Treba li krstiti djecu?

Malo dijete ne izgleda baš kao grešnik. Međutim, ovaj starinski obred vrši se stoga da bi se sprao grijeh. Kum se tri puta odriče sotone i njegovih djela. Svećenik zatim uzima malu posudu i lagano izlijeva vodu na djetetovo čelo, i to tri puta, govoreći: “Krstim te u ime Oca i Sina i svetog duha”.

SKORO dva tisućljeća se djeca krštavaju u ovakvim ceremonijama. Roditelji to mogu opisati kao duboko potresno iskustvo. Međutim, da li taj običaj nalazi svoje porijeklo u Božjoj riječi? Katolički teolozi priznaju da ne. (Vidi New Catholic Encyclopedia, knjiga 2, str. 69.)

Pročitaj biblijsku knjigu Djela apostolskih i brzo ćeš uvidjeti da je kod prvih kršćana krštenje bilo za one koji su mogli ‘čuti i primiti riječi’ s razumijevanjem i one koji su ‘činili pokoru’ (Djela apostolska 2:14, 22, 38, 41, Douay Version). Sve ovo malo dijete sigurno ne može učiniti! Biblija uistinu govori o čitavim obiteljima koje su se krstile, kao što je obitelj Kornelijaa Ali, čak i tada je krštenje bilo za one koji su “slušali riječ” — ne za malu djecu (Djela apostolska 10:44-47).

Običaj koji potječe od Boga ili od ljudi?

U nemogućnosti da ukaže na biblijski temelj krštenja, Vatikan kaže: “Krštenje male djece smatra se tradicionalnim običajem koji postoji od pamtivijeka”. No, je li tu tradiciju uspostavio Isus Krist? Ne, jer to krštenje male djece nije uzelo maha sve do određenog vremena nakon smrti apostola. Krajem drugog stoljeća je crkveni otac Tertulijan debatirao: “Neka (djeca) postanu kršćani onda kad budu sposobna spoznati Krista”.

Apostol Pavao je, međutim, upozoravao da će doći vrijeme “kad ljudi neće podnositi zdrave nauke” (2. Timoteju 4:3, ST). Nakon smrti apostola, kad više nisu mogli ‘zadržavati’, nebiblijski običaji su se počeli uvlačiti u kršćansko obožavanje (2. Solunjanima 2:6). Među njima je bilo i krštavanje djece. Ali, krštavanje djece nije postalo pravilom sve do petog stoljeća. Tada se odvijala jedna burna rasprava koja je zauvijek promijenila kršćanstvo.

Započelo je to onda kad je britanski redovnik po imenu Pelagius doputovao u Rim. Zaprepašten pokvarenošću koju je tamo vidio među tzv. kršćanima, taj svećenik je počeo poticati ljude da učine napore ka “većem moralu”. Čovjeku se ne mogu zamjeriti njegove slabosti uslijed ‘istočnog grijeha’, rekao je Pelagius. “Sve dobro i sve zlo ... MI ČINIMO, a nismo se RODILI S TIM.” Pelagianovo naučavanje je uskoro postalo predmetom razgovora u kršćanstvu.

Ali, ne za dugo. Crkveni vođe su to napuštanje ‘istočnog grijeha’ smatrali herezom (krivovjerjem). I Pelagius je tako nesvjesno bio sredstvo u njihovim rukama za favoriziranje onoga što je tada bio popularan običaj — krštenje djece. Jedan biskup po imenu Augustin je to smatrao očitom nedosljednošću. ‘Ako treba krstiti malu djecu’, pitao je Augustin, ‘što je s onima koji NISU kršteni?’ Naizgled logički zaključak bi bio taj da će takvi gorjeti u paklenoj vatri zbog toga što nisu kršteni. S takvom, očito utvrđenom činjenicom, Augustin je zadao fatalni udarac: Pošto nekrštena djeca zaista podliježu prokletstvu, što drugo može biti odgovorno za to nego ‘istočni grijeh’?

