Pitanja čitalaca

◼ Da li je za kršćane umjesno kad netko umre da obitelji umrlog daju cvijeće ili da šalju cvijeće na pogreb?

U nekim je zemljama to uobičajeno. No, upotrebljavanje cvijeća kod pogreba ima ponekad religiozno značenje. Ispitajmo stoga stvar u nekim pojedinostima, osobito zato što postoje i drugi običaji koji, izgleda, imaju sličnu vezu s krivom religijom. Zapazi neke primjedbe iz The Encyclopedia of Religion (1987):

“Cvijeće se zbog svoje povezanosti s bogovima i božicama dovodi u vezu sa svetim područjem. Flora, rimska božica proljeća i cvijeća, donosi cvjetovima ljepotu i miomiris (...) Božanstva se mogu umiriti i obožavati (...) prinosom hrane i cvijeća.

Veza između cvijeća i pogrebnih obreda pojavljuje se širom svijeta. Grci i Rimljani su pokrivali mrtvace i njihove grobove cvijećem. U Japanu duše umirućih budista nose se na lotosu uvis, a spomenici na grobljima mogu počivati na izrezbarenim lotosima (...) Tahićani ostavljaju bukete cvijeća umotane u paprat kod mrtvog tijela i zatim lijevaju cvjetni parfem preko mrtvaca da bi olakšali njegov prijelaz u sveti zagrobni život (...) Cvijeće može također biti prisutno u svečanim trenucima u obliku tamjana ili parfema.”

Svjesni da se cvijeće upotrebljava u vezi s krivom religijom, neki su kršćani smatrali da ne bi trebali dati ili slati cvijeće za pogreb. Njihovo uvjerenje može također odražavati želju da izbjegavaju svjetovne običaje, budući da Isusovi sljedbenici ‘nisu dio svijeta’ (Ivan 15:19, NW). Međutim, određeni biblijski citati i mjesni nazori povezani su s tim pitanjem.

Cvijeće je jedan od Božjih darova živima da bi mu se radovali (Djela apostolska 14:15-17; Jakov 1:17). Ljepota cvijeća koje je Bog stvorio upotrebljava se u pravom obožavanju. Svijećnjak u svetom šatoru bio je ukrašen ‘bademovim cvijetovima i laticama’ (Izlazak 25:31-34, St). Rezbarije u hramu uključivale su vijence i palme (1. Carevima 6:18, 29, 32). Poganska upotreba cvijeća ili vijenaca sigurno ne znači da pravi obožavatelji trebaju uvijek izbjegavati upotrebljavati ih (Djela apostolska 14:13).

Što je, međutim, s opsežnijim pitanjem u vezi slijeđenja običaja, kao što su pogrebni običaji? Biblija ukazuje na mnoge običaje, neki su neprikladni za prave obožavatelje, druge slijedi Božji narod. U 1. Carevima 18:28 navodi se ‘običaj’ obožavatelja Baala — “vikati iza glasa i parati se” — običaj koji pravi obožavatelji nisu slijedili. S druge strane, Ruta 4:7 ukazuje neka se ne odbacuje ‘običaj od starine u Izraelu o načinu provođenja otkupljivanja’.

Običaji koji su prihvatljivi Bogu mogu čak postati strogo religioznim pitanjima. Kad je Bog opisao svečanost Pashe, nije spomenuo upotrebu vina, no u prvom stoljeću bilo je uobičajeno upotrebljavati čaše vina. Isus i njegovi apostoli nisu odbacili taj religiozni običaj. Smatrali su da mu se nema što prigovoriti, te su ga slijedili (2. Mojsijeva 12:6-18; Luka 22:15-18; 1. Korinćanima 11:25).

