“Gospodine, otvori oči kralju Engleske”

U augustu 1536. g. bio je osuđen kao krivovjerac. Međutim, tek u oktobru te godine bio je stavljen na lomaču. Posljednje riječi, koje je glasno izgovorio prije nego je bio zadavljen i spaljen, glasile su: “Gospodine, otvori oči kralju Engleske.”

Taj čovjek bio je William Tyndale. Zašto je bio osuđen kao krivovjerac i spaljen na lomači? Što nije vidio kralj Engleske? I koju korisnu pouku možemo dobiti iz Tyndaleovog iskustva? Prije nego dobijemo odgovore na ta pitanja, potrebno je podrobnije upoznati Tyndalevu prošlost.

Tyndaleov život u mladosti

Tyndale je bio rođen 1494. g. u Gloucestershireu (Engleska). Studirao je na sveučilištu Oxford i 1515. g. dobio diplomu magistra slobodnih umjetnosti. Nedugo nakon toga proveo je neko vrijeme na sveučilištu u Cambridge-u (Kembridžu).

Tyndale se 1522. g. vratio u Gloucestershire i postao privatni učitelj djece gospodina Johna Walsha. Upotrebljavajući Bibliju, kao podršku svojim idejama, ubrzo je došao u sukob sa istaknutim katoličkim svećenicima i teolozima, koji su dolazili u posjetu na viteško imanje. Gospođa Walsh je postala zabrinuta i pitala ga, zašto bi trebalo vjerovati njemu “umjesto velikim, učenim i zaslužnim ljudima”.

Tada je Tyndale odlučio na engleski jezik prevesti Priručnik kršćanskog ratnika (Enchiridion militis christiani), djelo učenog Deziderijuma Erazmusa. On tu osuđuje mnoge religiozne običaje i prevladavajuće nauke. Erazmus je na primjer pisao: “U meni uvijek izaziva čuđenje neskromna želja papa i biskupa da ih se naziva gospodinima i učiteljima, iako je Krist zabranio svojim učenicima da ih drugi tako zovu. ... Izrazi apostol, pastir i biskup su izrazi koji označuju službu, a ne vlast ili pravo na upravljanje.” U tom djelu je Erazmus hrabrio da se više čita Biblija.

Tyndalea su već nakon kratkog vremena njegovi ogorčeni protivnici optužili za krivovjerje. Iako je shvatio u kakvoj se opasnosti nalazio, ipak je sve više dolazio do uvjerenja, da se neznanje može otkloniti jedino ako se Biblija prevede na engleski govorni jezik i time je učiniti pristupačnom za čitanje običnom narodu.

Ubrzo je bio uvučen u raspravu s jednim svećenikom, koji je na kraju rekao: “Bolje je da budemo bez Božjeg zakona, nego bez Papinog.” Zaprepašten time, Tyndale je odgovorio: “Ne priznajem ni papu ni njegove zakone. ... Ako me Bog sačuva, pobrinut ću se, da za nekoliko godina mladić za plugom bolje zna Sveto pismo od tebe.” Tyndale je održao svoju riječ. Čvrsto odlučan učiniti Bibliju razumljivom za ‘mladića za plugom’, 1523. g. je otišao u London i posjetio katoličkog biskupa Cuthberta Tunstalla, vjerujući, da će mu taj Erazmusov prijatelj pomoći.

Njegov prijevod nailazi na otpor

Tunstall se, međutim, nije usudio surađivati na jednom takvom projektu, koji je naišao na veliki otpor crkve. Međutim, Tyndale se sprijateljio sa Humphreyom Monmouthom, bogatim trgovcem, kod koga je ostao nekoliko mjeseci. Svjestan ogromnih opasnosti, sa kojima se suočio, Tyndalle je uskoro zaključio da “nema mjesta u kući moga gospodara u Londonu gdje bi mogao prevoditi Novi zavjet, a nema mjesta za to ni u cijeloj Engleskoj”. Uz Monmouthovu pomoć, Tyndalle je 1524. g. otplovio za Njemačku. Tamo se dao na prevođenje kršćanskih grčkih spisa (obično poznatih kao Novi zavjet), ali ne sa latinskoga, kako je to uradio prevodilac Biblije John Wiclif, nego sa izvornog grčkog jezika.

