Uskrsnuće, sudnji dan i otpad

Rimokatolička, Pravoslavna i Protestantska crkva okrenule su leđa jasnim biblijskim istinama o stanju mrtvih i nadi u život nakon smrti. Radije daju prednost drevnom nebiblijskom vjerovanju u besmrtnu dušu. To je vjerovanje, kako smo utvrdili, poteklo iz Babilona, a grčki filozof Platon ga je prihvatio i uspješno dalje proslijedio u četvrtom stoljeću pr. n. r. vr.

Kršćanski teolozi tvrde da svaki muškarac, žena i dijete, koji su bilo kada živjeli, imaju dušu, koja napušta tijelo prilikom smrti. Da bi tu nauku malo prilagodili, izmislili su mjesta kao što su predvorje pakla, čistilište i vatreni pakao. Tu dolaze duše oslobođene tijela koje nisu dostojne za “raj” koji je, kako oni kažu, na nebu.

Crkve također uče da mrtvi zapravo nisu mrtvi. Tvrde da duša nastavlja živjeti. Zato ne mogu učiti istinsku biblijsku nauku o uskrsnuću, što predstavlja “oživljavanje”. Stoga su njihovi teolozi izmislili takozvano uskrsnuće tijela, tvrdeći, da će se u sudnjem danu ponovno sastaviti tijela pravednika i zlih sa svojim dušama da bi dobili nebesko blaženstvo ili pakleno prokletstvo. I budući da vjeruju da takve “duše” ne moraju čekati sudnji dan da bi bile dodijeljene u “nebo”, “pakao” ili u ‘predvorje pakla’ kao što su “limbus” ili “čistilište”, kršćanski su teolozi izmislili i nauku o dva suda. Prvi je pojedinačan sud, koji usljeđuje kada “duša” kako se pretpostavlja napušta tijelo prilikom smrti. Drugi je opći sud, koji usljeđuje kada tijela “uskrsnu” i kada im je rečeno da se ponovo sastave sa “dušama” na sudnjem danu.

Uskrsnuće i otpad

Sve te gore spomenute teološke izmišljotine nastale su zbog toga jer se Rimokatolička crkva — koju su u određenim osnovnim stvarima slijedile Pravoslavna i Protestantska — nije pridržavala čistih (jasnih) biblijskih nauka o uskrsnuću i njima srodnim temama o smrti, ljudskoj duši i konačnom sudu.

Otpad u toj oblasti počeo je jako rano u povijesti kršćanstva. Samo nešto više od 20 godina nakon Kristove smrti, i uskrsnuća, apostol Pavao je pisao iz Efeza mladoj kršćanskoj skupštini u Korintu (Grčka): “Ali ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih s kojim pravom neki među vama (pomazanim kršćanima) tvrde da nema uskrsnuća mrtvih?” (1. Korinćanima 15:12, ST).

Možda su neki kršćani u Korintu, kojima je Pavao pisao, još uvijek bili pod utjecajem grčke filozofije. Nekoliko godina prije toga Pavao je objavio ‘dobru vijest o Isusu Kristu i uskrsnuću’ grčkim filozofima u Ateni. “Kad su čuli za uskrsnuće od mrtvih, jedni se počeše rugati.” (Djela apostolska 17:18, 32, ST). Epikurejci i stoici su imali svoje vlastite teorije o tome što se događa sa dušom nakon smrti. Drugi grčki filozofi, sljedbenici Sokrata i Platona, vjerovali su u besmrtnost duše. Nitko od njih nije vjerovao u uskrsnuće, kako uči Biblija.

Postoji čak mogućnost da su neki korintski kršćani već zastupali otpadnička gledišta o uskrsnuću, što je apostol Pavao osudio deset godina kasnije. Sjeti se da je Pavao, pišući Timoteju, koji je vjerojatno bio u to vrijeme u Efezu, upozorio: “A svjetovne i šuplje govore izbjegavaj, jer će oni koji se njima bave tonuti u sve veću bezbožnost, a njihova će riječ izjedati oko sebe kao rak-rana. Ovima pripadaju Himenej i Filet. Oni su odlutali od istine tvrdeći da je uskrsnuće već bilo, i time u nekima ruše vjeru” (2. Timoteju 2:16-18, ST).

