude upravljaju stanjem. Bogati ne prihvaćaju siromašne. Članovi jedne religije ne prihvaćaju članove druge. Pristalice jedne političke partije odbijaju prihvatiti pristalice druge protivničke političke partije. Visokoškolovane osobe smatraju, da manje obrazovane ili neobrazovane osobe ne zaslužuju njihovu pažnju. Nečija boja kože može raditi protiv njega kod onih, koji imaju drugu boju kože. Rasno podrijetlo može stvarati razlike. Nema općeg, jedinstvenog prihvaćanja pojedinca jednostavno na temelju toga što je član velike ljudske obitelji. Dakle, osobne nesklonosti i neprijateljstva odlučuju gdje će netko biti primljen.
3. a) Zašto kršćanstvo nije bilo nikakav izuzetak u pogledu gore navedenih stvari? b) Da li se osmi biblijski kralj dokazao kao izraz Božjeg Kraljevstva preko Krista?
3 Kršćanstvo nije izuzetak u svemu tome, iako je navodno društvo kršćanskih naroda. Pošto su kršćani samo po imenu, uvijek su iznova kršili ono, što je prorečeno u Izaiji 2:4 (ST): “Koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizati mača protiv naroda niti se više učiti ratovanju”. Dakle, osobe koje su kršćani samo po imenu, patriotski će se boriti za svoje nacionalne interese do svoje smrti ili smrti svojih neprijatelja. One nisu našle nikakav pouzdan razlog za radovanje radi postojanja osmog biblijskog kralja, iako ga je već decembra 1918. g. Savezni savjet Kristovih crkava u Americi, nazvao čak “političkim izrazom Božjeg Kraljevstva na zemlji”. Zacijelo, osmi biblijski kralj nije se dokazao, kao izraz Božjeg Kraljevstva preko Krista.
4. Što je Pavao, kao onaj koji je citirao iz Izaijinog proročanstva, rekao o onome ‘što je nekoć napisano’?
4 Međutim, gore citirane riječi o narodima, koji ne podižu mača na druge i koji se ne uče više ratovanju, ispunjavaju se na pravim oponašateljima i sljedbenicima Isusa Krista. Taj miroljubivi Božji Sin mnogo puta je citirao davno prije napisano Izaijino proročanstvo. To je činio, da bi poučio svoje sljedbenike. Jedan od tih sljedbenika, apostol Pavao, je u prvom stoljeću pisao Kristovim učenicima u Rim i podsjetio ih: “Uistinu, sve što je nekoć napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utjehom, koje daje Pismo trajno imamo nadu.”
5. Tko je dao najbolji primjer Pavlu i, ostaloj kršćanskoj braći u pogledu izdržljivosti?
5 Da bi ispunio ono što je nekoć bilo napisano u Svetom pismu, Isus Krist je podnio sramoćenje i progonstva čak do sramotne smrti na stupu poput političkog kriminalca. Svojom izdržljivošću do samoga kraja postao je savršen primjer svojim učenicima, kako bi bili ojačani i vjerno izdržali do kraja.
6. a) Što pokazuje, da se Isus na stupu držao svoje nade i kako je bio ojačan da izdrži? b) Da li se i Isusovi sljedbenici čvrsto drže nade?
6 Isus je zbog postojane izdržljivosti do kraja svog zemaljskog puta, ostao u od Boga danoj nadi. Dakle, on je mogao reći dobronamjernom razbojniku, koji je uz njega visio na stupu: “Zaista ti kažem danas, bit ćeš sa mnom u raju” (Luka 23:43, NS). U toku tih iscrpljujućih sati na mučeničkom stupu, Isus je osjetio veliku utjehu prisjećajući se onoga “što je nekoć napisano”, a odnosilo se na njega, čime je bio silno ojačan. Njegovi predani sljedbenici, koji trpe sramotu, koja je nanijeta Jehovi Bogu i Isusu Kristu, također se čvrsto drže na Bibliji utemeljene nade za budućnost. Njih također jako tješi Sveto pismo koje “je nekoć bilo napisano”. “Ne razočarava” ih njihova nada utemeljena na najpouzdanijoj knjizi Svetom pismu (Rim. 5:5, ST).
7. Čije gledište bi trebala imati cijela skupština i kako to utječe na njeno slavljenje Boga?