Iako je u najvećoj tajnosti bilo vršeno tiskanje tog djela, ipak je to ubrzo otkrio Johann Dobneck (Cochlaeus), koji je slovio kao “najgori neprijatelj prijevoda Božje Riječi na narodni jezik”. Dobneck se obratio vlastima i Tyndale je morao bježati u Worms sa nešto više od 10 završenih listova rukopisa. 1526. godine uspjelo mu je odštampati najmanje 3 000 primjeraka svog prijevoda poznatog kao “New Testamenters” i prokrijumčariti ih trgovcima u Englesku. Opasnost kupovanja tih Biblija porasla je kada su biskup Tunstall i drugi svećenici pošli u ‘lov na Biblije’ i spalili ih na Trgu Svetoga Pavla u Londonu.

William Warham, nadbiskup Canterbury-a (Kanteberija), otkrio je mogućnost otkupa Tyndaleovih prijevoda prije nego što dođu do naroda. Tunstall je također sudjelovao u sličnom planu i tako su bili uništeni mnogi primjerci. No, do čega je to zapravo dovelo? Tyndale je rekao: “Cijeli svijet će podići glas protiv spaljivanja Božje Riječi. Dobit ću novac da bih se izvukao iz dugova, a višak novca koji će mi ostati, omogućit će mi studioznije korigirati gore navedeni Novi zavjet.” Tako je dobio novac da tiska još više primjeraka i da radi na ispravljenom izdanju. Svećenstvo nije moglo ničim zaustaviti širenje Božje Riječi.

Ipak, zašto su svećenstvo i kralj Engleske, Henri VIII, zatvorili oči pred prijevodom na narodni jezik, kao što je bio Tyndaleov prijevod? Katolički učitelj Erazmus naveo je slijedeće, kao jedan od razloga: “Na mnogim se mjestima Svetog pisma osuđuju poroci svećenika i knezova i kad bi narod čitao te retke, počeo bi gunđati protiv poglavarstva.” Međutim, nisu prigovarali samo zbog prijevoda na narodni jezik. Kralj je također bio protiv “štetnih bilježaka”, koje su se nalazile na rubu Tyndaleovog prijevoda. Uz to je i svećenstvo podiglo glas protiv primjedbi na rubu prijevoda, koje su oni smatrali napadom na katoličku vjeru. Uzrok da su običnom narodu ostale oči zatvorene za istinu Božje Riječi, možemo sasvim sigurno pripisati tom protivničkom držanju.

Tyndale je održao riječ i upotrijebio u svom prijevodu izraze, koje je mogao razumjeti i ‘mladić za plugom’: “Starješina” ili “stariji” umjesto “svećenik”; “skupština” umjesto “crkva”; “ljubav” umjesto “milosrđe”; “pokajanje” umjesto “pokora”. Upotreba novih riječi umjesto starih crkvenih naziva, bilo je u očima ortodoksnih katolika, kao što je bio gospodin Thomas More, krivovjerje.

Tyndale je u međuvremenu izdao mnogobrojne “antiklerikalne” publikacije. U publikaciji Poslušnost kršćanina je, primjerice, napao Papin autoritet, osudio bogatstvo svećenstva i raskrinkao druge zle postupke. U njoj je branio prijevod Biblije na engleski narodni jezik riječima: “Oni kažu da se Biblija ne može prevesti na naš jezik, jer je previše grub. Nije toliko grub, koliko su oni dvolični lašci ... Ta prijetnja i zabrana čitanja Svetog pisma običnim ljudima nije iz ljubavi prema vašim dušama ... pošto vam dozvoljavaju . .. čitati Robin Huda, ... i basne o ljubavi i pohotljivosti, ... koje su prljave, koliko ti srce želi, samo da bi pokvarili misli mladih.”

Tyndale je, dakle, bio na glasu kao krivovjerac i njegov prijevod Kršćanskih grčkih spisa kao krivovjerska publikacija.

