Pitanja čitalaca
■ Je li ispravno, kad smo suočeni s teškim kušnjama ili zadacima moliti se za ‘dvostruki dio’ Božjeg duha, kao što je to zatražio Elizej?
UMJESTO da osjećamo potrebu u nekoj prilici ili situaciji tražiti ‘dva puta više’ Božjeg duha, bolje bi bilo moliti Boga da nam pruži sveti duh, prema našim potrebama.
Nakon prelaska proroka Ilije preko rijeke Jordana i prije nego je bio uzet prema nebu ognjenim kolima, njegov pratilac i nasljednik, prorok Elizej, zatražio je nešto naročito. Prema Bakotićevom prijevodu Biblije, Elizej je rekao Iliji kod opraštanja: “Da bude na meni, molim te, dvostruki deo duha tvoga” (2. Carevima 2:9, BA). Neke je kršćane taj zahtjev naveo na pomisao, da im je potreban ‘dvostruki dio duha’, ili to možda i traže od Boga.
Međutim, Daničićev prijevod Biblije (kao i Novi svijet) pomaže nam razumjeti Elizejevu molbu. Prema prijevodu Novi svijet, taj stavak glasi: “Da budu dva dijela duha tvojega u mene” (2. Carevima 2:9, NS). Elizej je zatražio dio Ilijinog duha, koji bi pripadao sinu prvencu. Kako to?
Te Elizejeve riječi nalaze potvrdu u običaju, koji je vladao u starom Izraelu, prilikom podjele imovine nekog pokojnika. Dok bi drugi sinovi dobili samo dio nasljedstva, prvenac, ili najstariji živi sin, dobio bi dva dijela, ali i preuzeo odgovornost poglavara u domu (5. Mojsijeva 21:17).
Kad je Bog želio pospremiti Iliju s neposredne pozornice, kao glavnog proroka u Izraelu, trebao ga je naslijediti Elizej. No, Elizej nije bio ostavljen kao jedini prorok tog vremena. Zajedno s njim bili su razni muževi poznati kao ‘sinovi proročki’ (2. Carevima 2:3, 5). Pa ipak je Elizej trebao biti najistaknutiji među njima, kao glavni Ilijin nasljednik (2. Carevima 4:38; 6:1-3). Iako su sigurno i oni imali izvjesnu mjeru Božjeg duha, tj. izvršavali neke proročke dužnosti, ipak Elizej je bio kao Ilijin prvorođenac i zato je s pravom mogao zahtijevati dva dijela Ilijinog duha.
Da, Jehova Bog daje sveti duh svojim vjernim obožavateljima već prema njihovim potrebama i okolnostima. Kad je Mojsije trebao pomoć jer je vodio mnogobrojni narod, Jehova Bog je zapovjedio, da se u tu svrhu izaberu 70 starijih muževa. Jehova je rekao Mojsiju: “Uzet ću nešto duha koji je na tebi i stavit ću ga na njih. Tako će s tobom nositi teret naroda.” (4. Mojsijeva 11:16, 17, ST). To ne znači, da Mojsije više nije imao potrebnu mjeru svetoga duha, ili da je osjetio pomanjkanje duha. Ne, Bog je dao Mojsiju i 70-torici pomoćnika dovoljno duha, da su mogli rješavati zadatke koje su dobili. Slično tome su Elizej i ‘sinovi proročki’ imali dovoljno svetog duha za obavljanje svojih dužnosti i suočavanje sa kušnjama.
Kršćani mogu, također, primiti dovoljnu količinu Božje djelujuće sile ili duha. No, pri tome bi trebali voditi primjerno življenje, jer suprotno bi onemogućili djelovanje svetog duha. (Usporedi Efežanima 4:30.) Svakako, trebali bi moliti za duh i vjerovati u ono što je Isus rekao: “Ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole”! (Luka 11:13, ST) Možemo biti sigurni da Bog ‘ne daje duha na mjeru’ ili ‘oskudno’ (Ivan 3:34, BA; NS iz 1950; Centenary Translation of the New Testament). Umjesto da nam dade ‘dvostruki dio’, dat će nam onoliko svetog duha koliko trebamo, kako bi izišli na kraj sa životnim problemima, sudjelovali u važnom djelu propovijedanja ‘dobre vijesti o kraljevstvu’ i razumjeli i primjenjivali njegovu Riječ (Matej 24:14).
■ Proizlazi li iz Mateja 26:74 da je apostol Petar pod pritiskom pribjegao bogohuljenju ili psovanju?
NE. U tom se stavku opisuje kako je Petar postupio, kad su ga, nakon Isusovog hapšenja optužili da je njegov sljedbenik. U vezi Petrovog trećeg poricanja čitamo: “On (Petar) se poče kleti i preklinjati (proklinjati): Ne znam toga čovjeka (Isusa)” (Matej 26:74, ST).
U nekim se jezicima riječi ‘proklinjati’ i ‘kleti’ odnose na psovanje, bogohuljenje. Međutim, kad se Petar ‘kleo’ i kada je ‘proklinjao’ nije upotrijebio prljave riječi, kao što to mnogi čine kad se naljute.
U Bibliji je, kako u originalnom hebrejskom, tako i u originalnom grčkom jeziku, ‘prokletstvo’ značilo, pozivanje zla na nekoga ili na nešto. To nije bilo psovanje, čak možda nije stajalo niti u vezi sa ljutnjom (1. Mojsijeva 3:14, 15; 4:11, 12). Da bi netko posvjedočio i naglasio istinitost izjave, izgovorio bi možda prokletstvo. Možda bi rekao ovako: ‘Ako nije istina ono što kažem, neka sam proklet; neka me zlo snađe’. Isto tako se netko može ‘kleti’ u vezi nečega, zaklinjući se na taj način, da je to istina i da ga nesreća snađe ukoliko to nije tako.
Petar nije bogohulio, niti je upotrebljavao proste riječi, nego se uplašio i pokušao uvjeriti ljude oko sebe, da su njegova poricanja istinita. To je, naravno, bila laž za koju se morao duboko pokajati (što je kasnije i učinio) (Luka 22:61, 62). Biblija jasno naglašava da kršćani moraju izbjegavati bogohuljenje i psovanje. U njoj čitamo: “Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta” (Efežanima 4:29, ST).