Potop u legendama svijeta

POTOP Noinog vremena bio je tako razorna kataklizma da ga čovječanstvo nikad nije moglo zaboraviti. Više od 2 400 godina kasnije, Isus Krist je o njemu govorio kao o povijesnoj činjenici (Matej 24:37-39). Ovaj je zastrašujući događaj na ljudskoj rasi ostavio tako neizbrisiv trag da je postao predmetom legendi širom svijeta.

U knjizi Myths of Creation, Philip Freund procjenjuje da u više od 250 plemena i naroda postoji preko 500 legendi o potopu. Kao što se može očekivati, ove su legende kroz mnoge vjekove bile naveliko ukrašene izmišljenim događajima i likovima. Međutim, u svima se mogu naći neke osnovne sličnosti.

Zapanjujuće sličnosti

Kako su ljudi nakon potopa migrirali iz Mezopotamije, sa sobom su ponijeli izvještaje o toj katastrofi u sve dijelove Zemlje. Tako priče o tom impresivnom događaju postoje među stanovnicima Azije, južnopacifičkih otoka, Sjeverne, Srednje i Južne Amerike. Mnoge su legende o potopu postojale davno prije nego su ti ljudi došli u doticaj s Biblijom. Ipak, između tih legendi i biblijskog izvještaja o potopu postoje neke osnovne zajedničke točke.

U nekim se legendama spominju nasilni divovi koji su prije potopa živjeli na Zemlji. Usporedimo s time biblijski izvještaj koji ukazuje kako su se prije potopa neposlušni anđeli materijalizirali u fizička tijela, izvanbračno živjeli sa ženama i proizveli rasu divova zvanih Nefili (1. Mojsijeva 6:1-4; 2. Petrova 2:4, 5).

Legende o potopu obično pokazuju kako je jedan čovjek bio upozoren na dolazeći potop božanskog porijekla. Prema Bibliji, Jehova Bog je upozorio Nou da će uništiti zle i nasilne ljude. Bog je rekao Noi: “Kraj svakome tijelu dodje preda me, jer napuniše zemlju bezakonja; i evo hoću da ih zatrem sa zemljom” (1. Mojsijeva 6:13).

Legende o potopu uglavnom pokazuju da je on prouzročio sveopće uništenje. Slično kaže i Biblija: “Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom. Sve što u svojim nosnicama imaše dah života — sve što bijaše na kopnu — izgibe” (Postanak 7:19, 22, St).

Većina legendi o potopu govori da je jedan čovjek, s još jednom ili više drugih osoba, preživio potop. Mnoge legende pripovijedaju da se on spasio u brodu kojeg je sagradio, i koji se zaustavio na jednoj planini. Usporedimo s time Bibliju, u kojoj stoji da je Noa sagradio arku. Ovdje također stoji: “Samo Noje osta i što s njim bješe u kovčegu” (1. Mojsijeva 6:5-8; 7:23). Prema Bibliji, nakon potopa se “ustavi kovčeg sedmoga mjeseca dana sedamnaestoga na planini Araratu”, gdje su se Noa i njegova obitelj iskrcali (1. Mojsijeva 8:4, 15-18). Legende također ukazuju da su preživjeli iz potopa ponovo počeli napučivati Zemlju, kao što pokazuje i Biblija da su činili Noa i njegova obitelj (1. Mojsijeva 9:1; 10:1).

Stare legende o potopu

Razmotrimo neke legende o potopu držeći na umu spomenute točke. Počnimo naprimjer sa Sumeranima, starim narodom koji je nastavao Mezopotamiju. Njihova je verzija potopa pronađena na jednoj glinenoj pločici otkrivenoj među ruševinama Nippura. Na njoj stoji da su sumerski bogovi Anu i Enlil gigantskim potopom odlučili uništiti čovječanstvo. Pošto ga je upozorio bog Enki, Ziusudra je sa svojom obitelji spas našao u velikom brodu.

Mnogi se detalji mogu naći u babilonskom Epu o Gilgamešu. Prema njemu, Gilgameš je posjetio svog pretka Utnapištima, kome je, nakon što je preživio potop, bio dan vječni život. U razgovoru koji je uslijedio, Utnapištim je ispričao kako mu je bilo rečeno da izgradi brod i u njega uzme stoku, divlje zvijeri i svoju obitelj. Izgradio je brod u obliku velike kocke kojoj je svaka stranica bila duga 60 metara, i koja je imala šest katova. On je Gilgamešu ispričao da je oluja trajala šest dana i noći, a zatim je rekao: “Kad je stigao sedmi dan, uragan, potop, udar bojni, koji udaraše poput vojske, bijaše slomljen. More se utišalo, kovitlac isčeznuo, potop prestao. Pogledao sam po moru, a glasovi su zamrli. Svi se ljudi pretvoriše u glinu.”

