Staza pravednikova postaje još svjetlija

“Tko vlada ljudima pravedno, ... taj je kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce” (2. SAMUELOVA 23:3, 4, ST).

1. Što trebamo očekivati, prema 2. Samuelovoj 23:3, 4, i je li se to ispunilo?

SVJETLO na stazi Jehovinih slugu od najranijih vremena do danas postaje sve svjetlije. Ono je čak mnogo jače od značajne 1914. godine, kada se na temelju zbivanja na zemlji može reći da je “nad svijetom pripala kraljevska vlast našem Gospodinu (Jehovi) i njegovu Pomazaniku” (Otkrivenje 11:15, ST). Svjetlost Božje Riječi zasjala je kao sunce u ‘jutru bez oblaka’, da bi još jasnije osvijetlila put, kojim trebaju ići Jehovini sluge (2. Samuelova 23:3, 4, ST).

2. Kako trebamo gledati na povremene izmjene gledišta?

² Međutim, možda je nekima izgledalo, da staza nije uvijek vodila ravno naprijed. Ponekad su objašnjenja, data od Jehovine vidljive organizacije, prividno podlegla izmjenama u odnosu na prethodna gledišta. Ali to zapravo nije bilo tako. To bi se moglo usporediti s povremenim mijenjanjem smjera u jedrenju koje je u navigaciji poznato kao “laviranje”.a Vještim upravljanjem jedrima, mornari mogu prouzročiti, da se jedrenjak kreće zdesna na lijevo, naprijed i nazad i usprkos suprotnim vjetrovima, ipak stalno napredovati prema cilju. A cilj, koji imaju pred sobom Jehovini sluge je prema Božjem obećanju, “novo nebo i nova zemlja” (2. Petrova 3:13).

3. Koji dokaz postoji, da Jehova nastavlja blagoslivljati svoje Svjedoke?

³ Nema sumnje, da Jehova Bog nastavlja blagoslivljati sveopću djelatnost svojih Svjedoka, kojom upravlja “vjerni i razboriti sluga”. To se može vidjeti po plodovima. Sjeti se da je Isus rekao: “Svako drvo dobro rodove dobre rađa.” Takvi pravedni plodovi se mogu danas uočiti u međunarodnom opsegu samo u jednom narodu — ujedinjenoj, sveopćoj zajednici Jehovinih svjedoka (Matej 7:17).

4, 5. Koje je još sredstvo upotrijebio Bog Jehova za vođenje svog naroda, osim svoje nadahnute Riječi?

⁴ Bez obzira gdje na Zemlji mi živjeli, Božja Riječ nam i dalje služi, s obzirom na naše ponašanje i vjerovanje, kao svjetlo na stazi i svjetiljka na putu (Psalam 119:105). Jehova Bog se također pobrinuo za svoju vidljivu organizaciju, svog “vjernog i razboritog slugu”, sastavljenog od duhom pomazanih osoba, da pomogne kršćanima svih naroda razumjeti Bibliju i ispravno je primjenjivati u životu. Ako nismo povezani sa sredstvom (kolektivnim slugom), koje Bog upotrebljava, nećemo napredovati na životnom putu, bez obzira koliko čitali Bibliju (Usporedi Djela apostolska 8:30-40).

⁵ Što se tiče sredstva koje Bog upotrebljava, to jest ‘vjernog i razboritog sluge’, Isus je rekao da će davati svim njegovim sljedbenicima duhovnu hranu u pravo vrijeme i da će Isus postaviti tog “slugu” nad svim svojim imanjem (Matej 24:45-47). Također je vrijedno zapaziti, da je apostol Pavao u Efežanima 4:11-16 ukazao da kršćanskoj skupštini nisu potrebni samo nadahnuti članovi poput apostola i proroka, nego i evanđelisti, pastiri i učitelji, koji će pomoći kršćanima postići jedinstvo u vjeri i točnu spoznaju o Božjem sinu te steći potpunu duhovnu zrelost (Vidi također 1. Korinćanima 1:10; Filipljanima 1:9-11).

