Ljudska i Božja uloga pri “ponovnom rođenju”

“Tko god je rođen od Boga, ne počinja grijeha, jer sjeme Božje ostaje u njemu; ne može ostati u grijehu, jer je rođen od Boga” (1. IVANOVA 3:9, ST).

1, 2. Što smo saznali o (a) izgledima spašenih? (b) o namjeri koju ima Jehova s “ponovnim rođenjem” pojedinaca?

U PRETHODNOM članku smo saznali, da mnogi milijuni tobožnjih kršćana tvrde, da su bili “ponovo rođeni”. Iz Svetog pisma smo također saznali, da postoje dvije nade koje imaju dvije grupe — nebeska i zemaljska, ali jedno spasenje na temelju vjere u Kristovu otkupnu žrtvu.

² Osim toga, saznali smo, da je Isus Krist bio ponovo rođen nakon krštenja u Jordanu. Zatim je Jehova Bog prouzročio silazak svetoga duha u obliku goluba na Isusa i tada ga je Bog priznao za svog duhovno rođenog sina. Nadalje smo vidjeli u čemu se sastojala Jehovina namjera, kad je Isusa ponovo rodio, naime, da on nakon smrti i uskrsnuća postane slavni, moćni kralj u Božjem Kraljevstvu. Upoznali smo također Jehovinu volju, da Isus Krist ima suvladare i da oni moraju biti “ponovo rođeni” (Matej 3:13-17; Ivan 1:12; 3:3; Jevrejima 10:5-10; Otkrivenje 20:6).

3. Kako se Isusovi suvladari u Kraljevstvu razlikuju od njega i kada se može smatrati njihovo “ponovo rođenje”?

³ Što je s tim pomazanim sljedbenicima Isusa Krista? Kada su “ponovo rođeni”? Koje korake moraju poduzeti prije nego što će Jehova djelovati u njihovu korist, rađajući ih kao duhovne sinove? Isus je bio rođen kao savršen čovjek pošto mu je otac bio Bog. Trideset godina kasnije, rodio ga je njegov otac kao duhovnog sina, prouzročivši da se “ponovo rodi”. Ali svi Adamovi potomci rođeni su u grijehu, “otuđeni od Boga postavši njegovi neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima.” Kao takvi oni se ne nalaze u stanju u kome može Jehova s njima saobraćati i roditi ih kao duhovne sinove (Psalam 51:5; Kološanima 1:21, ST).

Uloga čovjeka: prvih šest koraka

4, 5. a) Koje korake moraju poduzeti učenici prije nego ih Bog uzme u obzir za duhovno posinaštvo i od koga se još zahtijevaju ti koraci? b) Koji je prvi korak?

⁴ Koji se koraci zahtijevaju od budućih učenika, prije nego ih Jehova uzima u obzir za duhovno posinaštvo? Oni moraju poduzeti šest različitih koraka. Ali ovdje bi bilo dobro zapaziti, da to isto Bog zahtijeva i od svih ostalih koji bi postali pravi kršćani i naslijedili spasenje, bez obzira hoće li njihova nagrada biti nebeska ili zemaljska.

⁵ Takve osobe moraju najprije pridobiti točnu spoznaju Jehove Boga, svog Stvoritelja i Darovaoca života i njegovog sina Isusa Krista, svog spasitelja i otkupitelja (Psalam 36:9; 100:3; Matej 20:28; Rimljanima 10:13-15). Kada se Isus kao čovjek molio Bogu posljednje noći na Zemlji, podvukao je važnost tog koraka rekavši: “A ovo je vječni život, spoznati tebe jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao Isusa Krista” (Ivan 17:3, ST).

6. Koji drugi korak moraju ti učenici poduzeti?

⁶ Međutim, spoznaja sama po sebi nije dovoljna. Osoba mora vjerovati. S tim u vezi čitamo: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina, da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” Da, baš tako kako kaže apostol Pavao, da “bez vjere nije moguće ugoditi Bogu”. Ta vjera smatra Božja obećanja stvarnošću, kao da su se već ispunila. To je više nego puko vjerovanje, jer nas učenik Jakov podsjeća, da i demoni vjeruju i drhću i da je “vjera bez djela mrtva” (Ivan 3:16; Jevrejima 11:1, 6; Jakov 2:19, 26).

7. Što se, prije svega, zahtijeva od nekoga kao dokaz da ima vjeru?