Nakon što se lađa nasukala na planini Nisir, Utnapištim je pustio golubicu koja se, ne mogavši naći odmorište, vratila na brod. Za njom je slijedila lastavica, koja se također vratila natrag. Potom je bio pušten gavran, a kad se nije vratio, Utnapištim je znao da su se vode povukle. Zatim je oslobodio životinje i prinio žrtvu.

Ova je vrlo stara legenda donekle slična biblijskom izvještaju o potopu. No, nedostaju joj slikovite pojedinosti i jednostavnost biblijskog zapisa, a ne pruža ni neke razumne dimenzije arke, niti ukazuje na vremensko razdoblje koje je naznačeno u Pismima. Naprimjer, Ep o Gilgamešu je rekao da je oluja trajala šest dana i šest noći, dok u Bibliji stoji: “I udari dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći” — neprestani teški pljusak koji je konačno vodom prekrio čitavu zemaljsku kuglu (1. Mojsijeva 7:12).

Iako Biblija spominje osam osoba koje su preživjele potop, u grčkoj legendi su preživjeli samo Deukalion i njegova žena Pira (2. Petrova 2:5). Prema ovoj legendi, Zemlja je prije potopa bila nastanjena nasilnicima nazvanim ljudi od bronce. Bog Zeus ih je odlučio velikim potopom uništiti, te je rekao Deukalionu da izgradi veliki kovčeg i uđe u njega. Kad su se vode potopa povukle, kovčeg se zaustavio na planini Parnas. Deukalion i njegova žena sišli su s planine i obnovili čovječanstvo.

Legende Dalekog istoka

U Indiji postoji legenda o potopu u kojoj je Manu čovjek koji preživljava potop. On postaje prijateljem maloj ribi koja naraste velika i upozorava ga na razorni potop. Manu gradi čamac koji potom vuče riba sve dok se ne zaustavi na jednoj planini u Himalajima. Nakon povlačenja voda, Manu silazi s planine i zajedno s Idom, personifikacijom svoje žrtve, obnavlja ljudsku rasu.

Prema kineskoj legendi o potopu, bog grom daje djeci Nuwi i Fuxiju jedan zub. On ih pouči da ga zasade i zaklone se u tikvi koja će izrasti iz njega. Iz tog zuba ubrzo izraste drvo čiji je plod ogromna tikva. Kad je bog grom potaknuo pljusak nalik bujici, djeca su se uspela u tikvu. Iako je potop koji je nastao pobio sve ostale stanovnike Zemlje, Nuwa i Fuxi preživljavaju i ponovo napučuju Zemlju.

U Americi

Indijanci Sjeverne Amerike posjeduju razne legende koje sve nose jednu zajedničku misao o potopu koji uništava sve osim nekolicine ljudi. Naprimjer, Arikara, narod Caddo, pripovijeda da je Zemlja jednom bila nastanjena rasom ljudi tako snažnih da su se rugali bogovima. Bog Nesaru je potopom uništio te divove, ali je u jednoj spilji sačuvao svoj narod, životinje i kukuruz. Narod Havasupai priča da je bog Hokomata uzrokovao potop koji je uništio čovječanstvo. Međutim, jedan je čovjek imenom Tochopa spasio svoju kćer Pukeheh tako što ju je zatvorio u šuplje deblo.

I Indijanci Srednje i Južne Amerike posjeduju legende o potopu koje su u osnovi slične. Maye iz Srednje Amerike su vjerovali da je svijet bujicama vode uništila velika kišna zmija. U Meksiku se u verziji Chimalpopoca iznosi da je potop prekrio planine. Bog Tezcatlipoca je upozorio čovjeka Natu, pa je ovaj izdubio deblo u kome je, zajedno sa svojom ženom, Nenom, našao spas dok se vode nisu povukle.

U Peruu Chinche imaju legendu o petodnevnom potopu koji je uništio sve ljude osim jednog, kojeg je lama koja govori odvela u sigurnost planine. Aymare iz Perua i Bolivije govore da je bog Viracocha izišao iz jezera Titicace te stvorio svijet i nenormalno velike, snažne ljude. Zbog toga što ga je ta prva rasa naljutila, Viracocha ih je potopom uništio.

Tupinamba Indijanci iz Brazila su govorili o vremenu u kome je veliki potop pobio sve njihove pretke osim onih koji su preživjeli u kanuima ili na vrhovima visokih stabala. Cashinaue iz Brazila, Macushi iz Gvajane, Caribi iz Srednje Amerike, te Ona i Yahgan iz Ognjene zemlje u Južnoj Americi, nalaze se među mnogim plemenima u kojima postoji legenda o potopu.