Govoreći da je ‘uskrsnuće već bilo’, ti otpadnici nisu tvrdili, da su preminuli kršćani već uskrsnuli iz mrtvih. Očito su vjerovali, da su živi kršćani već uskrsnuli, da je uskrsnuće samo simbolično, duhovne prirode. Nijekali su bilo kakvo buduće uskrsnuće iz mrtvih. Takve su ideje ‘rušile u nekima vjeru’, zato je Pavao strogo upozorio da se čuvaju tih otpadničkih učitelja.

Otpad se širi kao ‘rak-rana’

Taj Himenej je nesumnjivo isti onaj, koga je Pavao spomenuo u prvom pismu Timoteju. Taj čovjek je, zajedno sa nekim Aleksandrom, bio isključen iz kršćanske skupštine jer su ‘doživjeli brodolom vjere’. Pavao je savjetovao Timoteju, da nastavi ‘voditi plemenitu borbu’ protiv takvih otpadnika (1. Timoteju 1:18-20).

Dok su apostoli bili još živi, dali su primjer u suzbijanju otpada. A onda, kada oni nisu više bili prisutni da ‘djeluju kao zapreka‘, potvrdila su se Pavlova strahovanja i otpadnička ‘riječ’ proširila se kao ‘rak-rana’ (2. Solunjanima 2:3-12; Djela apostolska 20:29, 30).

Kasnije su gnostici razvili ideju o simboličnom uskrsnuću, što su učili Himenej i Filet u Efezu. Tokom drugog i početkom trećeg stoljeća n. r. vr. gnostici (od grčke riječi gno’sis: “spoznaja”) su spojili otpalo kršćanstvo sa grčkom filozofijom i orijentalnim misticizmom. Tvrdili su, da su sve stvari zle i podvlačili, da spasenje dolazi mističnom, “spoznajom” (gno’sis), a ne vjerom u Krista kao otkupitelja.

Međutim, gnosticizam nije bio jedini oblik otpada, koji se ‘širio kao rak-rana’. Od četvrtog stoljeća, su drugi, koji su ‘odlutali od istine’, iskvarili pravo kršćanstvo, koje su učili Krist i njegovi vjerni apostoli i učenici. U učenom Novom međunarodnom rječniku teologije Novog zavjeta (New International Dictionary of New Testament Theology) priznaje se da su za vrijeme “daljnjeg toka crkvene povijesti bili uneseni u predodžbu raja mnogi nebiblijski motivi, slike i ideje”. U tom se biblijskom rječniku dalje govori o “činjenici da je nauka o besmrtnosti duše došla zamijeniti eshatologiju (učenje o konačnoj sudbini čovječanstva i svijeta) Novog zavjeta sa njegovom nadom u uskrsnuće mrtvih”.

Kao što smo vidjeli gore i u prethodnom članku, poricanje stvarne smrti i prihvaćanje poganske ideje o automatskom preživljavanju besmrtne duše, odveli su katoličku i pravoslavnu crkvu sve dalje od jasnih biblijskih nauka o uskrsnuću i sudu. To je dalje dovelo do dogme o paklenoj vatri i čistilištu, što sramoti Boga, kao i do besmislene ideje da tjelesna tijela uskrsavaju da bi lebdjela po nebu ili da bi se vječno mučila u ‘paklu’.