Hebrejski spisi

Osim toga, Tyndale je učio i hebrejski jezik i počeo, čim je mogao, prevoditi Hebrejske spise na engleski. Počeo je prevoditi od Pentateuha, (5 knjiga Mojsijevih) i zatim krenuo brodom iz Antverpena (Belgija), da bi u Hamburgu dao štampati Pentateuh. No, kod nizozemske obale je doživio brodolom izgubivši sve svoje knjige i zapise. 1529. g. je u Hamburgu sreo Milesa Coverdalea, starog poznanika, koji mu je u posljednjem pokušaju pomogao prevesti cijeli Pentateuh. Napokon je 1530. g. bio odštampan. Međutim, svećenstvo i kralj su još čvršće zatvorili oči pred tim prijevodom!

Tyndaleove primjedbe na rubu Pentateuha su bile mnogo izazovnije od primjedaba u Kršćanskim grčkim spisima. Iskoristio je priliku da podvuče ono, što je smatrao za proturječnost između crkvene prakse i Božjih zakona. Razmotri sljedeće primjere: 4. Mojsijeva 23:8: “‘Kako bih kleo onoga koga ne kune Bog?’ (primjedba na rubu: Papa može reći na koji način)” 5. Mojsijeva 23:18: “Ne nosi u dom Gospodina Boga svojega ... plate kurvine ni cijene od psa. (Primjedba na rubu: Papa će, međutim, uzeti od njih porez, a i biskupi i redovnici ne žele za stanare bolje zakupnike.)” 5. Mojsijeva 11:19: “‘Govoreći o njima (o mojim riječima) kad sjediš u kući.’ (primjedba na rubu: Govoriti treba o Robin Hudu, tvrde naši crkveni velikodostojanstvenici).”

Raspačavanje Biblija te Tyndaleovih i Lutherovih spisa dostiglo je u Engleskoj takve razmjere, da je kralj Henri VIII u maju 1530. osjetio potrebu sazvati skupštinu od oko 30 biskupa i istaknutih svećenika, među kojima su bili i More i Tunstall. Kao rezultat toga bila je u kraljev proglas unesena osuda tih spisa. Bili su označeni kao “bogohulne i pokvarene engleske knjige”, koje krivotvore vjeru i djeluju prevratnički.

Otada se nisu samo knjige spaljivale. U slijedeće dvije godine moralo je 10 “krivovjeraca” biti spaljeno na lomači, a neki od njih su bili poznati Tyndaleu. Drugi su priznali da imaju njegove knjige, javno ga se odrekli i platili novčanu kaznu.

Tyndale se 1533. g. ponovo vratio u Antverpen i tamo revidirao svoje izdanje Kršćanskih grčkih spisa te radio dalje na Hebrejskim spisima, završivši rukopise knjiga od Jozue Nunova do 2. Dnevnika.

Izdaja, suđenje i smrt

Engleska je uložila mnogo napora da pronađe Tyndalea i da ga uhapsi, ali sve do maja 1535. g. bili su svi ti napori uzaludni. Tyndale je za vrijeme ručka sa trgovcima u Antverpenu upoznao Henrya Phillipsa. Ne osjetivši nikakvu opasnost, pozvao je Phillipsa u kuću, gdje je boravio, iako je njegov kućevlasnik, Thomas Poyntz, bio prilično nepovjerljiv. Kad je Phillips stekao Tyndaleovo povjerenje, obavijestio je o tome vlasti. No, ne bi bilo razborito uhapsiti Tyndalea u kući. Zato ga je Phillips posjetio i pozvao na ručak. Zajedno su napustili kuću i prošli uskom ulicom, gdje je Phillips išao iza Tyndalea. Izišavši iz te ulice, Phillips je pokazao prstom na Tyndalea i vlasti su ga uhapsile.

Tyndale je bio zatvoren u tvrđavi Vilvorde (oko 10 kilometara udaljenoj od Brisela), gdje je ostao 16 mjeseci. Saslušavala ga je posebna komisija te je imao priliku zastupati svoja vjerska gledišta, poduprta Biblijom. Uslijedila je dugačka rasprava sa teolozima Katoličkog sveučilišta u Louvainu. Konačno je bio osuđen kao krivovjerac, a neposredno prije nego što je bio zadavljen i spaljen, izgovorio je slijedeće riječi: “Gospodine, otvori oči kralju Engleske.”

Njegova molitva je bila uslišena

Tyndale nije mogao ni pretpostaviti, kako će brzo biti uslišena njegova zadnja molitva i Biblija postati pristupačnom za čitanje običnom narodu. Tada su se za biblijske istine otvorile oči i mnogim drugim ljudima.

