Religija i politika — na putu sukoba

POLITIKA spajanja političke i religiozne moći u nekom čovjeku nije potekla od Henrika VIII. U njegovo vrijeme su već postojali dobro prokušani politički manevri za jačanje nacionalnog jedinstva.

Na primjer, drevno Egipatsko carstvo imalo je mnogo bogova. “I sam je faraon bio jedan od bogova, središnja ličnost u životu svojih podanika”, piše u Novom biblijskom rječniku (engl.). Rimsko carstvo je imalo panteon bogova u kome su bili i carevi. Jedan povjesničar opisuje obožavanje imperatora kao “najjaču djelotvornu snagu u religiji Rima”.

Međutim, i pored činjenice što su veze crkve i države stoljećima stare, današnja provala kršćanstva u politiku vodi na put sukoba upravo s onima od kojih kršćanstvo očekuje naklonost. Zašto? Da bi odgovorili na to pitanje, pogledajmo kako se kršćanstvo u početku miješalo u politiku.

Pravo kršćanstvo — suprotnost

Isus Krist, utemeljitelj kršćanstva, odbio je svaku političku moć. Najmanje jednom ga je narod, oduševljen njegovim čudima, pokušao silom postaviti za kralja, a on se “povuče opet u brda sasvim sam” (Ivan 6:15, NS). Kad ga je rimski upravitelj upitao da li je on kralj, Isus je odgovorio: “Moje kraljevstvo nije dio ovog svijeta; kad bi moje kraljevstvo bilo dio ovog svijeta, onda bi se sluge moje borile da ne bi bio predan Židovima” (Ivan 18:36, NS).

Osim toga, Krist je rekao svojim učenicima: “Budući da niste dio svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato vas svijet mrzi” (Ivan 15:19, NS). Zato prvi kršćani nisu skrenuli na sporedni kolosijek socijalnih i političkih problema. Tada je na primjer ropstvo bilo glavni problem, ali kršćani nisu poduzimali mjere za njegovo obaranje. Umjesto toga, kršćanskim robovima je bilo zapovjeđeno da budu poslušni svojim gospodarima. (Kološanima 3:22).

Umjesto da se bave politikom, prvi kršćani su se usredotočili na to, da dovrše djelo propovijedanja “o Kraljevstvu Božjem” (Djela apostolska 28:23). Za samo nekoliko desetljeća njihova vijest je dospjela do najudaljenijih dijelova tada poznatog svijeta (Kološanima 1:23). S kakvim rezultatom? Na tisuće se odazvalo i postali su duhovna ‘braća i sestre’ (Matej 23:8, 9). Nestalo je neprijateljstvo između Židova i ne-Židova kad su postali kršćanima. Zbog “žarke ljubavi” koju su kršćani imali jedan prema drugome, nestale su čak i temeljne nesloge između Židova i Samarićana (1. Petrova 4:8).

Kršćanska je ljubav obuhvaćala čak i njihove neprijatelje (Matej 5:44). Zato su oni odbijali stupiti u careve legije. Netko bi mogao reći: “A zar nije Isus rekao ‘podajte ... caru carevo?’” To je istina. Međutim, da li je Isus govorio o vojnoj službi? Ne, on je samo raspravljao o spornom pitanju da li ‘davati porez caru ili ne’ (Matej 22:15-21). Zato su kršćani plaćali svoje poreze. No, na svoje su živote gledali kao na nešto posvećeno Bogu i odbijali su nanositi zlo svom bližnjemu.

Postati prijatelj svijeta

Netko može reći: “Ali pogledajte današnje kršćanstvo. Ono je beznadno razdijeljeno, njegovi se članovi često međusobno ubijaju, njegovo je svećenstvo umiješano u politiku. Što se dogodilo s kršćanstvom?” Isus je upozorio da će lažni kršćani biti ‘posijani’ među prave kršćane (Matej 13:24 -30). Pavao je također prorekao: “Znam da ... će ući među vas okrutni vuci ... dići će se neki koji će naučavati krivu nauku odvlačeći učenike za sobom” (Djela apostolska 20:29, 30, NS).

