Profesionalci koji su pronašli pravo životno zaposlenje

NOĆNI zrak je bio hladan, a voda ledena. Dvije stotine mladih muškaraca i žena, obučenih u bijelu odjeću i držeći svijeće visoko iznad svojih glava, gacalo je po vodi koja im je dosezala do prsiju. Je li to bio obred inicijacije ili neki mistični kult? Ili možda mladenačka lakrdija?

To su bili mladi srednjoškolski i univerzitetski diplomci koji su se pridružili još tisućama drugih svoje dobi u onome što bi se moglo nazvati obredom ulaska u profesionalnu karijeru s jedinom velikom kompanijom u Japanu. Ledeno masovno krštenje imalo je namjeru da očisti buduće namještenike od svih neovisnih tendencija koje su možda stekli u školi, te da ojača njihovu vezu odanosti kompaniji.

Profesionalizam i predanost

“U Japanu je posao društvo. Društvo je posao”, piše Frank Gibney u svojoj knjizi: “Japan: krhka supersila”. To znači da se, kad uđe u neku kompaniju, čitav život osobe okreće oko te kompanije. “Ako radi za Mitsubishi, onda je on Mitsubishijanac. Većina njegovih prijatelja radi u Mitsubishiju. On pije s njima, igra golf i kugla s njima i s njima dijeli svoje nevolje. On se, naravno, natječe s njima, ali to je kao da se u jednoj obitelji natječu braća od kojih nitko ni ne pomišlja na odlazak. Izuzevši njegove rođake i možda nekolicinu školskih prijatelja, većina njegovih poznanstava — a često i poznanstava njegove obitelji — kreće se u okviru kompanije”.

U zamjenu za takvu predanost i žrtvu radnicima se daje zasiguranje u obliku (do)životnog zaposlenja. To uključuje beskrajno osposobljavanje, usmjerivanje, transfere i, naravno, unapređenja.

Većina mladih ljudi u Japanu spremno prihvaća ovu formulu uspjeha i postaje dio sistema. Drugi, premda se ne penju ljestvicom korporacije, bore se da napreduju u drugim profesionalnim područjima. No, da li takav sistem donosi sreću i zadovoljstvo? Da li životno zaposlenje znači i životno zadovoljenje? Sve više i više njih utvrđuje da postoji nešto bolje i nešto što više nagrađuje od uspinjanja po ljestvici korporacije ili uspinjanja da se postigne osobno bogatstvo i slava.

Posao mu je bio život

Junichi je diplomirao na ekonomskom fakultetu univerziteta Keio 1961. g. I on je išao stopama svojih diplomaca i zaposlio se u jednoj utjecajnoj korporaciji. U njegovom slučaju je to bila najveća tvrtka u Japanu za trgovinu automobilima, koja je zapošljavala oko 4700 ljudi. Njegov uspon po ljestvici korporacije tekao je sigurno. Konačno je postao šef odsjeka na svom odjelu. Premda mu njegov posao, na kojem se često nalazio od jutra do ponoći, praktički nije ostavljao vremena za ženu i djecu, on je sve to prihvatio kao nužnu žrtvu za sigurnu budućnost.

Ali, u listopadu 1974. g. se nešto dogodilo. Junichi je utvrdio da njegova žena i djeca proučavaju Bibliju s Jehovinim svjedocima i pohađaju kršćanske sastanke. On je sve učinio da ih spriječi u tome, ali nije uspio.

Jednog dana kad je došao kući s posla, obitelji nije bilo jer je otišla na sastanak. “Večera za mene je bila servirana na stolu, a tu je bilo i pismo za mene”, rekao je Junichi. “U pismu je moja obitelj saopćavala kako se oni nikako ne mogu odreći istine, da je to zapravo i za moju korist, te da ću jednog dana razumjeti”. To je ostavilo velik utisak na Junichija. “Pomislio sam da to možda i jest istina i prestao sam im se protiviti”.

“Kako je vrijeme prolazilo, Svjedoci su me posjećivali i ohrabrivali da proučavam Bibliju. No, ovdje mi je moj poslovni život počeo smetati. Bio sam previše zaposlen i mislio sam da nikad neću moći odvojiti vremena za proučavanje Biblije i sastanke. Osim toga sam znao da ću, ukoliko proučavam, morati prestati sa nepoštenim postupcima i čestim zabavama do kasno u noć, a koje su povezane s poslom. Budući da bi to bilo štetno za posao, oklijevao sam da proučavam.”

Ali, uz ohrabrenje Svjedoka, Junichi je počeo proučavati i uskoro je napredovao do tog stupnja da je predao svoj život Bogu i krstio se. Premda još uvijek radi svoj posao, Junichi je shvatio što smatra pravim životnim zaposlenjem. Od ožujka 1978. g. neprestano služi kao pomoćni pionir, provodeći 60 sati mjesečno u službi propovijedanja.

Ima li Junichi koristi iz svog novog načina života? “Da, imam. Nalazim da sam mnogo produktivniji tokom dana kako bih imao slobodne večeri da bih zajedno sa svojom obitelji mogao slijediti interese Kraljevstva. Imam mnogo mogućnosti da svjedočim svojim suradnicima i da proučavam Bibliju s drugim ljudima koji su, kao i ja nekad, zauzeti svjetovnim poslovima. Dvojica od njih su krštena, a s još trojicom proučavam. Zahvaljujem Jehovi na njegovom strpljenju sa mnom”.