Južni Pacifik i Azija

Legende o potopu koje spominju nekoliko preživjelih, učestale su po cijelom južnom Pacifiku. Naprimjer, na Samoi postoji legenda o potopu iz davnine koji je uništio sve osim Pilija i njegove žene. Oni su sigurnost pronašli na jednoj stijeni, a nakon potopa su ponovo napučili Zemlju. Na havajskim otocima, bogu Kaneu su dodijali ljudi pa je poslao potop da ih uništi. Samo je Nu’u našao spas u velikom čamcu koji je konačno pristao na jednoj planini.

Na Mindanau, u Filipinima, Ate pričaju da je Zemlja nekoć bila prekrivena vodom koja je uništila sve osim dva čovjeka i jedne žene. Iban sa Sarawaka, Borneo, govore da je potopu izbjeglo samo nekoliko ljudi koji su pobjegli u najviša brda. U legendi Igorota s Filipina, preživjeli su samo brat i sestra, tako što su se sklonili u planinu Pokis.

Soyoti iz Sibira, Rusija, kažu da se divovska žaba, koja je nosila Zemlju, pomakla i tako prouzročila da cijeli svijet bude poplavljen. Preživjeli su samo starac i njegova obitelj na splavi koju je napravio. Kad su se vode povukle, splav se zaustavila na jednoj visokoj planini. Ugriani iz zapadnog Sibira i Mađarske također pripovijedaju da su preživjeli iz potopa koristili splavi, ali da su otplutali u razne krajeve Zemlje.

Zajedničko porijeklo

Što možemo zaključiti iz tih mnogih legendi o potopu? Iako se u detaljima u mnogočemu razlikuju, imaju neka zajednička obilježja. Ona ukazuju da vuku porijeklo iz neke gigantske i nezaboravne kataklizme. Usprkos varijacijama koje su se kroz protekla stoljeća u pričama razvile, njihova je osnovna tema poput niti koje ih povezuje s jednim velikim događajem — općim potopom opisanim u jednostavnom, nepristranom biblijskom izvještaju.

Pošto se legende o potopu uglavnom nalaze među narodima koji nisu došli u doticaj s Biblijom sve do zadnjih stoljeća, bilo bi pogrešno tvrditi da je na njih utjecao biblijski izvještaj. Osim toga, u The International Standard Bible Encyclopedii stoji: “Univerzalnost izvještaja o potopu obično se uzima kao dokaz univerzalnog uništenja čovječanstva u potopu (...) Osim toga, neke od drevnih izvještaja napisali su narodi koji su bili u mnogo čemu suprotstavljeni hebrejsko-kršćanskoj tradiciji” (svezak 2, stranica 319). Tako možemo s pouzdanjem zaključiti da legende o potopu potvrđuju realnost biblijskog izvještaja.

Kako živimo u svijetu koji je ispunjen nasiljem i nemoralom, dobro ćemo uraditi ako pročitamo biblijski izvještaj o potopu, zapisan u 1. Mojsijevoj (Knjizi Postanka) u 6. do 8. poglavlju. Ako meditativno razmišljamo o razlogu tog općeg potopa — vršenju onoga što je zlo u Božjim očima — mi ćemo u njemu vidjeti životovažno upozorenje.

Uskoro će sadašnji zli sustav stvari doživjeti Božju nepovoljnu osudu. Nasreću, ipak će biti preživjelih. I ti možeš biti među njima obratiš li pažnju riječima apostola Petra: “Svijet [Noinog] vremena bio je uništen kad je bio potopljen vodom. Ali tom istom riječju sadašnja nebesa i sadašnja zemlja sačuvani su za vatru i zdržani za dan suda i uništenja bezbožnih ljudi (...) Budući da će se, dakle, sve ovo raspasti, kakvi morate vi biti u svetom ponašanju i djelima odanosti Bogu, očekujući i čvrsto držeći u mislima prisutnost Jehovinog dana” (2. Petrova 3:6-12, New World Translation).

Hoćeš li neprestano zadržati u mislima prisustvo Jehovinog dana? Učiniš li tako, te ako postupaš u skladu s Božjom voljom, uživat ćeš velike blagoslove. Oni koji tako ugađaju Jehovi Bogu mogu imati vjeru u novi svijet na koji Petar ukazuje riječima: “Očekujemo, prema njegovu obećanju, nova nebesa i novu zemlju, a u njima će pravednost prebivati” (2. Petrova 3:13, NW).

[Slika na stranici 7]

Babilonske legende o potopu prenosile su se s pokoljenja na pokoljenje

[Slika na stranici 8]

Obraćaš li pažnju Petrovom upozorenju, držeći neprestano u mislima Jehovin dan?