7 Važno je da imamo stanovište poput Isusa Krista dok je patio u neprijateljskom svijetu. Apostol Pavao je suglasno s time izrekao sljedeću molitvu: “I neka vam Bog, izvor te strpljivosti i utjehe, dadne da imate isti osjećaj (duševni stav) jedan prema drugome po primjeru Krista Isusa, da jednodušno jednim ustima slavite Boga, Oca Gospodina našega Isusa Krista” (Rim. 15:5, 6, ST). Ako oponašamo naš uzor, Isusa Krista i izgradimo takvo gledište, tada ćemo sačuvati jedinstvo kao skupština njegovih učenika. Izjednačeno gledište grupe dovodi i do izjednačenih izražaja. To bi bilo kao da “jedna usta” govore u ime cijele skupštine s većom snagom i dojmljivošću. To je najpoželjnije. Nikada se ne može prenaglasiti ujedinjeno slavljenje Boga i Oca našega Gospodina Isusa Krista. Trebali bi se ujediniti naši glasovi u slavljenju onoga, koji treba biti proslavljen. U protivnom bi slušalac bio zbunjen u pogledu poruke, koja mu se prenosi.
Srdačno primanje slično Kristovom
8. Što je možda utjecalo na jedinstvo skupštine u Rimu, kojoj je Pavao pisao pismo?
8 U mnogim organizacijama ili društvima ovog sustava stvari može zbog nacionalnih ili rasnih predrasuda vladati nespremnost da srdačno prime novodošle. Tu mogu igrati ulogu i nejednakosti u izobrazbi kao i religiozne razlike. Vratimo li se u stari Rim prvog stoljeća, utvrdit ćemo da su tamo postojali i prirodni razlozi za takvo pravljenje razlika.
9. Kakve su osobe sačinjavale rimsku skupštinu i što je moglo dovesti do razlika u pojedinačnom davanju prednosti određenom društvu?
9 Dok apostol Pavao još nije stigao u kozmopolitski carski grad Rim, ali se nadao da će ga uskoro posjetiti, napisao je nadahnuto pismo tamošnjoj skupštini. Nakon svraćanja pozornosti na pristupačnost Isusa Krista kao savršenog primjera, Pavao je dalje rekao: “Zato primajte (srdačno) jedni druge u svoje društvo kao što je i Krist vas primio u slavu Božju!” (Rim. 15:7, ST). “Svima koji su u Rimu, ljubaznima Bogu, i pozvanima svetima”, pripadali su prirodni, obrezani Židovi i neobrezani neznabošci ili nežidovi, slobodnjaci i robovi (Rim. 1:7; 3:1-6; Fil. 4:22). Zato su se rimski kršćani razlikovali što se tiče religiozne prošlosti i socijalnog položaja, što je dovelo do različitih gledišta i savjesti. To je moglo dovesti i do davanja prednosti nečijem društvu.
10. Kako je Isus ostavio primjer u pokazivanju dobrodošlice jedni drugima i što je imao pri tome u vidu?
10 Prelazeći preko svega toga, Pavao ih je opominjao da ‘rado primaju jedni druge’ i to toplo, srdačno, iskreno, duboko cijeneći svog kršćanskog brata, vjernika. U tom pogledu trebamo dakle slijediti savršeni uzor, jer Pavao kaže, da tako postupamo “kao što je i Krist vas primio”. Zar nije Isus, kad je bio na Zemlji, rekao: “A tko dođe k meni sigurno ga neću izbaciti van”? (Iv. 6:37, ST). Da, kao savršen čovjek mogao se držati na odstojanju od drugih, uslijed ljudske nesavršenosti i grešnosti. Ali, to nije učinio. Zašto? Pavao navodi razlog, dodajući riječi: “U slavu Božju.” Srdačno primajući k sebi sve vjernike, Krist je proslavio Boga, jer su se na taj način veličale Božja širokogrudnost i želja da budu svi ljudi, spašeni preko otkupne žrtve njegovog sina, Isusa Krista. Bilo je tako kako je sam Isus rekao: “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (Iv. 3:16, ST).
11. Zašto takvo toplo primanje novodošlih proslavlja Boga i što je uskrsnuli Isus rekao svojim učenicima u Galileji da trebaju raditi?
11 Jednako tako i mi proslavljamo Boga, kada kao oponašatelji Isusa Krista srdačno primamo u skupštinu sve one koji je traže, bez obzira na njihovu rasu, boju kože, prethodnu religiju, socijalni položaj i svjetovno obrazovanje. Tako dobivaju svi oni, koji su srdačno primljeni, ispravno gledište o Jehovi Bogu. Pokazavši spremnost prihvatiti sve prave vjernike u skupštinu, gdje je Isus duhovni poglavar, rekao je on svojim učenicima prilikom uskrsnuća ‘u Galileji’, što trebaju raditi: “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio!” (Iza. 9:1; Mat. 28:16-20, ST).
