Valdenzi — krivovjerci ili Istraživači istine?

KADA SU živjeli? U 12. stoljeću n. r. vr. — 200 godina prije Wycliffa i Hussa i 300 godina prije Luthera. Gdje? U južnoj Francuskoj i alpskim dolinama te zemlje, kao i u sjevernoj Italiji. Kakve su bile opće prilike? Običan narod je živio u siromaštvu, a bogata, često raskalašena klasa svećenika držala ih je namjerno u neznanju. U cijeloj Evropi je suvereno vladala rimokatolička crkva, koja je bila moćna, bogata i svjetovno nastrojena.

U sjeni toga nalazimo grupu ljudi, koja je sasvim različita. Oni vjeruju, da je Biblija Riječ Božja i nastoje živjeti prema njenim pravednim načelima. Hodali su po brdima i dolinama, po dva i dva, propovijedajući i poučavajući istine, koje su mogli otkriti čitajući dijelove Svetog pisma, koje su imali na svom jeziku. Zbog toga su bili proganjani kao krivovjerci i mnogi su to platili svojim životom. Tko su zapravo bili oni?

U Francuskoj su postali poznati kao vaudois-i. Njihovi katolički progonitelji zvali su ih na latinskom valdenses, odakle potječe naša riječ valdenzi.a

Preteče

Katolički i protestantski povjesničari proturječe se u utvrđivanju podrijetla valdenza. Prvi bi htjeli da vjerujemo, da je “krivovjerska sekta” valdenza, kako ih nazivaju, bila neobično usamljena pojava, koja se iznenada pojavila krajem 12. stoljeća pod vodstvom Francuza iz Liona po imenu Valdes ili Valdus. S druge strane mnogi protestanti tvrde, da su valdenzi bili spona u neprekidnom lancu otpadnika od crkve u vremenu od cara Konstantina (četvrto stoljeće n. r. vr.) do protestantskih reformatora u 16. stoljeću. Ti su protestanti mišljenja, da ime valdenzi potječe od latinske riječi vallis, što znači “dolina”, i odnosi se na činjenicu, da su ti otpadnici bili primorani potražiti zaklon u alpskim dolinama Francuske i Italije, jer su bili neprestano proganjani kao krivovjerci.

Naravno, katolički povjesničari odbacuju takvo protestantsko objašnjenje kao nepovijesno. Međutim, tvrdeći da su se valdenzi odjednom pojavili na pozornici srednjovjekovne povijesti sa Valdesom ili Valdusom, katolička crkva je opovrgavala očiglednu činjenicu, da je bilo mnogo drugih otpadnika prije nego što je Valdus započeo sa propovijedanjem u kasnim 1170-im godinama. Izgleda da je istina, da su se oko Valdusa i njegovih suradnika sakupljale slične grupe otpadnika, koje su već davno postojale.

Katolička crkva želi da zaboravimo, da je klica nezadovoljstva bila prisutna u njenoj sredini mnogo godina prije Valdusa. Biskup Agobard iz Liona (Francuska 779—840 g. n. r. vr.) je na primjer snažno istupio protiv obožavanja kipova, crkava posvećenih svecima i crkvene liturgije, koja nije bila suglasna sa Svetim pismom.

S druge strane Alpa, u Torinu, Italija, sličan stav je zauzeo Agobardov suvremenik, biskup Klaudije. Osudio je molitve svecima, obožavanje relikvija i križa (raspela) i, uopće, odbacio je crkvenu tradiciju, pošto se protivila Svetom pismu. Klaudije iz Torina nazvan je “prvi protestantski reformator”. Umro je negdje između 827. i 839. godine n. r. vr.

U 11. stoljeću govorilo se da je arhiđakon Berenger ili Berengarije iz Tura (Francuska) bio jedan od najutjecajnijih teologa svog vremena koji je bio protiv dogme o transsupstancijaciji (kršćansko vjerovanje o pretvaranju kruha i vina u tijelo i krv Kristovu) tvrdeći, da se kruh i vino, koji se upotrebljavaju u znak sjećanja na Kristovu smrt, ne pretvaraju na čudesan način u tijelo i krv Kristovu, nego da su to samo simboli. Također je davao prednost Bibliji a ne tradicijama. Berenger je bio 1050. g. izopćen iz crkve kao heretik.