Godinu dana prije Tyndaleove smrti, dao je Miles Coverdale štampati prvu cijelu englesku Bibliju, koja se djelomično temeljila na Tyndaleovom radu. Na naslovnoj strani je rub štampan drvenim klišeom, koji se pripisuje njemačkom slikaru Hansu Holbeinu. Na vrhu se nalazi ime Jehova u obliku hebrejskog tetragramatona. Tyndale je bio prvi koji je ime “Jehova” uveo u engleski jezik i to u svom prijevodu Pentateuha u 2. Mojsijevoj 6:3.

Ispravljeno izdanje Biblije od Johna Rogersa, koje je izašlo pod imenom Thomasa Matthewa (poznato kao Matthew-Biblija), bilo je 1537. g. podnijeto kralju Henriju VIII i dobilo kraljevsku dozvolu. Koje li ironije, Biblija je naime bila većim dijelom Tyndaleov prijevod, uključujući čak i njegov rukopis do 2. Dnevnika. Na kraju knjige Malahije pojavljuju se i njegovi inicijali “W. T.” “Time je (nadbiskup) Cranmer bio naveden kao cjelinu priznati pod pseudonimom objavljene prijevode, koje je osudio crkveni sabor kada su odvojeno izašli. Tako je kralj dao dozvolu za djela, koja je u prijašnjim proglasima osudio” History of the Church of England (Povijest crkve u Engleskoj od R. W. Dixona, sv. I, str. 521).

Godinu dana kasnije je episkopski namjesnik Thomas Cromwell izdao naredbu u kojoj obavezuje svećenstvo, da u svaku crkvu stavi za vjernike Bibliju velikog formata, koju je trebalo pričvrstiti lancem. Svećenstvo je trebalo “svakoga izričito pozvati, pobuditi i opomenuti da čita tu živu Božju Riječ”. Odaziv na taj poziv je bio tako veliki, da je 1539. g. morao izaći još jedan proglas, kojim se spriječilo ljude da glasno čitaju Bibliju za vrijeme službe Božje u crkvi. Svećenici su se očito ljutili što su mnogi zanemarivali njihove propovjedi i radije se okupljali oko nekoga, koji im je čitao iz Biblije.

Jesu li ti se otvorile oči?

Tyndaleova posljednja molitva je bila uslišena, jer je Biblija sada bila na raspolaganju za čitanje običnom narodu. Ali, kako je danas?

“Ja imam Bibliju”, mogu mnogi reći. Je li to dovoljno da bi se nekome otvorile oči? ‘Imaju oči, ali ne vide’, rekao je Bog za svoj narod u drevnom Judinom kraljevstvu koje je postalo nevjerno (Jer. 5:21). ‘Vid’ može također predstavljati simboličan vid, duhovno zapažanje. Istina je, da milijuni imaju Bibliju u svojoj kući, ali se u mnogim slučajevima ona nalazi na polici za knjige gdje na nju pada prašina. Možeš li reći, da su se tim ljudima otvorile oči da bi spoznali biblijsku istinu?

“Ali ja čitam svoju Bibliju”, mogu neki odgovoriti. Znači li to, da će se nekome samo čitajući Bibliju otvoriti oči? Ne bezuvjetno. Mnogi je čitaju iz čistog literarnog zanimanja. Međutim, Sveto pismo govori da se moraju otvoriti ‘oči našeg srca’ (Efežanima 1:18). Da bi nam se zaista otvorile oči, moramo, ne samo razumjeti ono što čitamo u Bibliji, nego to uzeti k srcu i primijeniti u svom životu.

Kako je s tobom? Jesu li ti se doista otvorile oči? Jesi li uvjeren, da ono što piše u Bibliji vrijedi čitati i da je to potrebno primijenjivati u svom životu? Želiš li pomoć u tome, možeš je dobiti od Jehovinih svjedoka.

Ako su ti se jednom otvorile oči, tada ih moraš držati otvorene. U pričama Salamunovim piše: “Sine moj, pazi na moje riječi, prigni uho svoje mojim besjedama. Ne gubi ih nikada iz očiju; pohrani ih usred srca svoga” (Priče Salamunove 4:20, 21, ST).

[Slika na stranici 17]

Davljenje i spaljivanje Tyndalea