‘Jehova je moj Bog u koga ću se uzdati’
ISPRIČAO WILLI DIEHL
“Zašto želiš ići u Betel?” Bilo je to očevo pitanje u proljeće 1931. kad sam mu rekao da želim početi s betelskom službom. Moji roditelji, koji su živjeli u Saarlandu, bili su oko deset godina u istini i pružali su nama, trojici dječaka, dobar primjer. Istina je bila sav njihov život, i ja sam je također želio učiniti svojim životom.
NO KAKO su moji roditelji doznali za Jehovu i njegovu svetu volju? Nezadovoljni utvrđenom religijom, dugo su tražili istinu. Probali su u raznim crkvama i sektama, ustanovivši kod jedne za drugom da nije prava.
Jednog je dana na našim vratima ostavljen letak koji je najavljivao govor sa slikama i film o Božjoj namjeri pod naslovom “Foto-drama stvaranja”. Otac je morao raditi kad se prikazivala “Foto-drama”, no hrabrio je majku da ide. “Možda će to biti nešto korisno”, rekao je. Nakon što ju je te večeri pogledala, majka je bila oduševljena. “Konačno sam našla istinu!” rekla je. “Dođi i sam se uvjeri sutra navečer. To je istina koju smo tražili.” Bilo je to 1921.
Kao duhom pomazani kršćani, moji su roditelji ostali do smrti vjerni. Otac je umro 1944, nakon što je nekoliko puta bio zatvaran od nacista, a majka je umrla 1970. I ona je pod nacističkim režimom bila dugo vremena u zatvoru.
Primjerna revnost mojih roditelja
Dok su roditelji bili živi, bili su vrlo revni u službi propovijedanja. Majka je bila naročito revna u raspačavanju rezolucija izdavanih od 1922. do 1928. Rezolucija Optužba svećenstva koja je prihvaćena 1924. sadržavala je oštru kritiku svećenstva. Raspačavati je zahtijevalo je hrabrost. Objavitelji su ustajali u četiri sata ujutro da bi stavljali traktate ispod vrata. Iako sam imao tek 12 godina, moji su mi roditelji dozvolili da učestvujem. Često smo počeli u pet sati ujutro vozeći se tri do četiri sata biciklima da bismo stigli do udaljenog područja. Bicikle smo sakrili u grmlju i ja sam ih čuvao dok su drugi obrađivali selo. Poslijepodne smo se biciklima vozili kući, a navečer smo sat vremena pješačili na sastanak.
Kasnije je netko tko je bio mlađi ostao da čuva bicikle a ja sam išao s objaviteljima. No, nitko nije mislio na to da me školuje. Samo su mi rekli koju ulicu trebam obraditi! Srce mi je lupalo dok sam se približavao prvoj kući nadajući se da neće nitko biti kući. Ali jao! Jedan je čovjek otvorio vrata. Ostao sam bez riječi. Nespretno sam ponudio knjigu iz svoje torbe. “Je li od suca Rutherforda?” pitao je. Ja sam odgovorio mucajući. “Je li to nova knjiga koju još nemam?” “Da, nova je”, potvrdio sam. “Onda je moram imati. Koliko košta?” To mi je dalo hrabrost da nastavim.
Odrasli su 1924. često govorili o 1925. godini. Jednom smo posjetili jednu obitelj Istraživača Biblije i čuo sam kako je jedan brat pitao: “Ako nas Gospodin uzme, što će biti s našom djecom?” Majka, pozitivna kao uvijek, odgovorila je: “Gospodin će znati kako se pobrinuti za njih.” Ta me je tema očarala. Što je to sve značilo? Godina 1925. je došla i prošla a da se ništa nije dogodilo. Međutim, moji roditelji nisu popustili u svojoj revnosti.
Očev mudar savjet
Konačno, 1931. rekao sam ocu što želim učiniti sa svojim životom. On me u odgovoru upitao: “Zašto želiš ići u Betel?” “Jer želim služiti Jehovi”, odgovorio sam. “Pretpostavimo da budeš primljen u Betel”, nastavio je, “jesi li svjestan da braća tamo nisu anđeli? Oni su nesavršeni i prave greške. Bojim se da bi to mogao biti razlog da napustiš Betel i čak da se odrekneš vjere. Razmisli zaista brižljivo o tome.”