⁷ Prvo djelo koje se zahtijeva, kao dokaz nečije vjere jest pokajanje. Da, osoba se mora pokajati zbog svog ranijeg neispravnog postupanja i prekinuti namjerno griješiti. Kada je Isus započeo propovijedati, govorio je: “Pokajte se, jer se približi carstvo nebesko” (Matej 4:17). Da bi se osoba pokajala zbog svog neispravnog načina postupanja, mora prestati s njime. Trebala bi osjećati duboko žaljenje, kajanje i grižnju savjesti. Isti zahtjev je i za sve one koji će postići život na rajskoj Zemlji, jer “će Bog istrijebiti sve zle” (Psalam 145:20).

8. Koji korak mora uslijediti nakon što se netko pokaje zbog grijeha?

⁸ Međutim, nije dovoljno samo prestati raditi ono što je zlo. Osoba mora također poduzeti i korak obraćenja. To jest, mora se okrenuti i napredovati u suprotnom smjeru. Mora slijediti savjet, koji je Petar dao Židovima svog vremena: “Pokajte se dakle, i obratite se da se očistite od grijeha svojijeh.” Da, “činite djela dostojna pokajanja” (Djela apostolska 3:19; 26:20). Da se taj korak zahtijeva i od onih koji se nadaju uživati vječni život na Zemlji, jasno se vidi iz riječi, koje su zapisane u Pričama Salamunovim 2:20, 21.

9. a) Koja se još dva daljnja koraka zahtijevaju od takvih osoba, odnosno od svih onih, koji žele biti sljedbenici Isusa Krista? b) Što je simboliziralo Isusovo krštenje?

⁹ Poput Isusa koji se na rijeci Jordanu ponudio da vrši volju svoga Oca, to se kao sljedeći korak zahtijeva od svih, koji žele postati sljedbenici Isusa Krista, naime, da se, bez obzira na nadu, ponude Bogu. To danas uključuje predanje Jehovi Bogu, nakon čega moraju slijediti put njegovog sina Isusa (Luka 9:23).a Da bi učinili šesti korak, moraju to predanje pokazati i javno ga potvrditi podvrgavajući se krštenju, kako je to i Isus učinio (Matej 28:19; usporedi Djela apostolska 2:41).

Najvažnija je uloga Jehove Boga

10. Iz kojeg primjera možemo zaključiti da je za “ponovno rođenje” potrebna, osim ljudske, još nečija uloga?

¹⁰ Da li ovi koraci — stečena spoznaja o Jehovi Bogu i Isusu Kristu, vjera, pokajanje, obraćenje, predanje i krštenje — automatski dovode do “ponovnog rođenja”? Nikako ne! Nitko ne bi mogao biti (duhovno) “ponovo rođen” vlastitim naporima, kao što nisi mogao biti niti prvi puta rođen vlastitom voljom ili naporima. Dakle, kao što fizičko rođenje zahtijeva aktivnu ulogu ljudskih roditelja, tako i duhovno rođenje, “ponovo rođenje” zahtijeva aktivnu ulogu božanskog roditelja, Jehove Boga i njegove nebeske organizacije ili “žene” (Izaija 54:1, 5). Sve što može učiniti netko tko je poduzeo gore spomenute korake jest, da se svrsta u red za “ponovo rođenje” ako je to Božja volja.

11. Koje mjere poduzima Bog, ako je njegova volja, prema onima koji su učinili svoj dio?

¹¹ Zbog naslijeđene ljudske nesavršenosti, Bog sada sam djeluje u korist onih pojedinaca, koji su po njegovoj volji i koje zato poziva za nebesko Kraljevstvo. Zato čitamo: “Opravdavši se dakle vjerom.” Vjerom, u što? Vjerom u Kristovu žrtvu, jer je zapisano: “Kad smo već opravdani njegovom krvi” (Rimljanima 5:1, 9, ST). Zapazi, da Bog, a ne sama osoba, službeno proglašava nekoga pravednim. To daje toj osobi položaj koji se razlikuje od “stvorenja”, (čovječanstva uopće), koje mora sačekati “objavljivanje (duhovnih) sinova Božjih” prije nego što će se “osloboditi ropstva raspadljivosti da sudjeluje u slobodi slave (zemaljske) djece Božje” (Rimljanima 8:19-22, ST). Oni, koje Bog proglasi pravednima, dakle imaju pravo na savršeni ljudski život. Zbog toga može sada Jehova Bog neposredno djelovati na njih pomoću svog duha (Rimljanima 8:33).