Ta se tendencija pojavila već i u prvom stoljeću. Učenik Jakov je smatrao potrebnim napisati ove živopisne riječi: “Vi ste nevjerni, kao žene preljubnice; zar ne shvaćate da je vaše prijateljstvo prema svijetu vaše neprijateljstvo prema Bogu?” (Jakov 4:4, JB; naglašeno od nas). Mnogi su podcijenili ovaj božanski savjet — i to u toj mjeri, da je u četvrtom stoljeću, čovjek sličan vuku u ovčjem runu, car Konstantin, mogao još više osramotiti iskvareno “kršćanstvo” učinivši ga službenom religijom Rimskog carstva. No, postavši ‘prijateljem svijeta’, kršćanstvo je postalo Božjim neprijateljem. I konačno sukob je postao neizbježan.

Do 13. stoljeća je crkva, kojom je upravljao “papa” ili “otac”, dostigla “vrhunac svoje moći” pripremivši tako teren za još čvršću “bračnu” vezu između crkve i države. Papa Innocent III je bio uvjeren da je “Gospodin dao Petru ne samo pravo vladanja nad sveopćom crkvom nego i pravo vladanja nad cijelim svijetom”. (Naglašeno od nas.) Profesor povijesti F. F. Tout piše dalje u djelu Carstvo i papinstvo: “Innocentova služba je bila služba crkvenog državnika, ... postavljanje i svrgavanje kraljeva i vladara po svojoj volji.” Isti pisac dodaje: “Što je više papin autoritet postajao političke prirode, to je teže bilo sačuvati njegov prestiž kao izvor zakona, morala i religije.”

Religija i rat

Rat je politika većeg stupnja nasilja. Međutim, papa Innocent III je osobno organizirao ratne pohode protiv Albižena u južnoj Francuskoj. To je dovelo do užasnog masakra tisuća ljudi kod Béziersa 1209. godine i do masovnog spaljivanja žrtava od strane svete inkvizicije. Križarski rat, u početku usmjeren na Palestinu, političkom spletkom proširen je i na Konstantinopol. Tu su se “kršćanski” vitezi bacili na “trodnevno užasno pljačkanje, ubijanje, zadovoljavanje strasti i svetogrđe”. Nad kim? Također nad “kršćanima”! Neki povjesničar kaže: “Čak i crkve su bile nemilosrdno opljačkane.”

Načini postupanja crkve, koji su bili nedostojni Krista, konačno su doveli do toga da je Martin Luther 1517. na crkvenim vratima dvora u Wittenbergu pribio svoje izazivajuće teze i reformacija je već počela. Međutim, H.A.L. Fisher kaže u djelu Povijest Europe: “Nova vjeroispovijed je bila ... veoma zavisna od naklonosti prinčeva i vlade.” Njemačka je postala politički i vjerski razdijeljena. Kalvinisti u Francuskoj su se također pomiješali s političkim vođama. Sljedeći vjerski ratovi su se stoga vodili ne samo za slobodu nego i radi “suparništva između protestantskih i rimokatoličkih velikaša za nadzor nad krunom”. Tako je povijest religije u Europi ispisana krvlju!

Početak 20. stoljeća zatekao je Engleze i Bure zahvaćene sukobom u Južnoj Africi. Svećenici su na obje strane raspirivali vatru “nagovaranjem sa propovjedaonice”. Povjesničar R. Kruger piše: “Sadržaji molitve koju su tijekom rata obje strane upućivale prema nebu razlikovali su se samo u nijansama različitih denominacija.” Bjeloputi “kršćani” su ubijali jedni druge istovremeno moleći Boga da im u tome pomogne!

Ovaj primjer je u ogromnom omjeru bio ponovljen 1914. godine kada su njemačke trupe umarširale u Belgiju noseći na opasačima ispisane riječi “Gott mit uns” (Bog je s nama). Na obje strane crkva je bila izdašna u molitvama za pobjedu i zajedljiva kod vrijeđanja neprijatelja.

Mnogi su bili razočarani ulogom religije u Prvom svjetskom ratu. Nazivajući religiju “opijumom za narod” namnožili su se bezbožnici i bezvjerci. I pored toga svećenstvo se nastavilo miješati u politiku, podržavajući fašističke diktatore poput Mussolinija i Franka. 1933. godine rimokatolička crkva je čak zaključila sporazum s nacistima. Kardinal Faulhaber je pisao Hitleru: “Ovaj stisak ruke s papinstvom ... je plod neizmjernog blagoslova ... Neka Bog čuva kancelara Rajha (Hitlera)”.

