“Pravna pitanja u vezi transfuzije”

“NAJNOVIJE i potencijalno najopasnije oboljenje dvadesetog stoljeća, SIDA”. Tako je dr. L. A. Laskev opisao problem zbog kojeg je sazvana konferencija koja je održana od 19-20. IX 1985. g. u Washingtonu, D. C., SAD.

Vjerojatno vam je poznato da je SIDA (Stečeni sindrom gubitka imuniteta) povezan s produktima krvi i transfuzijama. Štampani program za tu konferenciju kaže slijedeće:

“Ne pamti se da je do sada ijedan zdravstveni problem izazvao toliko rasprave i straha u javnosti. Slučajevi SIDE se slijedeće godine mogu udvostručiti i njome može biti pogođen milijun Amerikanaca (i bezbroj drugih u drugim zemljama). Potencijalna pravna odgovornost koju izaziva SIDA, prema tome je velika.”

Oko 200 liječnika, pravnika i osoblja koje radi u bankama krvi okupilo se na konferenciji pod nazivom “Pravna pitanja u vezi transfuzije”. Većina njih je poslom vezana za transfuziju krvi. Ali, prisustvovali su i neki od Jehovinih svjedoka. Evo nekih izvadaka iz onoga što su iznijeli govornici.

Osnovna pitanja koja su se postavila bila su rizik od širenja SIDE krvlju i zakonski rizici za one koji prikupljaju, prerađuju ili prodaju krv. Ovim posljednjim pitanjem bavilo se prvo predavanje, koje se bavilo ‘organizacijom, ekonomikom, i uređenjem sistema banki krvi’. Takvo uređenje, rekao je dr P. J. Schmidt, datira još iz 1600-ih godina. Francuski liječnik Denis bio je prvi u povijesti uključen u “nedostojni postupak u transfuziji”, jer je “krv janjeta dao jednom mladom čovjeku, koji je umro”. Je li to uređenje još uvijek potrebno? Schmidth je priznao: “Mislim da ima mnogo toga što se ne zna. Sam čin transfuzije je još uvijek veliki izazov. U ovoj zemlji se milijun puta mjesečno vrše eksperimenti iz imunologije, iz epidemiologije, često bez pravnog presedana”.

Nakon toga je dr. Paul Ness iz bolnice Johns Hopkins govorio o tome “Kakva pogoršanja može izazvati transfuzija”. Rekao je da je “teško u vremenu od pola sata izreći sva pogoršanja koja može izazvati transfuzija krvi”. On je zapravo imao namjeru prikazati slajd pod naslovom “Upozorenje, ovo su pogoršanja koja može izazvati transfuzija krvi” i gdje se navodi “oko 50 različitih stvari ... (Ali) znam da ta lista ionako nije potpuna”.

Dr Johanna Pindyck je rekla da je ‘non-A i non-B hepatitis oboljenje koje se prenosi transfuzijom i koje predstavlja najhitniji problem s kojim se suočavamo na području transfuzije’. Smatra se da ovaj oblik hepatitisa “izazivaju bar dva virusna agensa, ali njihova točna priroda još nije identificirana. Proučavanje se odvija već mnogo godina — 10 do 15 — ali još nismo otkrili uzrok”. Što se tiče pregleda krvi s obzirom na ovaj hepatitis, ona je rekla: “Rekla bih da se sada ispituje vjerojatno 10 posto krvne zalihe, ili čak nešto manje od toga”.

Govoreći o SIDI, dr Pindyck i drugi su izrazili gledište puno nade da sadašnja ispitivanja krvi omogućavaju bankama krvi da skoro eliminiraju “krvnu transfuziju kao prenosnika SIDE”. Mogu li ta ispitivanja to učniti? Dr Laskey je kasnije rekao da su ‘današnja ispitivanja nevjerojatno skupa, opasna i nisu potpuno točna’. Što je s novom metodom koju on smatra superiornom? Pričao je o eksperimentima s pacijentima koji imaju SIDU ili sa SIDOM povezane bolesti. Kod određenog broja njih, ispitivanja nisu uopće otkrila povezanost sa SIDOM. ‘Nitko nije imao (odnosno, ni jedan test nije otkrio) SIDU’, rekao je on.

Razumljivo je, stoga, što mnogi razmišljaju o tome da uskladište svoju vlastitu krv ili da prime krv samo od prijatelja ili rođaka. Ali, dr Joseph Bove iz bolnice Yale-New Haven se tome usprotivio, tvrdeći da bi to bilo skupo i dovelo bi do manjkova. On je nadalje rekao: “Jedan od glavnih uzroka nesretnih slučajeva povezanih s transfuzijom je administrativna pogreška — davanje pogrešne krvi pogrešnoj osobi. Neugodno mi je... reći da mi u 1985. godini, sa svom tehnologijom koju imamo, s kompjuterima i svim ostalim, ne možemo pravu krv dati pravom pacijentu. Živa je istina da mi to ne činimo uvijek, i tako mi ubijamo ljude.”