12. Koje neobične pojave su popratile “ponovno rođenje” Isusa i prvih učenika i zašto su prestale takve pojave?

¹² One koje Bog sada proglašava za pravedne, rađa ih kao duhovnu djecu. Kako? Kroz svoj sveti duh ili djelujuću silu, kojom djeluje u njihovu korist i time ih “ponovo rađa”. Kao u Isusovom slučaju, tako i u slučaju njegovih učenika sakupljenih na dan Duhova, Bog je neobičnom natprirodnom pojavom potvrdio da ih je rodio kao duhovne sinove. Međutim, kad su se jednom vjerovanja pravog kršćanstva čvrsto utvrdila, nije bilo više potrebe za takve nadnaravne pojave, zato su one “prestale” (Matej 3:16; Djela apostolska 2:3; 10:44-48; 1. Korinćanima 13:8-10).

13. Na što se odnosi “voda” i “duh”? (Ivan 3:5).

¹³ Na tu pripremu ponovnog duhovnog rođenja osvrnuo se Isus kada je rekao židovskom upravitelju Nikodemu: “Zaista, zaista ti kažem: ako se tko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije. Što je rođeno od tijela, tijelo je; a što je rođeno od Duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: valja vam se nanovo roditi” (Ivan 3:1, 5-7). Nesumnjivo je da se ovdje spomenuta voda odnosi na doslovnu vodu krštenja. A duh? Na Jehovin sveti duh, koji djeluje na pojedince.

14. Iz čega se sastoji “pozivanje” i “izabiranje” i za koju su svrhu pomazani i zaduženi ti kršćani?

¹⁴ Sveto pismo govori o “ponovo rođenima” kao onima, koji se najprije “pozivaju”. Bog ih poziva da se pridruže Isusu Kristu. Oni koji se odazivaju tom pozivu su “izabrani” (Otkrivenje 17:14). Postaju dio “izabrane” skupštine, čiji je zadatak, da “objavi nadaleko izvanredne osobine” Jehove Boga (1. Petrova 2:9). Ti “ponovo rođeni” kršćani su, poput Isusa, pomazani Božjim svetim duhom da propovijedaju. Zato čitamo: “Onaj koji i nas i vas jača u Kristu, onaj koji nas je pomazao, jest Bog” (Izaija 61:1, 2; Luka 4:16-21; 2. Korinćanima 1:21, ST).

15. Kako svjedoči nekome duh da je “ponovo rođen” i što jača to uvjerenje?

¹⁵ Apostol Pavao je u vezi tih “izabranika” posvjedočio: “Ovaj Duh svjedoči našemu duhu da smo djeca Božija” (Rimljanima 8:16). Kako to čini Božji sveti duh? Ulijevanjem nebeske nade tim kršćanima. “Koji (Bog) nas po svome velikom milosrđu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih ponovo rodi za živu nadu, za neprolaznu, neokaljanu, neuvelu baštinu koja vam stoji sačuvana u nebesima” (1. Petrova 1:3, 4, ST). Dok ti pomazanici čuvaju dobar odnos sa svojim nebeskim Ocem, on ih jača svojom silom u uvjerenju da su zaista “ponovno rođeni” kršćani.

Kako može netko biti siguran?

16. Od kada je “vjerni i mudri sluga” stavio naglasak na zemaljsku nadu i do kojeg zaključka to dovodi?

¹⁶ Oni koji u suvremeno doba sudjeluju u propovijedanju ove dobre vijesti o Kraljevstvu, uvjereni su da Jehova Bog vodi svoje predane sluge preko svoje vidljive duhovno rođene organizacije, “vjernog i mudrog sluge” (Matej 24:45-47). Pod njenim vodstvom se sve do 1935. g. gajila, uzdizala i podvlačila nebeska nada. Zatim, kad je “svjetlo zasvijetlilo” i jasno otkrilo postojanje “velikog mnoštva” iz Otkrivenja 7:9, počela se naglašavati zemaljska nada (Psalam 97:11). Zato je razumno zaključiti, da je u to vrijeme bio skoro potpun broj od 144 000. Na mjesta pojedinaca, koji bi postali nevjerni, morao bi, naravno, doći netko drugi. Ali to bi, razumljivo, bilo relativno rijetko. I tko bi zauzeo takvo mjesto?Također izgleda razumljivo zaključiti, da će ta nebeska nada biti najvjerojatnije proširena na nekoga tko je izdržao u čistoći, koji se godinama čvrsto držao svog predanja, a ne na nekog novog još neprokušanog predanog kršćanina. (Usporedi Luka 22:28-30.) Međutim, iz raspoloživih izvještaja može se vidjeti, da se čak i neki novopredani kršćani smatraju “ponovno rođenima”.