Pelagiusovo naučavanje je palo. Jedan crkveni sabor u Kartagi je kasnije Pelagiusova naučavanja proglasio krivovjerjem. ‘Istočni grijeh’ je postao isto tako dio kršćanstva kao i ispovjedni grijeh. A crkva je sada bila potaknuta u pravcu unapređivanja masovnih obraćenja — često prisilnih — da bi spasila ljude od ‘paklene vatre’. Krštavanje djece je od popularnog običaja postalo sredstvom spasenja, sredstvo koje će naslijediti protestantizam.

‘Na granici pakla’

Augustinovo naučavanje je potaklo neka neugodno teška pitanja: Kako bi Bog ljubavi mogao prouzročiti da se nedužne bebe muče u paklu? Hoće li nekrštene bebe dobiti istu kaznu kao i okorjeli grešnici? Teolozima nije bilo lako odgovoriti na ova pitanja. Katolički svećenik Vincent Wilkin kaže: “Neki su nekrštenu djecu predali punoj žestini paklene vatre, drugi su vjerovali da ih nije progutao plamen, nego su samo grijana na zaista neugodnoj temperaturi; neki bi opet tu paklenu nelagodnost učinili najmanjom mogućom ... Neki bi ih smještali u neki zemaljski raj.”b

Međutim, najpopularnija od svih teorija bila je ta da duše nekrštene djece odlaze u limb (pretpakao). Ova riječ doslovno znači “granica, rub” (kao ivica, odnosno rub haljine) i predstavlja područje za koje se pretpostavlja da stoji na granici (ivici, rubu) pakla. Za teologe je limb jedna vrlo prikladna predodžba. Ona u najmanju ruku ublažuje zastrašujuću sliku djece koja pate.

No, poput svake od ljudi stvorene teorije, i teorija o limbu nailazi na probleme. Zašto se ne spominje u Pismu? Mogu li bebe izići iz limba? I zašto nedužne bebe moraju prvo tamo ići? Razumljivo je da crkva dokazuje kako učenje o limbu “nije službeno katoličko učenje”c (New Catholic Encyclopedia).

Rasprava se ponovo pokreće

Stoljećima su se katolici u osnovi držali Augustinovog gledišta i krštenjem ‘osiguravali svoju djecu protiv’ limba. Međutim, od 1950-ih godina ponovo se pokreće rasprava o krštavanju djece. Katolički umnici su počeli izražavati ozbiljne sumnje u to da je taj običaj biblijski. Drugi priznaju da se ne može prihvatiti ni Augustinove predodžbe o paklenoj vatri ni teorija o limbu.

Kao prvo su se, međutim, konzervativni religiozni vođe odbili pokrenuti s mjesta. 1951. g. je Papa Pio XII održao jedan govor pred grupom primalja. Potvrđujući vjerovanje da je “stanje oprosta u trenutku smrti apsolutno nužno za spasenje”, on je ohrabrio primalje da same obave obred krštenja ukoliko postoji izgled da će novorođenče umrijeti. “Nemojte, dakle, propustiti obaviti tu milosrdnu službu”, poticao je. Slično tome, 1958. g. je Vatikan izdao jedno odlučno upozorenje da “djecu treba krstiti što je moguće prije”.

U svakom slučaju, spor je ponovo izbio nakon poznatog II vatikanskog koncila. Iznenađujuće, crkva je pokušala objediniti konzervativne i liberalne stavove. ‘Krštenje je apsolutno nužno za spasenje’, zaključio je koncil, premda je spasenje također moguće za one “koji ne svojom krivnjom ne poznaju Kristovo evanđelje”.d

U takvom slijedu je crkva onda preinačila običaj krštavanja djece. Između ostalog, svećenici sada imaju izbor da mogu odbiti krštenje ako djetetovi roditelji ne obećaju da će ga odgojiti kao katolika. Je li se crkva konačno odmakla od Augustinovog naučavanja? Neki tako misle i počinju dovoditi u pitanje potrebu za krštenjem djece.

Zatim je Vatikan izdao “Upute za krštenje djece”, gdje stoji: “Crkva ... ne zna ni jedan drugi način osim krštenja da bi zasigurala djeci ulazak u vječno blaženstvo”. Biskupima je naređeno da “vrate tradicionalnoj praksi one koji ... su od nje odstupili”. Ali, što je s djecom koja umiru nekrštena? “Crkva ih jedino može prepustiti Božjoj milosti”.