Slično je s nekim pogrebnim običajima. Egipćani su obično balzamirali mrtve. Vjerni patrijarh Josip nije automatski zaključio, ‘to je poganski običaj, zato ga mi Hebreji moramo izbjegavati’. Zapravo, “naredi liječnicima koji su se nalazili u njegovoj službi da mu oca balzamiraju”, očito radi toga da bi Jakov mogao biti sahranjen u Obećanoj zemlji (Postanak 49:29–50:3, St). Kasnije su Židovi razvili drukčije pogrebne običaje, kao što je pranje mrtvog tijela i sahranjivanje na dan smrti. Prvi kršćani su prihvatili takve židovske običaje (Djela apostolska 9:37).

Međutim, što ako se pokaže da neki pogrebni običaj ima značenje temeljeno na religioznoj zabludi, kao što je vjerovanje u besmrtnu dušu? Sjeti se da, prema enciklopediji, neki “ostavljaju bukete umotane u paprat kod mrtvog tijela i zatim lijevaju cvjetni parfem preko mrtvaca da bi olakšali njegov prijelaz u sveti zagrobni život”. Činjenica da možda postoji takav običaj ne znači da Božji sluge moraju izbjegavati bilo što slično. Premda Židovi ne vjeruju u “prijelaz u sveti zagrobni život”, Biblija kaže: “I uzeše tijelo Isusovo, i obaviše ga platnom s mirisima, kao što je običaj u Židova da ukopavaju” (Ivan 12:2-8; 19:40).

Kršćani trebaju izbjegavati postupke koji se kose s biblijskom istinom (2. Korinćanima 6:14-18). Ipak, sve vrste predmeta, simbola i običaja bile su, u neko vrijeme ili na nekom mjestu, krivo prikazivane ili povezivane s nebiblijskim naukama. Drveća su bila obožavana, oblik srca se smatrao svetim i tamjan je bio upotrebljavan u poganskim ceremonijama. Znači li to da kršćani nikad ne smiju koristiti tamjan, da ne smiju imati stabla u nekoj dekoraciji ili nositi nakit u obliku srca?a To nije osnovni zaključak.

Pravi kršćanin trebao bi razmisliti: Hoće li slijeđenje nekog običaja pokazati drugima da sam prihvatio nebiblijska vjerovanja ili postupke? Vremensko razdoblje i mjesto mogu utjecati na odgovor. Neki običaj (ili simbol) možda je imao krivo religiozno značenje prije nekoliko tisućljeća ili ima takvo značenje danas u nekoj dalekoj zemlji. No, bez potrebe da se upuštaš u istraživanje koje oduzima mnogo vremena, upitaj se: ‘Kakav je uobičajeni nazor tamo gdje ja živim?’ (Usporedi 1. Korinćanima 10:25-29.)

Ako je opće poznato da neki običaj (ili neki simbol, kao što je križ) ima krivo religiozno značenje, izbjegavaj ga. Kršćani, prema tome, neće slati cvijeće u obliku križa ili crvenog srca ako mu se pridaje mjesno religiozno značenje. Ili može postojati neki određeni način kako se koristi cvijeće kod pogreba ili na grobu koji ima religiozno značenje. Kršćani trebaju i to izbjegavati. To, doduše, ne znači da se nabavljanje buketa za sahranu ili davanje cvijeća prijatelju u bolnici mora smatrati religioznim postupkom koji se mora izbjegavati.b

Naprotiv, u mnogim zemljama je rasprostranjen običaj donošenja cvijeća i smatra se umjesnom gestom. Cvijeće može pridonijeti ljepoti i može žalostan slučaj malo razvedriti. Također može biti znak sućuti i zanimanja. Drugdje može biti običaj pokazivati takve osjećaje velikodušnim djelima, primjerice pripremanjem obroka za bolesnika ili za one koji žale. (Sjeti se naklonosti koju su osjećali prema Tabiti [Dorki, NW] budući da je pokazivala zanimanje i brigu za druge [Djela apostolska 9:36-39].) Kad takva djela nisu očito povezana s krivim vjerovanjima, običavaju neki od Jehovinih svjedoka radosno davati cvijeće prijatelju u bolnici ili onima koji imaju smrtni slučaj. Osim toga, pojedinačno mogu izraziti svoje zanimanje i osjećaje praktičnim djelima (Jakov 1:27; 2:14-17).

[Bilješke]