Pionirski duh ispunjava moj život

VISOKO gore na snijegom pokrivenim Himalajima istina iz Božje riječi dostigla je i moje roditelje, Freda i Amandu Gustavsson. Bilo je to 1903. godine, kad je moja majka bila trudna sa mnom. Što su moji roditelji radili tamo gore, tako daleko od svoje rodne Švedske?

Godine 1880. oni su se preselili u SAD. Oboje su imali jaku vjeru u Boga. U Chicagu su se priključili jednom skandinavskom misionarskom savezu, i nakon nekog vremena školovanja poslani su u Baltistan, jedno područje na krajnjem sjeveru današnjeg Pakistana. Uskoro su utvrdili da je jako teško muslimane obratiti na učenje nazovikršćanstva. U njima samima počele su se javljati sumnje da bi Bog mogao stvarno biti tako okrutan da ove srdačne i gostoprimljive ljude osudi na vječnu kaznu u paklenoj vatri ukoliko se ne obrate. Vjerojatno nisu bili svjesni da je njihov razum kroz to bio pripremljen za nešto bolje.

U pravo su vrijeme dobili od jednog prijatelja iz SAD knjigu koja je potpuno promijenila njihovo mišljenje. Bila je to knjiga “Božanski plan vijekova” od Charlesa T. Russela, tadašnjeg predsjednika Udruženja Kule stražare. Dok su je čitali, kao da su im se otvorile oči. Jasno su spoznali da je plaća za grijeh smrt, a ne vječno mučenje (Rimljanima 6:23). Sada su imali jednu pozitivnu vijest nade za ljude — da će Božje Kraljevstvo pretvoriti Zemlju u raj.

Jedna druga misija

Rodio sam se otprilike u to vrijeme u Shigaru (Baltistan). Kasnije je došla na svijet i moja sestra Mirjam. Moji roditelji su odlučili da pod vodstvom Udruženja Kule stražare propovijedaju novu istinu koju su pronašli. Neizbježne okolnosti su ih ipak primorale da se 1908. godine vrate u Švedsku. U Göteborgu su započeli objavljivati dobru vijest kao kolporteri, kako su se u ono vrijeme nazivali punovremeni sluge (Matej 24:14). U prvih deset godina triput su obradili cijeli grad u službi od kuće od kuće. Mnogi su prihvatili istinu.

Još se sjećam Hanne Gunnarsson koja je bila jako ljuta kad joj je moj otac objasnio kako Biblija ne uči da čovjek ima besmrtnu dušu. Povikala je: “Ako nemamo besmrtnu dušu, onda se možemo odmah udaviti u rijeci!” Otac se samo ljubazno osmjehnuo i dao joj brošuru “Što Biblija kaže o paklu?” Kasnije su ona i njena kćerka postale Jehovini svjedoci. Iz toga sam naučio da mi nikada ne smetaju izjave ljudi.

Kad sam imao deset godina, došao je brat Rutherford u Göteborg i održao predavanje pod naslovom “Gdje su mrtvi?” U toku predavanja obećao je 1000 dolara onome tko može dokazati da čovjek ima besmrtnu dušu. Nitko nije prihvatio izazov.

Pionirski duh u podružnici

S obzirom na dobar primjer mojih roditelja bio sam već u ranim godinama ispunjen pionirskim duhom i učestvovao sam u službi propovijedanja. Otac mi je dozvolio da razdajem pozivnice za javna predavanja. Rado sam to činio, i imao sam nekoliko neobičnih iskustava. Jednog dana sam, na primjer, posjetio svoju učiteljicu da je pozovem na jedno predavanje. Ali, ona je kategorički odbila pozivnicu. Bio sam tako iznenađen da sam posrnuo i pao na stepenicama. To je bila lekcija za mene — to me naučilo da budem realan. Ljudi nisu uvijek onakvi kakvi bismo mi htjeli da budu.

Naša kuća je bila nalik jednom pionirskom domu gdje svatko doprinosi svoj dio. Moja sestra Mirjam i ja bili smo svjesni važnosti djela propovijedanja koje su vršili naši roditelji. Tako smo mi nakon škole često očistili cijelu kuću.

Godine 1919. kad sam imao 16 godina, predao sam se Jehovi i krstio na jednom kongresu u Erebru. Slijedeće godine su me pozvali da surađujem s malom grupom od osmero braće koja su u švedskoj podružnici Udruženja Kule stražare marljivo radila. Tokom godina koje sam proveo u podružnici postavljen je temelj za discipliniran i sređen život u Jehovinoj službi.

Nezaboravna godina 1914

Već mnogo godina prije 1914, Istraživači Biblije, kako su se onda zvali Jehovini svjedoci, imali su posebna očekivanja za ovu godinu. Očekivali smo neuobičajene događaje naznačene kroz biblijska proročanstva. Još se jasno sjećam nedjelje 2. kolovoza 1914. Moj otac je upravo vodio sastanak u Göteborgu kad je vani raznosač novina povikao: “Požar je izbio u svijetu!” Braća u dvorani međusobno su se pogledala. Nešto od onoga što smo u vezi sa 1914. godinom objavljivali, počelo se ostvarivati.