Početkom 12. stoljeća dva su se čovjeka istakla, kao jako poznati otpadnici u Francuskoj. To su bili Petar iz Bruysa i Henri iz Lousane. Petar je bio najprije svećenik u jugoistočnim Alpama Francuske. Uskoro je napustio svećeničku službu zbog neslaganja sa crkvom u pogledu važnih nauka kao što su krštenje novorođene djece, transsubstancijacija (pretvaranje kruha i vina u krv i tijelo Kristovo), molitva za mrtve, obožavanje križa (raspela) i potreba za crkvenim zgradama. Prognan iz južnih Alpa od dijeceze (biskupije) izravno je propovijedao narodu po južnoj Francuskoj praveći mnoge učenike. Na kraju je 1140. g. bio spaljen na lomači u Sv. Žileu, u blizini Arla.

Djelo Petra iz Bruysa nastavio je Henri iz Lozane, koji se također zvao i Henri iz Klinia. Bio je redovnik, koji se već 1101. g. počeo hrabro izjašnjavati protiv crkvenih obreda pokvarenog svećenstva njegovog vremena i religioznog hijerarhijskog sistema. Tvrdio je, da je Biblija jedino mjerilo vjere i obožavanja. Henri iz Lozane počeo je propovijedati u Le Manu, u zapadnoj Francuskoj. Pošto je odatle bio istjeran, nastavio je svoju misionarsku službu u južnoj Francuskoj, gdje je na kraju sreo Petra iz Bruysa. 1148. g. bio je uhapšen i osuđen na doživotni zatvor. Ali ideje te dvojice su se poput vatre proširile od južnih Alpa do Sredozemlja i preko cijele južne Francuske do Biskajskog zaljeva.

Valdus i “siromasi iz Liona”

U tim povijesnim prilikama stupio je na pozornicu u Lionu (Francuska) jedan laik. Ništa se ne zna o rođenju tog čovjeka, jedino se izvještava da se dogodilo oko 1140. g. n. r. vr. Čak je i njegovo prezime nekako tajanstveno, jer se piše na različite načine: Valdes, Valdus ili Valdo. Ime Pjer ili Petar ne pojavljuje se u nijednom rukopisu datiranom prije 1368. Pretpostavlja se, da su mu ime kasnije dodali njegovi sljedbenici, da bi ga označili boljim oponašateljem apostola Petra od rimskih papa, koji tvrde da su Petrovi nasljednici.

Valdus je bio bogati trgovac iz Liona. Bio je oženjen i imao dvije kćerke. Bio je predani i aktivan katolik i zato je zamolio svog prijatelja teologa za biblijski savjet o tome, što bi trebao raditi da bi ugodio Bogu. Njegov prijatelj mu je odgovorio citirajući Mateja 19:21, gdje je Isus rekao bogatom mladiću: “Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!” (ST).

Valdus je uzeo taj savjet k srcu. Nakon što je osigurao sredstva svojoj ženi za daljnji život i poslao dvije kćeri u samostan, zadao je dvojici svećenika, Etienu d’Anseu i Bernardu Idrosu, da prevedu Evanđelja i druge biblijske knjige na narodni jezik, koji se govorio u pokrajinama Provansi i Dofinei, u jugoistočnoj Francuskoj. Zatim je podijelio siromašnima ostatak svog bogatstva i dao se na proučavanje Božje riječi. Osim toga, propovijedao je na ulicama Liona, pozivajući stanovnike, da se duhovno probude i vrate na jednostavno, biblijsko kršćanstvo.