Bio sam zaprepašten kad sam tako nešto čuo, no nakon što sam nekoliko dana razmišljao o tome, ponovio sam svoju želju da se prijavim za Betel. “Kaži mi još jednom zašto želiš ići”, rekao je. “Jer želim služiti Jehovi”, ponovio sam. “Sine moj, nemoj to nikad zaboraviti. Ako budeš pozvan, upamti zašto ideš. Ako vidiš nešto što nije uredu, nemoj biti suviše zabrinut. Nemoj napustiti Betel čak ako se i nepravedno postupa s tobom. Ne zaboravi nikada zašto si u Betelu — jer želiš služiti Jehovi! Radi samo svoj posao i uzdaj se u njega.”
Tako sam u rano poslijepodne, 17. studenoga 1931, stigao u Betel u Bernu (Švicarska). Sobu sam dijelio s tri druga brata i radio sam u tiskari gdje sam se naučio raditi na malom ručnom stroju za tiskanje. Jedan od prvih zadataka koji mi je bio dodijeljen bilo je tiskanje Kule stražare na rumunjskom.
Poruka s neba!
Zajednica je 1933. objavila brošuru The Crisis koja je sadržavala tri radio-govora koja je održao brat Rutherford u Sjedinjenim Državama. Brat Harbeck, sluga podružnice, obavijestio je jednog jutra kod doručka betelsku obitelj da će se ta brošura dijeliti na poseban način. Oglasni leci će se bacati iz malog iznajmljenog aviona koji će letjeti iznad Berna, dok će objavitelji stajati na ulicama i nuđati brošure javnosti. “Tko je od vas mlade braće spreman ići u avion?” pitao je. “Kažite nam odmah da li se želite dobrovoljno prijaviti.” Ja sam se prijavio i brat Harbeck je kasnije objavio da sam izabran.
Tog značajnog dana vozili smo se s kutijama letaka na aerodrom. U avionu sam sjeo iza pilota i naslagao letke na sjedalo do mene. Moje točno uputstvo glasilo je: Savij letke po sto i izbaci svaki svežanj kroz prozor na jednu stranu što većom snagom. Nepažnja bi mogla prouzročiti da se leci zapletu u rep aviona, stvarajući probleme. No sve je bilo u redu. Braća su kasnije pričala kako je bilo uzbudljivo gledati tu ‘poruku s neba’. Učinak je bio željeni i mnoge brošure su bile raspačane, makar su neki ljudi nazvali i žalili se da su njihove lijehe cvijeća prekrivene lecima.
Zahvalan za svaku prednost službe
Svaki dan sam zahvaljivao Jehovi za radost i zadovoljstvo betelske službe. U skupštini sam bio zadužen za otključavanje Kraljevske dvorane, uredno postavljanje stolica i za stavljanje čaše sa svježom vodom na govornicu. Smatrao sam to velikom čašću.
Konačno sam u Betelu radio na velikom ravnom tiskarskom stroju na kojem se tiskao časopis Zlatni vijek (sada Probudite se!) na poljskom. Godine 1934. počeli smo upotrebljavati gramofone i ja sam pomagao pri njihovoj izradi. Doživio sam mnogo radosti dok sam išao od kuće do kuće sa snimljenim biblijskim govorima. Mnogi ukućani su bili znatiželjni zbog te male naprave i često se okupila cijela obitelj da sluša, a onda su jedan po jedan odlazili. Kad je cijela obitelj otišla, krenuo sam jednostavno dalje.
Ostati aktivan tijekom rata
Nakon prvog svjetskog rata moj rodni kraj Saarland je odvojen od Njemačke i upravljan pod pokroviteljstvom Društva naroda. Dakle, Saarland je izdavao svoje vlastite osobne karte. Godine 1935. održan je referendum da bi se ustanovilo žele li građani biti ponovo sjedinjeni s Njemačkom. Iskoristio sam priliku da posjetim svoju obitelj, znajući da ih više neću moći posjetiti dođe li Saarland pod nadzor nacista. I doista, godinama nakon toga nisam ništa čuo o svojim roditeljima ili svojoj braći.
Iako pošteđena izravne upletenosti u drugi svjetski rat, Švicarska je bila potpuno izolirana kad je Njemačka okupirala jednu susjednu zemlju za drugom. Do sada smo tiskali literaturu za cijelu Evropu osim za Njemačku, ali sada nismo mogli isporučiti ni jednu narudžbu. Brat Zürcher, sluga podružnice, rekao nam je da nam nije ostalo gotovo ništa novaca i zamolio nas je da nađemo posao van Betela dok se stvari ne normaliziraju. Budući da je bilo nekoliko stvari koje su se trebale tiskati za oko tisuću mjesnih objavitelja, dopušteno mi je da ostanem.