Za Johana Severina Petersona je 1914. također bila značajna godina. Njegova sestra Ida posudila mu je tri knjige brata Russela. Ali, pošto ih je smatrao opasnim, spalio ih je. Ida je to čula, pa mu je, kako je bila uporna, posudila još tri knjige. Ovaj put ih je zaključao u ladicu.

Onda je 1914. godine izbio veliki rat. Johan je čuo da se u knjigama govori o ovom datumu. Iz radoznalosti ih je uzeo iz skrovišta da čita. Oči su mu se otvorile za istinu, pa je i on postao Istraživač Biblije. Krstio se 1917. godine, a njegova kćerka Rosa slijedila je njegov primjer 1918. godine. Ona je 1928. godine postala moja draga supruga i partnerica za život u Jehovinoj službi.

Na putu sa dobrom viješću

Poslije ženidbe napustio sam podružnicu i Rosa i ja proveli smo medeni mjesec u pionirskoj službi! U prvom mjesecu svog braka razdali smo 4000 primjeraka brošure “Sloboda za narode”.

Poslije nekoliko mjeseci upitali su me da li bih htio služiti kao regionalni voditelj službe (sada pokrajinski nadglednik). To je značilo da trebam posjećivati skupštine po cijeloj Švedskoj, a kasnije i u Norveškoj. U ono vrijeme nije bilo predviđeno da žena ide s mužem na ta putovanja. Uvijek sam bio po šest ili sedam tjedana odsutan od kuće, a između tih putovanja imao sam samo nekoliko dana pauze. Bili smo spremni podnijeti tu žrtvu i u toj službi sam proveo 14 godina.

A što je radila Rosa za to vrijeme? Ona je zajedno s mojom sestrom u Hälsinborgu bila u pionirskoj službi. Tada su morale prelaziti duge staze biciklima da bi obradile to široko područje. Ali, neka ona to sama ispriča.

“Pionirska služba u tridesetim godinama provodila se sasvim drugačije nego danas. Za tjedan ili dva Mirjam i ja iznajmile bismo jednu malu sobu i obrađivale okolna mjesta. Zatim bismo ponovo kretale na put, natovarivši na svoje bicikle svu prtljagu — odjeću, posuđe, sanduke s knjigama. Kakav je to samo bio prizor!

Nije bilo uvijek lako naći prenoćište. Pošto smo cijeli dan odvojeno radile, našle smo se jednom oko 8 sati navečer.

Krenule smo prema obližnjoj farmi gdje smo vidjele svjetlo. No, kad smo se približile, prepoznale smo kuću. Naše hrabrosti je nestalo. Ljudi koji su tu stanovali bili su veoma protivnički nastrojeni kad smo ih ranije posjetile. Mirjam je oklijevajući prišla vratima i zamolila za prenoćište. Na naše olakšanje žena nam je rekla da uđemo i ponudila da sjednemo. Poslije kratkog vremena pozvali su nas u najljepšu sobu gdje se nalazio stol prepun divnih jela. Nismo vjerovale svojim očima. Poslije obroka uveli su nas u spavaću sobu. Kreveti su bili lijepo namješteni i posteljina je bila predivna. Ostale smo bez riječi zbog takvog preokreta u stavu.

Slijedećeg jutra dali su nam i doručak. Htjele smo platiti, ali su oni to odbili. Upitale smo ih da li bi htjeli primiti na poklon knjigu “Oslobođenje”. ‘Da, knjigu ćemo primiti rado’, odgovorili su. ‘Naša susjeda nam je rekla da je od vas dobila jednu knjigu kad ste bili kod nje i da je veoma rado čita’.

Ovo iskustvo nas je poučilo da se nikada ne zna kakav će plod donijeti samo jedan primjerak biblijske literature koji se nekome ostavi.”

Čvrsto se držati pionirske službe

Pokrajinska služba bila je 1942. privremeno prekinuta. Tako smo Rosa i ja sada ponovo bili zajedno u pionirskoj službi. No, kasnije se razbolio njen otac i mi smo morali napustiti punovremenu službu da bismo se za njega starali. Ali, čim su nam to okolnosti dozvolile, vratili smo se svojoj najomiljenijoj djelatnosti — punovremenoj službi. Opet smo se osjećali u svom elementu. Kad smo se vraćali kući poslije napornog dana provedenog u propovijedanju, govorili bismo često: “Pionirska služba je vrijedna svake žrtve i svih sa njom povezanih napora”.

Sada već mnogo godina služimo kao pioniri u zapadnoj Švedskoj i surađujemo sa skupštinom Jehovinih svjedoka u Svenljungi. Pošto smo u godinama, sada više nemamo toliko snage kao u mladosti, ali smo sretni što smo još uvijek u pionirskoj službi. Ja sam sada već 55 godina u punovremenoj službi, a moja žena 48. Pa ipak, mi ne živimo samo od uspomena, iako nas veoma raduju. Bez obzira na starost, uvijek treba gledati naprijed. Naša iskrena želja je da hodimo vjerno i skromno sa svojim Bogom, Jehovom, i da na kraju doživimo divne blagoslove njegovog Kraljevstva o kojima smo propovijedali mnogo godina u punoj službi (Mihej 6:8).