Čak ni mogućnost još jednog svjetskog rata nije odvratila svećenstvo od miješanja u politiku. U posljednje se vrijeme u nekim crkvama javlja težnja da se prihvati ljevičarski politički stav. Neki pisac kaže: “Posljednja generacija teologa iz Latinske Amerike ... upravno tvrdi da je marksizam neizbježan politički izraz kršćanstva.” Međutim, Biblija upozorava: “Posijali su vjetar, i požet će oluju” (Ozej 8:7, ST).

Žetva oluje

Da, Biblija s pravom upozorava: Doći će do strašnog sukoba između religije i politike. U Otkrivenju 17. poglavlju Biblija opisuje svjetsko carstvo krive religije uprljano krvlju kao “veliku bludnicu koja sjedi na mnogim vodama”. Te “vode” predstavljaju ‘narode i nacije’ (stavci 1. i 15.). Bludnicom je nazvan “Babilon Veliki, majka bludnicama i odvratnim stvarima zemaljskim” i ona je “pijana od krvi svetih” (stavci 5. i 6. NS). “Babilon” je prikladno ime za organiziranu krivu religiju, budući da mnoge njene nauke potječu iz drevnog grada Babilona.a Time što je stoljećima progonila prave kršćane, zaslužila je da bude opće poznata kao krvnička ubilačka organizacija.

Svjetsko carstvo krive religije je dalje opisano kako jaše na zvijeri sa “sedam glava i deset rogova” ... (što) predstavlja deset kraljeva” (stavci 3. i 12., NS). Prijašnji članci u ovom časopisu utvrdili su da je ta “zvijer” sredstvo kome je povjereno očuvanje svjetskog mira, naime, Ujedinjeni narodi. Crkve su poznate kao podupirači ove organizacije. U listopadu 1965. g. papa Pavao VI opisao je UN kao “posljednju nadu za slogu i mir”. 1979 papa Ivan Pavao II govorio je pred Generalnom skupštinom UN. On je govorio o UN kao o “najvišem forumu za mir i pravdu”, a da nijednom nije spomenuo Krista i njegovo Kraljevstvo.

No, zašto je taj savez između religije i UN tako opasan? Zato, jer će “deset rogova ... i divlja zvijer zamrziti bludnicu, opustošiti je i svući do gola, ... i potpuno je spaliti vatrom” (stavak 16, NS). Prema tome, kriva religija juri pravo u katastrofalni sukob s politikom. To što će biti skinuta do gola i što će biti otkrivena njena prljavština znači da će biti potpuno uništena.

To će biti iskra za “veliku nevolju” o kojoj je govorio Isus, koja će dostići vrhunac u ratu Harmagedona. Krist, iza koga su nevidljive nebeske vojske, “razbit će i uništiti” Sotonin cijeli svjetski sustav i samo će ‘blagima dozvoliti da naslijede Zemlju’. Bit će to pravi kršćani, koji su se između ostalog potpuno odvojili od razjedinjujuće politike (Matej 24:21; Danijel 2:44; Psalam 37:10, 11; Matej 5:5; Otkrivenje 6:2; 16:14-16).

Ako si nesretan zbog patnje i sramote koju je kriva religija nanijela Božjem imenu, što bi trebao sada učiniti? Biblija zapovijeda: “Izađite iz nje (krive religije), moj narode, ako ne želite sudjelovati s njom u njenim grijesima” (Otkrivenje 18:4, NS). Jedino Jehovini svjedoci potiču ljude da slijede tu zapovijed. Oni se poput prvih kršćana, ne upliću u ratove i politiku i zato neće biti postrojeni za uništenje kad se religija sukobi s politikom. Zato se poveži s njima. Rado će ti pokazati kako naći “uska vrata” koja ne vode u uništenje, nego u vječni život (Matej 7:13, 14; Ivan 17:3).

[Bilješka]

[Slika na stranici 6]

Godine 1914. je na jednom od bubnjeva napravljenom oltaru na stepenicama katedrale Sv. Pavla, londonski biskup poticao britanske trupe na patriotizam