17. Koja osjećanja mogu nekoga navesti da pogrešno misli da mu je Bog usadio nebesku nadu?

¹⁷ Svatko tko se prije relativno kratkog vremena predao i krstio i smatra se “ponovo rođenim”, bilo bi korisno da ozbiljno razmisli o slijedećim pitanjima: Iz kojih razloga mislim, da mi je Jehova Bog usadio tu nadu? Zar ne bi bilo moguće, da je moje osjećanje ostatak pogrešnog vjerovanja, da je nebo mjesto za sve dobre ljude, koje sam podržavao dok sam bio u Babilonu velikom? Ili bi možda moglo biti, da se tako osjećam zbog toga, što sam imao velike unutarnje smetnje, pa sam se najprije borio protiv takve ideje, ali je zatim ona postupno pobijedila? Međutim, je li ona pobijedila zato što sam ja tako želio, možda čak i nesvjesno? Takve borbe same po sebi ne dokazuju da si “ponovo rođen”.

18. Zašto ne može cijenjenje dubokih duhovnih stvari samo po sebi dokazati da je netko “ponovo rođen”?

¹⁸ Ili misliš, da si izabran od Boga da budeš jedan od 144 000 pomazanika zbog toga, jer jako cijeniš duhovne stvari, jer voliš duboke duhovne istine? Ako je tako, tada te podsjećamo da ima mnogo onih, koji ne tvrde da su “ponovo rođeni”, a koji su ipak u pravom smislu riječi “duhovne osobe” (1. Korinćanima 2:14, 15). Posve sigurno se ne može dovesti u sumnju duhovna snaga onih muževa i žena, koji su navedeni u Jevrejima 11. poglavlju, pa ipak nitko od njih nije bio “ponovo rođen”. Svi su oni radosno očekivali “bolje uskrsnuće (za život pod Božjim Kraljevstvom)”, i to ovdje na Zemlji (Jevrejima 11:35).

19. a) Zašto velika revnost ne mora neophodno dokazivati da je Bog obdario nekoga nebeskom nadom? b) Koji slučaj može dokazivati, da neki iz neskromnosti tvrde da imaju nebesku nadu?

¹⁹ Ili možda tako misliš zato jer si revniji od neke tvoje kršćanske braće? Ali ni to samo po sebi ne bi mogao biti odlučujući faktor, jer je apostol Pavao uvijek iznova smatrao potrebnim da savjetuje pomazane kršćane, da ozbiljno shvate svoje duhovne obaveze (1. Korinćanima 11:20-22; Galaćanima 4:9-11). Ili, zar ne bi moglo biti, da tvrdiš da si pomazanik zato jer si neskroman? Ima pojedinaca, koji su nedavno tvrdili da su pomazanici i smatrali da moraju osnovati vlastitu grupu za proučavanje Biblije, umjesto da izgrađuju jedinstvo u skupštini. Nasuprot njima, zreli “ponovo rođeni” kršćani ostaju tijesno povezani sa lokalnom skupštinom, iako je većim dijelom sačinjavaju “druge ovce” (Ivan 10:16). Međutim, nečije “ponovno rođenje” je osobna stvar između Boga i tog kršćanina. Nitko ga ne bi trebao osuđivati ili radi toga sumnjati u njega (Rimljanima 14:10).

20. Do kojih zaključaka o “ponovnom rođenju” dolazimo s obzirom na prethodno spomenute misli?

²⁰ Što zaključujemo iz do sada navedenoga? Da je Jehova Bog pravedan, mudar i ljubazan. On ima pravo dodijeliti svojim inteligentnim stvorenjima odgovarajuće uloge — nekima da služe njegovoj namjeri na nebu, a drugima da to čine ovdje na Zemlji. To ne znači da je nebeska nagrada nešto što se može postići osobnim izborom i trudom, ili nešto što se može željeti iz sebičnosti. Ona je tako uzvišena i jedinstvena, da se ni jedno ljudsko stvorenje ne može svojevoljno osloniti na nju. To je zaista divna, za ljude nezaslužena dobrota, da ih Jehova Bog obdari u unapređivanju svoje mudrosti, pravednosti i ljubazne namjere, a ne zbog njihovih posebnih zasluga. Samo na taj ograničen broj ljudi se odnosi “ponovno rođenje” (Rimljanima 3:23, 24; 11:33-36). Ali i vječni život na rajskoj Zemlji je također neizrecivo povoljan cilj prema kojem trebaju težiti ljudi skloni pravdi (Otkrivenje 21:1, 3, 4). Sve je to nezaslužena dobrota. Nitko ne bi smio biti drzak i reći Jehovi: “Što to radiš”? (Danijel 4:35, ST).

[Bilješka]