Betelska obitelj neće nikada zaboraviti 5. srpanj 1940. Upravo nakon ručka stigao je jedan vojni kamion. Vojnici su skočili iz njega i upali u Betel. Naredili su nam da ostanemo u stavu mirno i svakoga od nas je čuvao naoružani vojnik. Natjerali su nas u blagovaonicu dok su ostali dio zgrade pretraživali. Vlasti su sumnjale da govorimo drugima neka odbijaju vojnu službu, no nisu uspjeli naći nikakav dokazni materijal.
Tijekom ratnih godina bio sam skupštinski sluga i u Thunu i u Frutigenu. To je značilo da je moj vremenski plan krajem tjedna bio vrlo ispunjen. Svake sam subote, odmah nakon ručka, vozio 50 kilometara biciklom do Frutigena gdje sam uvečer vodio studij Kule stražare. U nedjelju ujutro pratio sam objavitelje u službu propovijedanja. Zatim sam, rano poslijepodne, otišao za Interlaken voditi Skupštinski studij knjige, a kasnije, poslijepodne, vodio sam biblijski studij s jednom obitelji u Spiezu. Potkraj dana vodio sam studij Kule stražare u Thunu.
Kasno u noći, kad bih završio sve svoje djelatnosti, pjevao bih i zviždukao na svom putu natrag za Bern, duboko zadovoljan. Nisam susreo mnogo automobila. Brdoviti krajolik, prekriven tamom radi zamračenja zbog zračnih napada, bio je spokojan i miran, svjetlucajući se povremeno na mjesečini. Kako su samo ti vikendi obogatili moj život i obnovili moju snagu!
Posjet s neočekivanim posljedicama
Ujesen 1945. posjetio nas je brat Knorr. Jednog dana je ušao u tiskaru dok sam stajao na rotacijskom stroju. “Siđi dolje!” pozvao me. “Bi li želio pohađati školu Gilead?” Bio sam zbunjen. “Ako misliš da sam sposoban, drage volje”, odgovorio sam. Pozivi za brata Freda Borysa, sestru Alice Berner i za mene stigli su u proljeće 1946. No, budući da sam se rodio u Saarlandu, bio sam bez državljanstva i zato sam morao podnijeti molbu za posebnu vizu u Washington, D.C. (SAD).
Dok su drugi krenuli na vrijeme, ja sam morao čekati odgovor na svoju molbu. Kad je 4. rujna škola započela, bio sam još uvijek u Švicarskoj, polako gubeći nadu. Tada je nazvao američki konzulat, obavijestivši me da je moja viza stigla. Odmah sam nastojao urediti sve za put i konačno sam dobio mjesto na transportnom brodu koji je plovio iz Marseillesa za New York. Kakvo iskustvo! Athos II bio je prenapunjen. Meni je bio dodijeljen ležaj u jednoj otvorenoj sobi. Drugog dana na moru brod je zaustavljen eksplozijom u strojarnici. Putnici i posada bili su jednako uznemireni, bojeći se da bismo mogli potonuti. To mi je dalo divnu priliku da svjedočim o nadi u uskrsnuće.
Trebalo je dva dana da se popravi brod, nakon čega smo nastavili smanjenom brzinom. U New York smo stigli 18 dana kasnije, no bili smo prisiljeni ostati na brodu zbog štrajka u pristaništu. Nakon pregovora mogli smo konačno napustiti brod. Telegrafirao sam Zajednici kako stoje stvari, i kad sam izlazio iz carine i ureda za useljavanje, upitao me jedan čovjek: “Jeste li vi gospodin Diehl?” Bio je to jedan od pomoćnika brata Knorra i on me uputio na noćni vlak za Ithacu, blizu škole Gilead, gdje sam stigao sljedećeg jutra malo iza osam sati. Kako sam bio radostan što sam konačno bio tamo, i bio u mogućnosti pohađati prvi međunarodni razred škole Gilead!
Ustrajati usprkos poteškoćama
Promocija osmog razreda škole Gilead bila je 9. veljače 1947. i iščekivanje je bilo veliko. Kuda ćemo biti poslani? Za mene su “konopi” pali na novootvorenu tiskaru Društva u Wiesbadenu (Njemačka) (Psalam 16:6, St). Vratio sam se u Bern da sredim potrebne papire, no američke okupacijske snage u Njemačkoj dozvoljavale su ulazak samo osobama koje su tamo živjele prije rata. Budući da ja nisam tamo živio, trebao sam novu dodjelu iz centrale u Brooklynu. Bila je to pokrajinska služba u Švicarskoj, koju sam prihvatio s punim pouzdanjem u Jehovu. No, dok sam čekao na tu dodjelu, došle su tri sestre u posjet i ja sam bio zamoljen da im pokažem betelske prostorije. Jedna od njih bila je pionirka koja se zvala Marthe Mehl.