12. a) Koje koristi imamo ako srdačno primamo druge, imajući u vidu slavu Božju? b) Kako se Bog oslobađa od svake krivice za prolivenu krv time, što mi idemo po kućama?
12 Kad primamo sve novodošle bez pravljenja razlike, bit ćemo potaknuti, ako se prisjetimo da to činimo “u slavu Božju”. Time su pokrenuti i novodošli da cijene Božju srdačnost i velikodušnost te da ga slave. Kad smo izvan zidova naših mjesta za sastajanje i idemo po kućama objavljivati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu svima koje sretnemo, pokazujemo da “primamo jedni druge u svoje društvo kao što je i Krist nas primio u slavu Božju”. Takav postupak slavi Boga, čiji smo svjedoci, bez obzira da li oni koje posjećujemo cijene vijest o Kraljevstvu ili ne. Oni koji srdačno prihvate vijest o Kraljevstvu, napokon će nam se pridružiti u slavljenju Boga, koji je poslao k njima objavitelje Kraljevstva. Međutim, oni koji ne prihvate od Boga im danu vijest spasenja, kad tad u budućnosti će shvatiti, da je Jehova Bog mislio na njih i poslao im svoje vjerne svjedoke. I zato neće moći okriviti Boga za to (Ezeh. 33:33). Bog neće biti kriv za njihovu krv.
Od drvodjelje do “ministra”
13. Zašto se Boga ne može okriviti za pristranost jer je najprije dao narodu, koji je bio brojčano manji od ostalog svijeta, priliku da se koristi njegovom pripremom?
13 Kome se najprije pružila prilika izvlačiti korist iz Božje pripreme? Narodu, preko kojega smo dobili Sveto pismo. Taj narod su bili prirodni Izraelci. Zar nije Bog na taj način bio pristran, osobito ako se sjetimo, da su nežidovi brojčano daleko nadmašivali obrezane Židove čak i prije 1 900 godina? Površno gledajući može tako izgledati. Ali je Bog morao negdje početi, i počeo je kod obrezanih Židova, kojima je dao naročita obećanja preko njihovih predaka. Međutim, konačne koristi tog puta, koji je Bog sljedio, nisu trebale biti strogo ograničene na prirodne Židove ili Hebreje. Dakle, postoji li uopće razlog za žaljenje na takav postupak? Ne, uopće ne postoji.
14. Koje je narodnosti morao biti Božji Sin, koji je došao s neba i kako su ga primili pripadnici njegovog naroda?
14 Nemojmo nikada zaboraviti, da je Bog dao nepobitna obećanja dostojnim ljudima s obzirom na njihovo prirodno potomstvo, Židove. Prema tome, Sin Božji je morao doći s neba da bi ispunio obećanja svog nebeskog Oca. Zbog toga se morao roditi kao član međunarodno omrznute nacije — naroda, s kojim je Bog sklopio nacionalni zavjet. No, iako je bio Židov, većina Židova ga nije srdačno primila kao Božjeg Sina, baš kao što je rekao pisac zemaljske povijesti Božjeg Sina: “K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše” (Iv. 1:11, ST).
15. Što je radio Isus u Nazaretu i da li je bio “sluga obrezanih” kad je to radio?
15 Tako je židovski apostol Pavao pisao kršćanskoj skupštini u Rim, koja se nije sastojala samo od prirodnih Židova: “Kažem, Krist je bio ... sluga obrezanih zbog Božje vjernosti, da potvrdi obećanja dana ocima, i da pogani slave Boga zbog milosrđa.” (Rim. 15:8, 9a, ST). U galilejskom gradu Nazaretu, u kući svoga poočima, obrezanog Židova, Josipa, naučio je Isus u mladosti tesarski zanat. Budući da je bio rođen u Judinom plemenu, Isus nije pripadao svećeničkoj obitelji ili levitskom plemenu, koje je služilo u templu. Naravno da radi toga nije mogao stupiti u redove slugu jeruzalemskog templa. Ali, zar je Isus, Sin Božji, došao na Zemlju samo služiti i umrijeti kao drvodjelja? Ne! Dakle, kad je trebao biti “ministar (sluga) obrezanih”, mišljeno je više od njegovog drvodjeljskog zanata kojeg je imao i njegov staratelj Josip.
16. Što je Isus počeo raditi da bi svrsishodnije poslužio građanima svog grada Nazareta, nego kao drvodjelja?