Zbog svega ovoga su učesnici dalje mnogo govorili o pravnim pitanjima. Kako se banka krvi može zaštititi od optužbi zbog nesavjesnog postupanja? Budući da se krv ispituje, ukoliko je test krvi davaoca pozitivan na antitijela SIDE, treba li banka krvi obavijestiti one koji su u posljednjih nekoliko godina primili njegovu krv? Dr Schmidt (upravnik banke krvi) je rekao: “Ja trenutno nisam za obavještavanje. Mi radimo samo ono što moramo, i ništa više od toga”. Treba li poštivati odredbe suda da se krv prisilno daje onima koji je odbijaju, kao što su npr. Jehovini svjedoci koji je odbijaju iz religioznih razloga?

Jehovini svjedoci su zapravo spomenuti u predavanju dr Williama Dornettea pod naslovom: “Pitanja nemara i odgovornosti”. On je objasnio da je jedan temelj za odbijanje krvi od strane Svjedoka “ovo poglavlje iz 1. Mojsijeve (9:3, 4). A ono posebno kaže ‘sve vam to dadoh kao zelenu travu. Ali ne jedite mesa s dušom njegovom, a to mu je krv’”. Koliko je razuman taj stav i kakvo zakonsko pravo imaju Svjedoci da odbijaju krv?

Dornette, koji je ujedno i doktor medicine i doktor prava, dao je slijedeći savjet: “Mnogo, mnogo godina su pripadnici vjere Jehovinih svjedoka smatrani družinom čudaka koji ne znaju što rade, jer ‘medicinar — doktor — zna sve’. Mi kao prvo moramo shvatiti da su oni duboko religiozni. Kao drugo, oni su američki građani... Treće, oni imaju pravo da postupaju u skladu sa svojom vjerom i zainteresirani su za zdravlje ... Oni vjeruju u medicinu. I ja smatram da mi moramo poštivati njihovo pravo da kao pojedinci slobodno ispoljavaju svoju religiju”. I dodao je: “Nemogućnost postizanja bilo kakvog pristanka je zlostavljanje. Nemogućnost postizanja pristanka za transfuziju je zlostavljanje. ... Ako od jednog kompetentnog pacijenta dobijete upućeno obavještenje o odbijanju transfuzije, razriješeni ste odgovornosti pred zakonom”.

Pravnica Susan Lentz je to naglasila, rekavši: “Važno je shvatiti da upućeni pristanak ima stvarno značenje samo onda ako priznate da on uključuje ne samo pravo da se da pristanak, nego također i pravo da se uskrati pristanak”. Nadodala je da su “ove godine tri ili četiri (sudske) odluke potvrdile prava pacijenata Jehovinih svjedoka da odbiju transfuziju”. I zaključila je: “S obzirom na ono što ste u ovaj dan i pol čuli o SIDI i s njom povezanim problemima, što sve postaje veliki problem, barem u očima javnosti, moglo bi se desiti da sada nastane još više problema povezanih s odbijanjem transfuzije”.

(Dodatne korisne informacije o SIDI nalaze se u časopisu Probudi se! od 22. 4. 86. engl.)

[Okvir na stranici 31]

Mogu li pacijenti imati povjerenja da će neka banka krvi moći otkriti krv koja je zaražena SIDOM? Dr Myron Essex, predsjedavajući odjela za biologiju raka na medicinskoj školi Harvarda, nedavno je rekao: “Sasvim je nevjerojatno da će test otkriti više od 90 posto, a moja najbolja nagađanja iznose svojih 75 do 80 posto. Bio bih zapanjen kad bi se moglo bolje od toga”. — The New York Times, 4. 10. 1985.

[Okvir na stranici 32]

“Novi testovi krvi, koji su odobreni u travnju i koje koriste sve banke krvi, otkrivaju samo anttijelo na virus SIDE, HTLV-III. Ono što ioni, nažalost, ne otkrivaju su ljudi koji nose zarazni virus SIDE i koji još nisu proizveli antitijelo na virus SIDE... Prema tome, kod malog, ali značajnog broja od približno jedan milijun ljudi koji nose virus SIDE neće biti otkrivena antitijela na virus prilikom rutinskog ispitivanja u bankama krvi”.— Sanford F. Kuvin, liječnik, Jeruzalem, 17. 11. 1985.