U svibnju 1949. obavijestio sam centralu u Bernu da namjeravam oženiti Marthu i da želimo ostati u punovremenoj službi. Kakva je bila reakcija? Nikakve druge prednosti osim opće pionirske službe. S tom smo službom počeli u Bielu nakon našeg vjenčanja u lipnju 1949. Nisam smio držati predavanja, niti smo smjeli tražiti smještaj za delegate na kongresu koji se približavao, iako nas je naš pokrajinski nadglednik preporučio za tu prednost. Mnogi nas više nisu pozdravljali, postupajući s nama kao s isključenim osobama, iako smo bili pioniri.
Mi smo, međutim, znali da nije bilo nebiblijski ženiti se, te smo tražili utočište u molitvi i uzdali se u Jehovu. Zapravo, takvo postupanje nije odražavalo stav Zajednice. Bila je to jednostavno posljedica pogrešno primijenjenih organizacijskih smjernica.
Ponovni dolazak brata Knorra
Brat Knorr je još jednom posjetio Švicarsku 1951. Nakon što je održao govor, bio sam obaviješten da želi razgovarati sa mnom. Usprkos priličnoj bojazni, bio sam radostan što me želio vidjeti. Pitao je da li bismo bili spremni prihvatiti dodjelu u planiranom misionarskom domu u Ženevi. Naravno, obradovali smo se, iako nam neće biti lako napustiti Biel. Sljedeći dan dočekala nas je druga molba brata Knorra. Da li bismo bili spremni ponovo prihvatiti pokrajinsku službu, budući da ona zahtijeva posebnu pažnju u Švicarskoj? Odmah smo pristali. Moj je stav uvijek bio prihvatiti svaki predloženi zadatak.
Naša djelatnost u pokrajinskoj službi u istočnoj Švicarskoj bila je bogato blagoslovljena. Od skupštine do skupštine putovali smo vlakom, noseći sav naš posjed u dva kofera. Braća su nas često dočekala s biciklima na kolodvoru, jer je u to vrijeme malo njih posjedovalo automobil. Godinama kasnije stavio nam je jedan brat na raspolaganje automobil, koji nam je nešto olakšao našu službu.
Neka nova iznenađenja
Kakvo uzbuđenje kad smo 1964. moja žena i ja bili pozvani u 40. razred škole Gilead, posljednji razred desetomjesečnog opsežnog tečaja koji je sada bio skraćen na osam mjeseci. Marthe je morala brzo naučiti engleski, no svladala je to odlično. Razmišljalo se o tome kuda ćemo biti poslani. Moj stav je bio: ‘Svejedno mi je gdje ću biti dodijeljen samo da ne bude za pisaćim stolom!’
No, upravo to se dogodilo! Prilikom promocije, 13. rujna 1965, bio sam imenovan za slugu podružnice u Švicarskoj. Betel bi bio novo iskustvo za Marthe. Za mene je to značilo vratiti se u “Dom Božji”, ne u tiskaru u kojoj sam služio od 1931. do 1946, već u ured. Morao sam učiti mnogo novih stvari, no uz Jehovinu pomoć sam uspio.
Osvrtanje na prošlost
Tijekom 60 godina punovremene službe potpuno sam se uzdao u Jehovu, baš kao što mi je otac rekao da činim. I Jehova je izlio obilni blagoslov. Marthe je bila izvor velikog ohrabrenja u vremenima razočaranja ili kad su dužnosti prijetile da me svladaju, doista lojalan drug s punim pouzdanjem u Jehovu.
Hvala Jehovi za mnoge prednosti službe koje sam smio uživati! Još uvjek služim kao koordinator odbora podružnice u Thunu, a nekoliko puta sam putovao i kao zonski nadglednik. Bez obzira na to što sam bio zamoljen raditi, uvijek sam tražio Jehovino vodstvo. Usprkos mnogim mojim greškama i nedostacima, od srca vjerujem da mi je Jehova oprostio kroz Krista. Neka mu i dalje budem ugodan. I neka on i dalje vodi moje korake dok neprestano gledam u njega kao ‘svog Boga u koga ću se uzdati’ (Psalam 91:2, NW).
[Slika na stranici 27]
Brat Diehl u početku svoje betelske službe