Budući da je bio jako poznat kao uspješan trgovac, Valdus je pridobio mnoge slušaoce i uskoro je imao grupu sljedbenika. Radovali su se slušajući biblijsku utješnu vijest na svom jeziku, jer je do tog vremena crkva sprečavala prevođenje Biblije na druge jezike osim na latinski. Mnogi su se pristali odvojiti od svog posjeda i posvetiti učenju Biblije na jeziku običnih ljudi. Bili su poznati kao “siromasi iz Liona”.

To laičko propovijedanje razbjesnilo je svećenstvo. Papa Aleksandar III je 1179. g. zabranio Valdusu i njegovim sljedbenicima, da propovijedaju bez dozvole lokalnog biskupa. Kao što se moglo i očekivati, biskup Belesmain iz Liona odbio je dati odobrenje. Povijesni izvještaji pokazuju, da je Valdus, suočen s takvom zabranom, odgovorio hijerarhiji riječima iz Djela apostolskih 5:29: “Više trebamo slušati Boga, Vladara, negoli ljude” (NS).

Valdus i njegovi sljedbenici su i dalje propovijedali. Zato ih je 1184. g. papa Lucius III ekskomunicirao (izopćio iz crkve), a biskup iz Liona prognao iz svoje biskupije. Taj postupak je doveo do rezultata sličnog onom u prvom stoljeću, kad su prvi kršćani bili istjerani iz Jeruzalema. O tome izvještava Biblija: “Oni sad što su bili raspršeni prolazili su iz jednog kraja u drugi propovijedajući Evanđelje Riječi.” (Dj. ap. 8:1-4, ST).

Ti otpadnici iz 12. stoljeća potražili su zaklon u Alpama i južnoj Francuskoj, gdje su polazili od mjesta do mjesta učeći o Bibliji. Nesumnjivo su se susretali sa drugim otpadničkim grupama, kao što su bili sljedbenici Petra iz Bruysa i Hernija iz Lozane. Prešavši Alpe u smjeru sjeverne Italije, sreli su otpadničke grupe, koje su već postojale u dolinama Pijemontu i Lombardiji. Te biblijski usmjerene otpadničke grupe, koje su kasnije postale poznate svuda po Evropi kao valdenzi, treba razlikovati od “heretičkih” grupa onog vremena, kao što su bili katarib i albigenzi,c čije su se navike više temeljile na perzijskoj filozofiji nego na Bibliji. Povijesni izvještaji pokazuju, da se valdenzi, početkom 13. stoljeća nisu mogli naći samo u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji, nego i u istočnoj i sjevernoj Francuskoj, Flandriji, Njemačkoj, Austriji i čak u Češkoj, gdje je po pričanju 1217. g. Valdus umro.

U potrazi za biblijskim istinama

Bez obzira da li je Valdus bio zaista osnivač valdenza ili ne, njemu se ipak mora pripisati poduzimanje inicijative, što se tiče prevođenja Biblije sa latinskog na narodne jezike običnih ljudi, kojima su propovijedali on i njegovi sljedbenici. Upamti, to je bilo približno 200 godina prije nego što je Wycliffe preveo Bibliju za engleski govoreće otpadnike.

Osnovno gledište ranih valdenza bilo je uvjerenje da je Biblija izvor religiozne istine. U svijetu koji je upravo izlazio iz takozvanog “mračnog vijeka”, oni su tapkali u potrazi za kršćanskom istinom. Očigledno su učinili najbolje što su mogli sa nekoliko knjiga Hebrejskih i Grčkih spisa, koje su posjedovali na jeziku koji su čitali i razumjeli. Prema nekim izvještajima, izgleda da nisu ispravili nauke kao što su trojstvo, besmrtnost duše i pakao. Ipak su ti rani valdenzi toliko razumjeli Bibliju da su odbacili obožavanje kipova, transsupstancijaciju (pretvaranje kruha i vina ...), krštenje novorođene djece, čistilište, obožavanje Marije, molitve svecima, štovanje križa (raspela) i relikvija, kajanje na samrtničkoj postelji, ispovijedanje svećenicima, mise za mrtve, papinski oproštaj grijeha, celibat svećenika i upotrebu oružja. Također su odbacili veličanstvene i lijepo izrađene crkvene zgrade i smatrali su da je rimska crkva “Veliki Babilon, majka bludnica” i pozivali su svoje slušaoce da odatle pobjegnu (Otkr. 17:5; 18:4, ST). Sve je to bilo krajem 12. i početkom 13. stoljeća!