Krštenje djece i vaše dijete

Nema sumnje da su mnogi iskreni katolici uistinu zbunjeni svim time. Ipak neki možda smatraju da, premda katolička doktrina ne može opstati, krštenje barem daje djetetu dobar religiozni početak. No, je li to tako? Jedna katolička majka je rekla: “Imam dvoje vrlo male djece, oboje kršteno kao bebe, ali ne vidim u njima ni trun Božje milosti, nego sasvim suprotno”.

Krštenje male djece im ne pomaže da se razviju u vjeri. U stvari, ono povređuje Isusovu zapovijed: “Idite, dakle, i načinite učenike ... krsteći ih” (Matej 28:19, NS). Krštenje je beznačajno ukoliko netko nije dovoljno star da bude učenik. Uistinu je krštenje djece “tradicija od pamtivijeka”. Ali, nije li Isus osudio one koji su ‘Božju riječ učinili nevažećom zbog svoje tradicije’? (Matej 15:6, NS).

Stoga Biblija ohrabruje roditelje da svoju djecu odgajaju u duhovnim stvarima “iz malena” (2. Timoteju 3:14-17). Jehovini svjedoci tako ozbiljno uzimaju biblijsku opomenu da odgajaju djecu “u stezi i poučavaju o Jehovi” (Efežanima 6:4, NS). Često se to vrši na taj način što se redovito provodi program obiteljskog biblijskog studija. Takvi roditelji uče svoju djecu da prisustvuju i sudjeluju u kršćanskim sastancima (Jevrejima 10:24, 25). Oni ohrabruju svoje mlade da daju “javno priznanje” svoje vjere (Rimljanima 10:10, NS). S vremenom su njihova djeca možda potaknuta da se predaju Jehovi i da to simboliziraju krštenjem u vodi. To je biblijski i daleko je značajnije i donosi više zadovoljstva nego promatranje formalističkog obreda koji se obavlja nad djetetom koje ništa ne shvaća.

Ako kršćansko dijete umre prije krštenja, roditelji se ne trebaju bojati da ono gori u paklu ili čeka u limbu. Biblija uči da su mrtvi bez svijesti (Propovjednik 9:5, 10). Roditelji se na taj način mogu utješili Isusovim obećanjem da “dolazi čas kad će svi koji su u spomen-grobovima čuti njegov glas i izići” s izgledom da žive u obnovljenom raju (Ivan 5:28, 29, NS; Luka 23:43). Ova biblijski utemeljena nada je daleko utješnija nego što su to promjenjive — ljudske tradicije.

[Bilješke]

[Okvir na stranici 6]

Pojedinosti iz povijesti krštenja djece

Datum (n. e.)

Događaj

193.

Tertulijan se zalaže za krštavanje odraslih

253.

Koncil u Kartagi objavljuje da ‘bebe treba odmah krstiti’

412–417.

Rasprava između Pelagiusa i Augustina s obzirom na ‘istočni grijeh’

417.

Koncil u Kartagi osuđuje Pelagianovo gledište kao krivovjerje. Krštenje male djece postaje utvrđen dogovor u katolicizmu

1201., 1208.

Papa Inocenc III piše u prilog krštavanja djece

1545–1563.

Koncil u Trentu proglašava “anatemu” na svakoga tko uskraćuje krštenje djece

1794.

Papska bula Auctorem Fidei osuđuje Jansenistički sinod koji je limb nazvao krivovjerjem

1951.

Papa Pio XII naglašava nužnost krštavanja djece ohrabrujući primalje da obave obred u hitnosti

1958.

Vatikan naređuje da ‘djecu treba krstiti što je prije moguće’

1963–1965.

Drugi Vatikanski koncil određuje da je spasenje moguće i bez krštenja. Naređuje da se obred krštenja djece preinači

1980.

Vatikan ohrabruje običaj krštavanja djece, rekavši da se ‘ne zna ni jedan drugi način kako bi djeca ušla u vječno blaženstvo’