16 Isus je u svom životu učinio puno više od drvodjeljskog posla u Nazaretu, jer u suprotnom sigurno ne bi mogao izvršiti, za njega prorečenu službu. Dakle, njegov nebeski Otac, Jehova Bog, pripremao ga je za nešto drugo, tako da bi mogao biti “sluga, (ministar) obrezanima”, ne samo građanima Nazareta, nego svim narodima. Zato je u starosti od 30 godina zauvijek napustio tesarski zanat.
17. Kako trebamo usporediti Isusovu službu nakon krštenja i pomazanja sa službom židovskog prvosvećenika u templu?
17 Kakvog se posla prihvatio Isus nakon što ga je Levit Ivan Krstitelj krstio i nakon krštenja Božjim svetim duhom? Je li ta služba bila niža od službe svećenika i Levita u hramu, koji su bili pravi Božji “ministri” u Jeruzalemu? Svatko tko je upoznat sa činjenicama, svakako će priznati da je on preuzeo javnu službu, “ministarsku službu”, a ne samo religiozni poziv. Tako je, kako stoji u engleskoj Revised Version Bibliji: “Krist je postao sluga (ministar) obrezanima za istinitost Boga, koji je mogao potvrditi obećanja dana ocima” (Rim. 15:8; također Authorized ili King James Version). Nepobitno je da je Isus služio narodu, vršeći službu u vladi, ali nije bio imenovan po ljudima nego od Boga, sveopćeg Suverena. Ono što je Isus radio nakon promjene zanimanja na Zemlji, bilo je daleko važnije od religiozne službe židovskog prvosvećenika u Jeruzalemu.
18. Zašto je Isus postao “sluga (ministar) obrezanih”, iako ga nije priznala za “ministra” nijedna zemaljska nacija?
18 Kao što Isus Krist nije mogao izvršavati neku religioznu službu u templu Jeruzalema, tako nije mogao ni konkurirati svećenicima i Levitima. Nije mogao, a zacijelo nije ni želio izvršavati religiozne službe u bilo kojem templu nežidovskih naroda, bilo u Rimu, Ateni ili bilo gdje drugdje. Ipak je bio obavezan postati “sluga obrezanih” radi Božje istinitosti. Zašto? Zato jer je trebao “potvrditi obećanja dana (od Boga) ocima”, koji su bili Židovi, a ne pogani. Njihov predak Abraham imao je, primjerice, mnogo sinova od tri žene, ali je Bog izabrao samo Abrahamovog sina od prve žene Sare, naime Izaka, da primi Abrahamsko obećanje. No, Izak je imao blizance, ali Bog je izabrao Jakova, mlađeg blizanca, kasnije prozvanog Izrael, da na nj pređe obećanje o sjemenu, kroz koje će se blagosloviti svi narodi na Zemlji. Tokom vremena je iz dvanaest Jakovljevih sinova poteklo dvanaest plemena Izraelovih, s kojima je, kao sa narodom, Bog sklopio nacionalni zavjet preko proroka Mojsija kao posrednika.
19. Zašto se Isus nije rodio u plemenu Levijevu i tko mu je na Zemlji ukazao dobrodošlicu?
19 Kasnije, nakon što je izraelski narod odlučio postaviti si ljudskog kralja, kao vidljivog predstavnika Jehove, dao je Jehova svoje kraljevsko obećanje kralju Davidu iz plemena Judina. Dakle, obećani Mesija ili Krist trebao je doći iz Davidove obitelji. To objašnjava, zašto je Isus rođen u Davidovom rodnom gradu Betlehemu, kao Davidov nasljednik, jer ga je rodila judejska djevica Marija. Nebeski anđeli su mu ukazali srdačnu dobrodošlicu na Zemlji. Dakle, Božji nebeski sin nije mogao izbjeći roditi se kao Židov. Trebalo je potvrditi ili opravdati nepobitno obećanja njegovog Oca, Boga. Bog si nije mogao dozvoliti da postane lažac.
20. Što se trebalo dogoditi sa ljudima iz nežidovskih naroda, iako je Isus postao jedan “od obrezanih” i zašto?
20 Isus se jako radovao suradnji sa svojim nebeskim Ocem. On je stvarno “postao sluga obrezanih”, jer je bio obrezan kao oni. Još tri i pol godine nakon Isusove smrti i uskrsnuća, ukazivala se naročita prednost obrezanim Židovima. No, nakon toga je trebalo srdačno primiti u Jehovinu teokratsku organizaciju neobrezane pogane ili ne-Židove. To je trebalo potvrditi Jehovina nepovrediva obećanja dana ljudima.