6. Zbog kojih činioca je ponekad bilo potrebno preispitati i drugačije procijeniti neka gledišta?

⁶ Jehova Bog je zaista upotrijebio tog ‘vjernog i razboritog slugu’ koji se nalazi u zajednici Jehovinih svjedoka, da vodi, jača i upravlja Božjim narodom. Budući da svjetlo sve jače svijetli i pošto su bile učinjene pogreške uslijed ljudske nesavršenosti i slabosti, ti su kršćani ponekad morali preispitati i ponovo procijeniti gledišta i učenja. Ali, zar nije na taj način došlo do poboljšanja u razumijevanju, što je opet njima koristilo? Razmotrimo neke primjere.

Otkupnina i Jehovino ime

7. Zašto i na temelju čega su istraživači Biblije toliko isticali nauku o otkupnini?

⁷ 1878. godine Charles T. Russell (Čarls T. Rasel), koji je kasnije postao prvi predsjednik Udruženja Kule stražare, prekinuo je odnose sa pomoćnim urednikom časopisa The Herald of the Moming, N. H. Barbourom, zbog spornog pitanja otkupnine. Gospodin Barbour je odbacio vjerovanje u moć Isusove žrtve da odstrani grijehe. Nekoliko godina kasnije smatrali su istraživači Biblije, koji su se kasnije nazvali Jehovini svjedoci, nauku o otkupnini, glavnom naukom Biblije. I doista nema sumnje, da se u Božjoj Riječi ističe spasenje kroz vjeru u Kristovu otkupninu (Ivan 3:16; Djela apostolska 4:12; Jevrejima 5:9; Otkrivenje 7:10). Isusova otkupna žrtva je bila proročanski prikazana Abrahamovim žrtvovanjem Izaka i žrtvama, koje su se prinosile po Mojsijevom zakonu. Prorekli su je također proroci. Dakle, istraživači Biblije su posebno naglašavali ono što je Isus Krist učinio za čovječanstvo (Luka 24:25-27, 44).

8. a) Što je zatim izgledalo mnogo važnije? b) Do čega je to dovelo i što se moglo utvrditi u posljednjim desetljećima?

⁸ Biblija, međutim, pokazuje, da postoji nešto još važnije od našeg spasenja. To je veliko sporno pitanje, koje je Sotona postavio prilikom pobune u Edenu, a uključuje Jehovinu sveopću suverenost (1. Mojsijeva 3:14; 1. Korinćanima 15:24, 25; Otkrivenje 11:15; 12:10). Ono poziva na opravdanje Jehovinog imena. Kroz Mesijansko kraljevstvo, koje je tema cjelokupne Biblije, od 1. Mojsijeve do Otkrivenja, se to slavno ime opravdava i veliča za sva vremena! Oko 75 puta možemo u Bibliji pročitati Božju osobnu izjavu: ‘Znat će tada da sam ja Jehova.’b Njegovi svjedoci su s vremenom razumjeli da će se stvorenja moći obraniti (zaštiti) kod Jehove Boga na temelju njegovog imena i da ‘će se spasiti svatko tko prizove ime Jehovino’ (Rimljanima 10:13; Joel 2:32; Sofonija 3:9). Za samo nekoliko godina postalo je Jehovino ime i njegovo opravdanje toliko istaknuto, da su kritičari optužili Jehovine svjedoke, da ne vjeruju u Isusa Krista. To, međutim, nije bilo tako. Redoviti čitatelji Kule stražare mogu u posljednjim desetljećima nedvojbeno utvrditi da kršćanski Jehovini svjedoci pridaju dovoljno priznanja Isusovoj ulozi u izvršenju Božje namjere. Jehovina proročanska riječ doista usredotočuje pažnju na Isusa kao Božjeg ‘glavnog posrednika za spasenje’ (Jevrejima 2:10; 12:2; Otkrivenje 19:10).

9. Koje načelo, koje vrijedi na području naučne spoznaje, ima primjenu i u objašnjenjima Riječi Božje?

⁹ Može se reći, da je napredak u razumijevanju Riječi Božje u skladu s načelom koje vrijedi na području napretka naučne spoznaje. Ukratko rečeno, ono djeluje otprilike ovako: najprije se iznese određena tvrdnja, koja postane temom za dokazivanje. Ona pruža velike mogućnosti za prosvjećivanje ili praktičnu primjenu. No, tokom vremena se pojave određeni nedostaci ili slabosti. Zbog toga se javlja nastojanje da se sa tvrdnjom ode u drugu krajnost. Kasnije se utvrđuje, da ni ta pretpostavka ne predstavlja cijelu istinu i tako nastaje slaganje ispravnih točaka obiju pretpostavki. To načelo se uvijek primjenjuje i na taj način se ispunjava stavak iz Priča Salamunovih 4:18.c

Ponašanje i propovijedanje

10, 11. Koja su dva stajališta bila naglašena u prošlosti, i koji je konačan zaključak?

