Pitanja čitalaca
◼ Da li je primjereno za kršćanina da odlazi u lov ili ribolov?
Različite reakcije u vezi lova često uključuju i duboke osjećaje. Stoga je za kršćane najbolje da se potrude razumjeti i prihvatiti mišljenje Jehove Boga o tome, a koje nalazimo u Bibliji.
Bog je dao čovječanstvu vlast nad “divljim” i nad “domaćim” životinjama. U početku, ljudi nisu imali Stvoriteljevu dozvolu, a vjerojatno niti fizičku potrebu da ubijaju životinje zbog hrane (1. Mojsijeva 1:24, 29, 30, NS). Tek nakon potopa, Bog je dao ljudima pravo da jedu životinjsko meso iz kojeg je prethodno na ispravan način ispuštena “duša njegova, a to mu je krv” (1. Mojsijeva 9:3, 4). To je moglo biti meso bilo domaće ili divlje životinje.
Izraelci su uzgajali životinje, kao što su ovce i goveda, koje su mogle biti zaklane za hranu kad su zaželjeli jesti meso. Također su lovili i ribarili da bi pribavili hranu (5. Mojsijeva 12:20-24; 14:4-20, NS). To je u skladu sa Božjim simboličnim riječima da će “poslati mnoge ribare” da ribare za njegov narod i “mnoge lovce” da love za njih (Jeremija 16:16). Kasnije, Isus je uključio ribare među svoje apostole i upravljao je pravim ribarskim akcijama (Matej 4:18-22; 17:27; Luka 5:2-6; Ivan 21:4-7).
Kad je ostarjeli patrijarh Izak zatražio zdjelu ukusnog jela, njegov sin Jakov bio je voljan ubiti dvije mlade koze da bi se pripremilo jelo za Izaka. uz to, Ezav je ulovio divlju životinju kako bi pribavio meso divljači za svoga Oca. Zapazimo da, iako mu je meso domaćih životinja bilo pri ruci, Izak je zatražio za jelo divljač. Zapazimo, također, da su oba sina ubila životinje ne radi hrane za sebe, nego za drugoga (1. Mojsijeva 27:1-19).
Životinje, osim za jelo, mogu biti ubijene i iz drugih razloga. Od njihove kože može se izrađivati odjeća (2. Carevima 1:8; Marko 1:6; Jevrejima 11:37). Zaštitni pokrivači i oruđa su također bili napravljeni od životinjskih koža, čak i od životinja koje su bile nečiste za prehranu i koje Izraelci nisu jeli (2. Mojsijeva 39:33, 34; 4. Mojsijeva 24:7; Suci 4:19; Psalam 56:8).
Božji zahtjev da krv ubijenih životinja bude ispuštena treba podsjetiti lovce da je život životinje od Boga i da se mora s njom postupati s poštovanjem, a ne obijesno (3. Mojsijeva 17:13). Nimrod je očito klao životinje i vjerojatno se hvalisao svojom lovačkom vještinom, veličinom i brojem ubijenih, kao i trofejima koji su mogli biti izrađeni od ubijenih životinja. On je bio “moćan lovac u otporu protiv Jehove”. (1. Mojsijeva 10:9, NS).
Takva vrsta uzbuđenja može se razviti i kod kršćanina za vrijeme lova ili ubijanja životinja ili za vrijeme pecanja. Mnogi lovci i ribolovci koji su pažljivo preispitali svoje srce otkrili su da su bili zaraženi ‘ubilačkim uživanjem’. Takvo uzbuđenje ide ruku pod ruku s obijesnim preziranjem životinjskog života. Dakle, mada nije pogrešno loviti ili ribariti (kad će ubijenu ili ulovljenu životinju netko upotrijebiti za hranu ili neku drugu prikladnu svrhu), bilo bi to pogrešno činiti ako kršćanin posjeduje duh koji podsjeća na Nimrodov. Međutim, osim stjecanja uzbuđenja zbog hvatanja, ubijanja ili pribavljanja trofeja, postoje i druge opasnosti.
Kula stražara br. 11 od 1983. god., str. 25-28, raspravljala je zašto pravi kršćani ne nose ili ne posjeduju vatreno oružje za upotrebu protiv ljudi ili za zaštitu od njih. Razmišljanje o tom savjetu navelo je neke Svjedoke da preispitaju posjedovanje čak i lovačkog vatrenog oružja. Prilično mnogo njih izabralo je da se u potpunosti riješi svojeg oružja ili da izbjegava njihovo pokazivanje i držanje na lako dostupnom mjestu. Na taj način ti kršćani ne ostavljaju dojam da se ponose oružjem ili da se pouzdaju u njega. Uz to, time što ne posjeduju lovačko oružje ili ga ne drže na lako dostupnim mjestima, oni sprečavaju tragedije. Tako smrtonosno oružje ne može doći u ruke djece koja mogu nekoga nehotično povrijediti ili ubiti, niti takvo oružje može doći u ruke nekoga tko je u velikoj mjeri prestrašen ili depresivan. (Usporedi Priče Salamunove 22:3.)
Neki kršćani možda vole okus određenog mesa ili ribe i najpraktičniji način da nabave takvu hranu je lov ili ribolov. Drugi uživaju na zraku i rekreaciji povezanoj s lovom u šumama, ili pak nalaze da su mirni sati ribolova relaksirajući. Biblija ne govori protiv toga, dakle nema potrebe suditi o drugima da li u tim stvarima uživaju ili ne. I primjer Izaka i njegovih sinova pokazuje kako nema potrebe da pravimo sporno pitanje oko toga tko će jesti divljač ili ribu (Matej 7:1-5; Rimljanima 14:4).
Apostol Petar je očito bio veoma privržen ribarenju. S nekoliko riba koje su ležale u blizini, uskrsnuli Isus pomogao mu je da preispita svoja osjećanja u vezi riba ili ribarskog zanata. Isus je pitao: “Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više od ovoga?” (Ivan 21:1-3, 9-15, NS; vidi Kulu stražaru, 1. novembar 1988. god., str. 31, engl.)
Slično tome, kršćanin koji čiste savjesti izabere otići u lov ili ribolov, treba znati što treba staviti na prvo mjesto. Npr., ako se sezona lova ili ribolova treba otvoriti u vrijeme kada su predviđeni skupštinski sastanci, što će on učiniti? Ili, da li njegov govor otkriva da se on ponosi svojom vještinom lovljenja ili ribarenja? Kako je dobro ako zreli kršćanin koji ponekad izabere otići u lov ili ribolov, može s uvjerenjem reći: “Da, Gospodine, ti znaš da imam naklonost prema tebi [više nego prema tim težnjama]” (Ivan 21:16, NS).