Je li na pomolu svjetski mir?
KROZ CIJELU povijest nije manjkalo planova za mir i mirovnih deklaracija svih vrsta. Nažalost, pokazalo se da je bilo isto toliko ratova koji su ih poništavali. Dok su mirovni ugovori i deklaracije donašani, većina ljudi nije naučila da se za njih previše zanima.
Ipak, u proteklih nekoliko godina mnogi promatrači i analitičari vijesti počeli su smatrati da se nešto mijenja. Potakli su mogućnost da je, usprkos lokalnim problemima, ovaj put pozornica možda postavljena za svjetski mir. “Nada za miroljubivo rješenje sukoba sad je jače utemeljena nego u bilo kojoj drugoj godini od završetka drugog svjetskog rata”, izjavio je Međunarodni institut za mir u Stockholmu. Poznati novinski izvjestitelj bio je potaknut da na temelju burnih događaju u Istočnoj Evropi izjavi: “Mir na Zemlji sada izgleda vjerojatnijim nego u bilo koje drugo vrijeme od drugog svjetskog rata.” Čak i časopis The Bulletin of the Atomic Scientist odražava takvo raspoloženje. U 1988. on je pomakao svoj čuveni “sat Sudnjeg dana” sa pet na šest minuta prije ponoći, a zatim, u travnju 1990, na deset minuta prije ponoći.
Sve je to prouzročilo više optimizma i radosti prije izbijanja rata na Srednjem istoku. Ali čak i otada neki govore da je hladnom ratu i trci u naoružanju među supersilama došao kraj. Neki su razmišljali što učiniti sa svim novcem za koji se vlade nadaju da će ga uštedjeti od smanjene potrošnje za naoružanje. Je li moguće da je zaista došlo vrijeme za trajni mir? Jesu li nacije doista naučile “prekovati svoje mačeve u plugove i svoja koplja u srpove”? (Izaija 2:4, New World Translation). Što pokazuju činjenice?
Zaboravljeni ratovi
“Kraj hladnog rata i popuštanje između Istoka i Zapada ponukalo je neke da povjeruju kako je mir odluka dana”, primjećuje londonski The Economist. “To nije točno. Da bi se izvukao iz jednog velikog izvora zategnutosti, svijet još uvijek ima mnoge male.” Koje su te “male” zategnutosti ili sukobi?
Lentzov Laboratorij za istraživanje mira, nezavisna istraživačka organizacija u SAD, izvještava da se u rujnu 1990. širom svijeta vodilo najmanje 15 ratova. Tu nije uključena iračka invazija Kuvajta, budući da je izvještaj sadržavao samo ratove u kojima je ubijeno najmanje tisuću ljudi godišnje do tog vremena. Neki od tih ratova trajali su 20 ili više godina. Svi oni ukupno su odnijeli 2 900 000 života, a većina tih žrtava bili su civili. Ta brojka ne uključuje one koji su ubijeni u nekim od najkrvavijih ratova koji su okončani u proteklim godinama, kao što su bili oni u Ugandi, Afganistanu i iransko-irački rat.
Skoro tri milijuna osoba je ubijeno u vremenu u kojem je svijet navodno u miru! To je samo po sebi tragično. Međutim, još veća tragedija je što je većina tih ratova prošla gotovo nezapaženo i bez žaljenja od strane ostalog svijeta. Ti ratovi mogu se nazvati zaboravljenim, jer je većina njih — državni udari, građanski ratovi, revolucije — vođena u jednoj ili drugoj nerazvijenoj zemlji. Većina ljudi u razvijenim, industrijskim zemljama, nije se puno zanimala za to što je u Sudanu ubijeno pola milijuna, a u Angoli trećina milijuna ljudi. Ustvari, neki tvrde da je svijet u besprimjernom razdoblju mira zbog toga što od završetka drugog svjetskog rata nije bilo ratova među razvijenim nacijama i da, usprkos ogromnoj zategnutosti i naoružavanju, supersile nisu ratovale jedna protiv druge.
Postoji li nada za mir?
Ako mir jednostavno znači da se ne vodi sveopći nuklearni rat, tada netko vjerojatno može tvrditi da su nacije svijeta već imale izvjesnog uspjeha u svojim nastojanjima za postizanje mira. Politika Mutual Assured Destruction (Uzajamno zajamčeno uništenje) do sada je zadržavala supersile. Međutim, je li to stvarni mir? Kako bi to moglo biti, kad ljudi žive u strahu od trenutnog i potpunog uništenja? Kako možemo govoriti o miru kad su širom svijeta životi mnogih ljudi ugroženi, njihova sredstva za život uništena, a njihov izgled za smisaon i ispunjen život izbrisan ratovima, malim i velikim?
Dobitnik Nobelove nagrade Elie Wiesel jednom je napisao: “Od pamtivijeka ljudi su govorili o miru a da ga nisu postigli. Nedostaje li nam jednostavno dovoljno iskustva? Iako govorimo o miru, mi vodimo ratove. Ponekad čak vodimo rat u ime mira. (...) Rat je možda toliko velik dio povijesti a da bi ikada mogao biti uklonjen.”
A nedavno je rat na Srednjem istoku ponovo uzdrmao iluziju o miru. Može li biti da čovječanstvo jednostavno traži mir iz pogrešnog izvora?
[Slika na stranici 3]
“Ova generacija ljudi na zemlji mogla bi biti svjedokom dolaska perioda neoborivog mira u povijesti civilizacije.” (Sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov, na samitu u Washingtonu, D.C., svibanj 1990)
[Zahvala]
UPI/Bettmann Newsphotos
[Slike na stranici 4]
“Novi svijet mira leži pred nama (...) svijet gdje traje mir, gdje se trguje savjesno i gdje je sve što izgleda mogućim uistinu moguće.” (Predsjednik SAD George Bush, na svjetskom samitu o ekonomiji u Houstonu, Texas, srpanj 1990)
[Zahvala]
UPI/Bettmann Newsphotos
“Zidovi koji su nekada ograničavali ljude i ideje ruše se. Evropljani sami odlučuju o svome vlastitom udesu. Oni biraju slobodu. Oni biraju ekonomsku neovisnost. Oni biraju mir.”
[Zahvala na stranici 2]
(Deklaracija NATO-a na samitu u Londonu, Engleska, srpanj 1990)