Željeli smo se brzo obogatiti

Kao jedno od šestero djece u obitelji, Takafu je preživio zračni napad na grad Nagoyu u II svjetskom ratu s jednom košuljom i s životnom filozofijom o brzom bogaćenju. Na poticaj svog ujaka, u dobi od 15 godina se upisao u profesionalnu biciklističku školu. U dobi od 22 godine ‘postigao’ je biciklističku A-klasu i vozio je na trkama po čitavoj zemlji. Sjeća se kako je njegova majka stavljala pobjedničke medalje pred obiteljski oltar kao dokaz zahvalnosti. Izgledalo je da je Takafu postigao svoj životni cilj i da je sve išlo kako treba.

Tada je jedan misionar Jehovin svjedok posjetio njegov dom i dao Takafuu nešto misaone hrane. Riječi poput ovih koje je izrekao Isus, usadile su mu se u misli i srce: “Kakvu će korist imati čovjek ako zadobije čitav svijet, a izgubi svoju dušu?” (Matej 16:26, NS). S vremenom je Takafu napredovao u biblijskoj spoznaji i shvatio je da mora učiniti određene promjene.

“Kao profesionalni biciklist, znao sam da biciklističke trke i kockanje idu ruku pod ruku”, rekao je Takafu. “No, odluka ipak nije bila laka. Sedam godina svog života sam posvetio tom sportu i moje zarade su značile blagostanje za moju obitelj. No, iz Biblije sam naučio da su se Mojsije i Pavao susretali sa sličnim odlukama i odabrali bolji pravac. Tako sam učinio i ja”. Takafu je krenuo na novu trku — trku za život — i on je u njoj ustrajao sve do današnjeg dana. Sada on već nekoliko godina pomaže skupštinama kao putujući nadglednik.

Posao mu je oduzimao svo vrijeme

Satoshi je radio sa ženskom odjećom. Kao uspješni vlasnik četiri butika, bio je financijski osiguran. No, njegova saobraćanja u poslovnom svijetu su ga također dovela do zaključka da će opća zagađenost, nestašica hrane i ratovi uskoro neizbježivo dovesti do prestanka ljudske egzistencije. I tako, kad ga je posjetio jedan Svjedok s brošurom koja je pružala zasiguranje da Bog neće to dopustiti, Satoshi se zainteresirao.

Ali, posao mu je stajao na putu. “Zbog žestoke konkurencije, usporavanje bi značilo gubitak posla”, rekao je Satoshi. “To je sisitem ‘jedi ili ćeš biti pojeden’. U trgovačkom svijetu se kaže da ste sigurno bankrotirali ukoliko niste zaista zaposleni.” Tako je trebalo dvije godine i mnogo napora prije nego što je Satoshi konačno odlučio proučavati Bibliju.

Kad je postao jedan od Jehovinih svjedoka, prodao je dvije svoje trgovine, a u druge dvije je postavio predradnike. Premda Satoshi sada radi samo dva ili tri dana u mjesecu kao knjigovođa i savjetnik, on kaže: “Još uvijek imam dovoljno prihoda. Želim svoju službu Jehovi Bogu staviti na prvo mjesto.” On sad obavlja svoj pravi posao u punovremenoj službi, služeći kao pionir. I on i njegova obitelj dobro duhovno napreduju.

Profesija mu je pomogla da nađe Boga

Hiroshi je radio u kositarskoj radionici svoje obitelji. Ali, njegov pravi interes bio je usmjeren ka fotografiranju prirode. Bio je tako dobar u tome da su neke od njegovih fotografija insekata bile objavljene. Kad je imao 29 godina već se profesionalno bavio fotografiranjem prirode.

“Proučavajući insekte”, prisjeća se Hiroshi, “pomislio sam, ako Bog postoji, tada on ima dobar smisao za humor. To me navelo da posumnjam u teoriju evolucije, te sam se pomalo zainteresirao za Bibliju”.

Jednog zimskog dana su dva Svjedoka posjetila Hiroshija. “Kad sam uzeo od njih dva časopisa koji su sadržavali članke o životinjama, ponudili su mi da proučavaju Bibliju sa mnom u mom domu”, rekao je Hiroshi. “Pomislio sam, pošto ne moram ići u crkvu da proučavam, onda neću morati postati njihov član. Tako sam pristao”. Premda je bio iznenađen time što Biblija kaže o Stvoritelju, on je to brzo prihvatio. Njegov interes za djela stvaranja postao je podređen ljubavi prema Jehovi.

Hiroshi sada uzdržava svoju obitelj kao slobodni fotograf. No, njegova prava profesija je punovremena služba Bogu.

Oni su pronašli nešto bolje

Moglo bi se i dalje navoditi profesionalce u Japanu koji su izmijenili svoje živote — i ponekad svoje poslove — kad su upoznali Jehovu i njegov naum. Tu spadaju liječnici, zubari, arhitekti, kompjuterski stručnjaci, učitelji, veterinari, frizeri, rukovodioci, itd.

Jednom su svi ovi profesionalci bili u potpunosti posvećeni svom poslu. Naučivši da je ovaj sustav stvari blizu svog kraja, donijeli su profesionalnu odluku. Stavili su svoj posao na mjesto koje mu pripada i počeli težiti ka nečem boljem — Božjem Kraljevstvu i njegovim obećanim blagoslovima (Matej 6:33). Napustivši ono što su prije mislili da će biti njihovo životno zaposlenje, postali su profesionalci na jednom novom polju. Preuzeli su životno zaposlenje kao pioniri i sluge Najvišega, Jehove Boga.