¹⁰ Razmotrimo i drugi primjer napretka u razumijevanju. Četrdeset godina su istraživači Biblije naglašavali važnost odgajanja dobre kršćanske osobnosti, koje su nazvali ‘karakternim razvojem’. To je bilo potrebno naglašavati osobito zato jer je u kršćanstvu bilo zanemareno. Kršćani su, doduše, morali drugima govoriti o Božjoj namjeri, ali su to smatrali manje više drugorazrednim zadatkom. Kasnije, kada je Božji narod shvatio važnost Jehovinog imena i hitnost svjedočenja za njegovo ime i Kraljevstvo, bilo je osobito na to upereno djelovanje, što je prouzročilo manje obraćenja pažnje na razvijanje Kristu slične osobnosti. Obrazlagalo se, da je Isus, prije svega, došao svjedočiti, zato je najvažnije propovijedanje. Stoga je doista bilo potrebno naći ravnotežu između te dvije tvrdnje (Rimljanima 10:10; Galaćanima 5:22, 23).

¹¹ Ta sretna ravnoteža je bila pravovremeno postignuta. Kršćani dakle trebaju razvijati plodove Božjeg duha te vjerno i neustrašivo svjedočiti za Jehovu. Oba ta zahtjeva su važna. Ne možemo zanemariti jedan pod izgovorom da izvršavamo drugi. Apostol Pavao je rekao: “I jao meni ako ne propovijedam Radosne vijesti.” Ali je također rekao: “Ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sam ne budem odbačen, pošto sam drugima propovijedao” (1. Korinćanima 9:16, 27, ST).

Podložnost “višim vlastima”

12, 13. a) Kakvo je gledište najprije vladalo u vezi ‘viših vlasti’ iz poslanice Rimljanima 13:1? b) Do koje je suprotne krajnosti to dovelo i zašto je to očito bilo dobro?

¹² Postizanje ispravnog razumijevanja poslanice Rimljanima 13:1-7, pruža nam još jedan primjer ‘plovljenja’ k ispravnom gledištu. Rani istraživači Biblije su ispravno razumjeli da su “više vlasti”, državne vlasti ovoga svijeta. Na temelju tog razumijevanja su zaključili, da kršćanin može sudjelovati u svemu kao svi ostali ljudi. Nisu ispravno razumjeli što znači biti neutralan. Smatrali su da je bitno samo ne ubiti čovjeka a da je ostalo, povezano sa neutralnošću, ispravno.

¹³ Međutim, sasvim je razumljivo da apostol Pavao nije mogao zastupati takvo gledište. Nastaje pitanje: Može li se izraz “više vlasti” odnositi na Jehovu Boga i Isusa Krista? Neko je vrijeme Božji narod bio tog mišljenja. Tokom burnih godina Drugog svjetskog rata, to ih je gledište ojačalo da ‘slušaju Boga više negoli ljude’, čime su diljem zemlje dali divno svjedočanstvo o neustrašivoj kršćanskoj neutralnosti (Djela apostolska 5:28, 29). Nikada se nije sumnjalo, da kršćani moraju prvenstveno biti odani suverenom Gospodinu Jehovi i njegovom Mesijanskom Kralju Isusu Kristu. Međutim, jesu li oni istodobno “više vlasti” kojima trebamo “davati porez, danak i čast”? (Rimljanima 13:7).