‘Rak-rana’ nije tu stala. U kasnijim stoljećima protestantski reformatori su još dodali svoje nebiblijske teorije o smrti, uskrsnuću, i konačnom sudu. Dobrim dijelom su slijedili katoličku dogmu o urođenoj besmrtnosti duše, zbog čega su bili prisiljeni prihvatiti doktrinu o ‘uskrsnuću tijela’. Mnoge protestantske crkve uče, također o paklenoj vatri. Osim toga, neki protestantski teolozi su dokazali svoju domišljatost unoseći i druge nauke koje ne uči Biblija. Neke kalvinističke reformirane crkve, na primjer, uče, da Bog unaprijed određuje neke duše za spasenje, a druge za vječno prokletstvo. Drugi protestanti vjeruju u sveopće spasenje, to jest u konačno spasenje svih duša, čak i zlih.

Držati se biblijske istine

Nakon upozorenja na Himenejevu i Filetovu otpadničku ideju o uskrsnuću, Pavao je dodao: “Ali čvrsto stoji temelj koji je Bog postavio, on nosi ovaj pečat: ‘Gospodin (Jehova) poznaje svoje’” (2. Timoteju 2:19, ST).

Što ćeš ti učiniti budući da si dobio kratak pregled povijesnog razvoja otpadničkih ideja o duši, smrti, uskrsnuću i konačnom sudu i vidio kakva zbrka vlada među današnjim vjerovanjima o tim važnim temama? Iskreni kršćanin će biti više nego ikada uvjeren, da se treba držati ‘čvrstog Božjeg temelja’ u vezi tih stvari, kako je zapisan u njegovoj Riječi, Bibliji.

Međutim, dok prihvaćaju jasno biblijsko učenje o ljudskoj duši, smrti i uskrsnuću, mogu neki kršćani iz osjećajnih razloga imati ideje o konačnom sudu, koje naizgled veličaju Jehovinu ljubaznu dobrotu, međutim, u stvari, bacaju sumnju na njegovu pravednost i pravo da uništi zle. U namjeri da se raščiste takva pitanja, u slijedećim člancima će biti razmatrano što Biblija kaže o pravoj nadi u uskrsnuće, povezanoj sa Božjim Kraljevstvom i Božjim danom suda. Pozivamo te da pročitaš te članke.

[Okvir na stranici 9]

Što Biblija kaže o duši, smrti, uskrsnuću i konačnom sudu

Čovjek ne posjeduje dušu; on JEST duša (1. Korinćanima 15:45).

Duša, ili osoba, umire (Ezehijel 18:4).

Smrt je neprijatelj, a ne prijatelj (1. Korinćanima 15:26).

Život poslije smrti može uslijediti samo uskrsnućem (Ivan 5:28, 29).

Nagrada za vjernost je vječni život (Ivan 10:27, 28).

Kazna za namjeran grijeh je vječna smrt, a ne vječno mučenje (Rimljanima 6:23).

[Okvir na stranici 10]

Službeno učenje crkava kršćanstva

U atanazijskom vjerovanju, službeno prihvaćenom od rimokatoličke, anglikanske i drugih protestantskih crkava, piše: “On (Isus) je uzašao na nebo, sjeo sa desne strane Ocu, Bogu Svemogućem. Odatle će doći suditi živima i mrtvima. Pri njegovom dolasku će ustati svi ljudi u svojim tijelima i odgovarat će za svoja djela. Oni koji su činili dobro otići će u vječni život a koji su činili zlo u vječni oganj.”

[Okvir na stranici 11]

Crkveno stanovište o uskrsnuću

“Opće uskrsnuće se teško može dokazati razumom, iako možemo ukazivati na njegovu prikladnost. (a) Budući da duša ima prirodnu sklonost k tijelu, njeno vječno odvajanje od tijela izgledalo bi neprirodno, (b) Pošto je tijelo suradnik duše u zločinima i suputnik u njenim vrlinama, izgleda da Božja pravda zahtijeva da tijelo dijeli sa dušom kaznu i nagradu, (c) Budući da je duša odvojena od tijela prirodno nesavršena, dovršenje njene sreće, pune svega dobrog, izgleda zahtijeva uskrsnuće tijela” (Katolička enciklopedija).