U svom propovjedničkom djelovanju rani valdenzi su učili iz Biblije, posebno naglašavajući Propovijed na gori i Očenaš, u kojima se ističe, da najprije treba moliti i tražiti Božje Kraljevstvo (Mat. 6:10, 33). Tvrdili su da je svaki kršćanin i svaka kršćanka, koji dovoljno poznaje Bibliju, opunomoćen propovijedati “dobru vijest”. Osim toga, vjerovali su, da je Isus jedini posrednik između Boga i ljudi. Budući da je Isus umro jednom zauvijek, smatrali su da svećenik ne može obnoviti njegovu žrtvu držeći misu. Rani valdenzi su slavili Spomen na Kristovu smrt jednom godišnje, uzimajući kruh i vino kao simbole.

Propovijedanje prouzrokuje progonstvo

Prvobitni valdenzi su tvrdili da nije potrebno ići u crkvenu zgradu da bi se obožavalo Boga. Sastanke su ilegalno održavali po štalama, privatnim kućama ili bilo gdje drugdje, gdje su mogli. Tamo su proučavali Bibliju i poučavali nove propovjednike, koji su zatim išli sa iskusnijima. Putovali su dva po dva od imanja do imanja, po gradovima i selima, od kuće do kuće. Priznato djelo Dictionnaire de Theologie Catholique (sv. 15, stupac 2591) u jednom članku, koji je inače nepovoljan za valdenze izvještava slijedeće: “U najranijim godinama počela su njihova djeca učiti evanđelja i poslanice. Propovijedanje njihovih đakona, svećenika i biskupa sastojalo se uglavnom od citata iz Biblije.”

Druga nas djela obavještavaju, da su valdenzi bili poznati kao dobri radnici, ljudi visokog morala i koji su pošteno plaćali poreze. Isključivali su ne pokajničke grešnike. Osim toga, “od srednjovjekovnih sekti” bili su označeni kao “najstariji i najevanđelističkiji”.

Takvi su bili ti bogobojazni ljudi, koje su proganjali njihovi religiozni progonitelji i mnoge spaljivali na lomači. Veliki broj ih je pao kao žrtve užasnog križarskog rata, koji je vođen 1209. g. protiv katara i albigenza na jugu Francuske, a po naredbi pape Inocenta III. Drugi su bili mučeni i ubijani u doba strašne inkvizicije, koja je počela 1229. g. u južnoj Francuskoj. Nekim valdenzima je uspjelo pobjeći u druge zemlje, a mnogi su se sklonili u visokim visoravnima francuskih i talijanskih Alpa, gdje su stoljećima postojale valdenzijske komune.

Međutim, kako je vrijeme prolazilo, bile su napuštene mnoge biblijske nauke, koje su Valdus i drugi otkrili čitajući Bibliju. Početkom 16. stoljeća je protestantska reformacija progutala valdenze. Krajem 17. stoljeća uzeli su čak i oružje u ruke.

Iako su rani valdenzi bili optuženi kao “heretici”, ipak su, zapravo, bili iskreni istražitelji istine i pioniri u pogledu prevođenja Biblije, biblijske nauke i jednostavnog kršćanskog življenja. Još jednom da naglasimo: oni se nisu oslobodili svih lažnih nauka babilonske krive religije, ali su očigledno živjeli po onome što su saznali iz Božje riječi. Mnogi su izgleda bili spremni prije umrijeti nego što bi se odrekli svoje vjere. Naravno, samo “Jehova zna one koji mu pripadaju”. Zato sigurno možemo u svakom pogledu njemu prepustiti nagradu budućeg života (2. Tim. 2:19).

[Bilješke]