14. Kako su kršćani konačno ispravno razumjeli pitanje podložnosti svjetovnim vlastima?

¹⁴ Srećom, Jehova je prouzročio, da je njegov narod 1962. godine razumio načelo relativne podložnosti. Uvidjeli su, da predani kršćani moraju slušati svjetovne vladare kao “više vlasti” i dobrovoljno ih priznati kao “Božje sluge” za svoje dobro (Rimljanima 13:4). No, što tada, ako te “vlasti” traže od njih prestupanje Božjih zakona? Kršćani su slušali zapovijed iz poslanice Rimljanima 13:1: “Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju”, sve dok se nije protivila Božjem zakonu. No, Isus je tu poslušnost ograničio slijedećim riječima, zapisanim u Mateju 22:21: “Podajte caru carevo a Bogu Božje.” Dakle, kada god “cezar” zahtijeva od kršćana, da rade nešto protivno Božjoj volji, tada oni moraju staviti Jehovin zakon ispred ‘cezarevog’. To je sasvim suprotno onome što se općenito čini u kršćanstvu. Mnogi takozvani kršćani bez oklijevanja krše Božje zakone ako im to “cezar” zapovijedi. Neki rodoljub je čak ovako izjavio: “Naša zemlja... je uvijek u pravu; bez obzira bilo dobro ili ne, to je naša zemlja.” No, tako nije i za kršćanske Jehovine svjedoke! Ako im se zapovijeda, da se suprotstave Božjoj volji, oni ponavljaju riječi Isusovih apostola, govoreći: “Više trebamo slušati Boga, Vladara, negoli ljude” (Djela apostolska 5:29, NS).

Tko su ministri (sluge)?

15, 16. a) Kako se dugo razumijevalo tko su Božji ministri? b) Koja je izmjena bila učinjena i zašto? c) Koji nedostatak je imala ta izmjena?

¹⁵ Navodimo još jedan primjer sve jače svjetlosti i to pojavom pitanja, jesu li svi iskreno predani kršćani ministri, bez obzira na starost ili spol. Mnogo godina su Jehovini svjedoci vjerovali, da su ministri (sluge) svi oni, koji se pokaju, obrate, vjeruju u Boga i Krista, te se predaju Jehovi za vršenje njegove volje, koju je Krist otkrio, krstivši se. Neki su zatim na to stavljali primjedbe. Vlasti često nisu priznavale taj položaj. Također se raspravljalo o tome, kako u mnogim jezicima ne postoji odgovarajuća riječ za izraz “ministar” (što je slučaj i u našem jeziku) i zato je ne bi, [prema tadašnjem razumijevanju] trebalo u religioznom smislu upotrebljavati niti u jezicima koji je imaju. Raspravljalo se osim toga o tome, da se krštenje teško može usporediti sa obredom zarađivanja svećenika. No, jesu li ti razlozi bili dovoljni da se naziv “ministar” ograniči samo na one, koji su imenovani za služenje u skupštini, kao što su starješine i “đakoni” ili sluge pomoćnici?

¹⁶ Činjenica je, da zakon zemlje obično daje svakoj religioznoj organizaciji pravo određivanja kako netko može postati njen ministar. Hoće li drugi cijeniti taj položaj ili se s njim slagati, nije bitno. Nije važno niti postoji li u mnogim jezicima odgovarajući izraz za riječ “ministar”. To ne bi trebalo spriječiti one u čijim jezicima postoji takav izraz (engleski, talijanski, španjolski i drugi) da ga upotrebljavaju, ako će poslužiti dobroj svrsi.

17, 18. Tko se uistinu može nazvati “ministrom” i kako bi trebao gledati na službu?

¹⁷ Naziv “ministar” je upotrebljiv zato jer se odnosi na naročitu vrstu “sluge” sa uzvišenom, posebnom dodjelom službe. Bez obzira na starost i spol, svatko, tko može pokazati dobro razumijevanje Božje volje i namjere sa čovječanstvom i tko je prilagodio svoj život biblijskim načelima, predao se i krstio, pridržavajući se Isusove zapovijedi u Mateju 28:19, 20, doista je Božji ministar. Može se čak reći, da je takav sposobniji govoriti o Bogu nego ijedna osoba, koja je pohađala teološke seminare, ali nije razumjela Božju namjeru i možda nije svoj život dovela u suglasnost sa Božjim pravednim zahtjevima. Oni, koji uistinu služe Bogu, mogu reći kao apostol Pavao: “Uzvisujem službu svoju” (Rimljanima 11:13, NS).

