Kršćani moraju svjedočiti
U posljednjih nekoliko godina crkveni vođe su se sasvim otvoreno izjasnili za potrebu kršćanskog svjedočenja. Tako bi to trebalo i biti jer se riječ “svjedok”, prijevod grčke riječi martys i iz nje izvedeni oblici pojavljuju 47 puta u Kršćanskim grčkim spisima (Novi zavjet), King James Version. Razmotrimo neke izjave koje dolaze iz kršćanstva.
PAPA IVAN PAVAO II bio je citiran u L’Osservatore Romano od 30. travnja 1984. godine (tjedno izdanje u Engleskoj): “Svjedočenje je, kao što je istakao i moj prethodnik Pavao VI, ‘vrlo važan i uopće prvorazredni činilac evanđelizacije’ (Evangelii Nuntiandi, br. 21). Ono je posebno hitno u naše doba s obzirom na odsustvo orijentacije uma i nedostatak vrijednosti, uslijed čega nastaje kriza koja se sve više pokazuje kao potpuna kriza civilizacije.” U istim je novinama godinu dana prije toga izišao izvještaj o prijemu kod pape pod naslovom “Radni svijet treba kršćanske svjedoke”.
Tako je istaknuta potreba svjedočenja od strane katoličke crkve. No, što kažu protestantski govornici o važnosti svjedočenja?
Šesta generalna skupština Ekumenskog vijeća crkava koja ima do sada 301 člana, zasjedala je od 24. srpnja do 10. kolovoza 1983. u Vankuveru i objavila kasnije (listopada 1983) svoj izvještaj International Review of Mission (Međunarodni osvrt na misiju) uključujući i članak od 36 stranica pod naslovom “Svjedočenje u razdijeljenom svijetu”. Pod podnaslovom “Svi su kršćani pozvani svjedočiti” u tom je članku otvoreno izjavljeno: “Za kršćanina je djelo svjedočenja zadatak i izraz vjernosti prema Bogu. ... Svjedočenje je božanski zadatak. Mi svjedočimo za vrhovnu vlast i ljubav Boga stvoritelja i davatelja života.”
U baptističkom, teološkom časopisu Review and Expositor ističe se nešto slično: “Studija knjige Djela apostolskih otkriva da su novi vjernici pridošli crkvi zato što su kršćani svjedočili. Ako ne pridolaze novi obraćenici, onda najvjerojatnije kršćani ne svjedoče.”
Iako su sekte kršćanstva beznadno podijeljene u ideologiji i nauci, izgleda da se slažu u tome da je potrebno svjedočiti. Međutim, da li njihovi članovi ispunjavaju tu obavezu svjedočenja?
O tome je pisao Michael Green, svećenik crkve Sv. Aldgate u Oksfordu (Engleska): “Naši su preci po vjeri bili optuženi da su ‘uzbunili cio svijet’ dobrom viješću o Isusu, koju su govorili ljudima (Djela apostolska 17:6). ... Upravo u tome se tako jako razlikujemo od pracrkve, u kojoj su se svaki muškarac i svaka žena osjećali odgovornima svjedočiti o Isusu Kristu svim svojim raspoloživim sredstvima.”
U baptističkoj brošuri Witnessing in Today’s World (Svjedočenje u današnjem svijetu) piše: “Neki posvećeni kršćanin može reći: ‘Ne bih uopće ni znao kako da počnem nekome svjedočiti.’” Još se dodaje: “Kada je riječ o svjedočenju, mnogi baptisti odmah odgovaraju: ‘Za to plaćamo pastora.’”
Nadalje u Westminsterskoj publikaciji The Christian as Communicator (Kršćanin kao objavitelj) priznaje se: “Sasvim je moguće da kršćani izbjegavaju odgovornost objavljivanja evanđelja jer jednostavno ne znaju što bi o tome govorili.”
Istina, članovi sekti kršćanstva “ne znaju što bi o tome govorili”. Upravo u tome leži srž njihovog problema. Oni nisu prepoznali suvremeno ispunjenje “znaka”, koga je Isus dao s obzirom na svoju “prisutnost” u kraljevskoj slavi i ‘svršetak sustava stvari’. Svatko tko vidi taj “znak”, naveden je svjedočiti o tome. Koliko mi možemo biti sretni što pravi kršćani danas imaju mnogo toga reći i što revno svjedoče o Jehovinom dolazećem Kraljevstvu pod Kristom Isusom (Matej 24:3-14; Izaija 43:12).