¹⁸ Potrebno je naglasiti, da izraz “ministar” nije titula nego oznaka ili opis dužnosti. (Usporedi Matej 20:28.) Nije naime dovoljno da netko poduzme samo korake koji bi ga osposobili da se krsti kao sluga Boga Jehove. Ne, on mora učiniti službu, “svetu službu” Jehovi Bogu, svojim glavnim životnim ciljem. U protivnom, bez obzira koliko vremena posvetio svojoj službi, radi različitih okolnosti, ne bi se s pravom mogao nazvati ministrom ili ga drugi ne bi mogli smatrati Božjim ministrom (Rimljanima 12:1; 2. Timoteju 4:5).

19. a) Do čega je doveo takav razvoj razumijevanja i kako su blagoslovljeni vjerni Svjedoci? b) Koja je Jehovina priprema za dijeljenje duhovne hrane i zašto bi se trebali uvijek opredijeliti za nju?

¹⁹ Naravno, takav razvoj razumijevanja, uključujući takorekuć “promjenu smjera”, poslužio je kao ispit vjernosti svih pridruženih “vjernom i razboritom sluzi”. Međutim, potrebno je naglasiti da se uvijek napredovalo k potpunijem razumijevanju “dobre vijesti” i svega u vezi nje. Oni koji čvrsto stoje uz Božju organizaciju, mogu iz iskustva reći, da su uvijek tokom vremena bila razjašnjena pitanja i teme koje je bilo teško razumjeti. Kako li je samo usrećujući i zadovoljavajući taj put, dok svjetlo svijetli sve jasnije! Točno je tako, kako je rekao Petar, kada su se neki učenici spotakli na Isusovo učenje: “Gospodine, komu ćemo otići? Ti imaš riječi vječnoga života.” (Ivan 6:68, ST). Gospodin Isus Krist još uvijek ima te “riječi” i dijeli ih preko organizacije “vjernog i razboritog sluge”, koju danas upotrebljava na Zemlji. Ona se može usporediti sa “dobrim stablom”, za koje je Isus rekao da donosi “dobre plodove” (Matej 7:17). Osim nje, postoji još jedino mogućnost pridružiti se Sotoninom osmom kralju ili ‘divljoj zvijeri’ i ‘Babilonu velikom’, svjetskom carstvu krive religije (Otkrivenje 13:1; 17:5). Predani kršćanin sigurno neće poželjeti vratiti se natrag u svijet! (2. Petrova 2:22; Ivan 14:6).

20. a) Zašto možemo sada biti sigurniji nego ikada ranije, da ‘svjetlost svijetli sve jasnije’? b) Koja sretna budućnost stoji u izgledu svima onima, koji su na stazi sve jače svjetlosti?

²⁰ “Svjetlost” — zaista — “sviće pravedniku” (Psalam 97:11, ST). Priče Salamunove 4:18 se ispunjavaju time što je ‘staza pravednikova’ kao svjetlost, koja postaje sve svjetlija. Ako se ponekad nešto mora izmijeniti, to postojano vodi do usavršenog stajališta. Takvo ispravljanje stajališta nije beskorisno. Dok Krist sada vlada, Jehovin narod uživa svjetlost, koja je “kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce” (2. Samuelova 23:3, 4, ST; Matej 25:31). Zaista su u zaštiti svi oni, koji vjerno služe sa organizacijom ‘vjernog i razboritog sluge’, koja je vidljivi Jehovin zastupnik na Zemlji! Njihov je izbor mudar, jer ih put vodi dragocjenom cilju, vječnom životu u Jehovinom novom uređenju (Izaija 65:17, 18; 66:22).

[Bilješke]

[Slika na stranici 15]

Jedriti laviranjem (mijenjanjem smjera jedrenja)

[Okvir na stranici 18]

Proučavanjem i iskustvom Jehovini sluge su sada postigli ispravnu ravnotežu u sljedećem:

Da je opravdanje Jehovinog imena važnije od spasenja stvorenja.

Da su podjednake važnosti pokazivanje revnosti u propovijedanju i razvijanje plodova duha.

Da su kršćani relativno podloženi svjetovnim vlastima.

Da svojom počasnom službom kao ministri, uistinu zastupaju Jehovu, bez obzira na stajališta drugih.