Da li je rana crkva učila da je bog trojstvo?
2. dio: Jesu li Apostolski Oci učili nauku o Trojstvu?
U Kuli stražari od 1. studenog 1991, 1. dio ove serije razmatrao je da li su Isus i njegovi učenici učili nauku o Trojstvu — predodžbu da su Otac, Sin i sveti duh tri jednake osobe, ali jedan Bog. Jasan dokaz Biblije, povjesničara, čak i teologa, je da nisu. Što je sa crkvenim vođama koji su došli ubrzo nakon toga — jesu li oni učili Trojstvo?
“APOSTOLSKI OCI” je naziv upotrijebljen za crkvene ljude koji su pisali o kršćanstvu krajem prvog i početkom drugog stoljeća naše ere. Neki od njih bili su Klement Rimski, Ignacije, Polikarp, Hermas i Papija.
Za njih se kaže da su bili suvremenici nekih od apostola. Dakle, oni su trebali biti dobro upoznati sa apostolskim učenjima. Obzirom na ono što su ti ljudi napisali, The New Encyclopædia Britannica kaže:
“Zapisi Apostolskih Otaca kao cjelina povijesno su vredniji od bilo koje kršćanske literature izvan Novog zavjeta.”1
Ako su apostoli učili nauku o Trojstvu, tada su je sigurno trebali učiti i ti Apostolski Oci. To je trebalo biti istaknuto u njihovim učenjima, budući da ništa nije bilo važnije od toga da se ljudima kaže tko je Bog. Da li su stoga oni učili nauku o Trojstvu?
Rana izjava vjere
Jedna od najranijih ne-biblijskih izjava kršćanske vjere nalazi se u knjizi od 16 kratkih poglavlja poznatoj kao Didahe, ili Nauk dvanaestorice apostola. Neki povjesničari datiraju je prije ili oko godine 100. n. e. Njen autor je nepoznat.2
Didahe se bavi onim što bi ljudi trebali znati da bi postali kršćani. U svom 7. poglavlju, ona zapovijeda krštenje “u ime Oca i Sina i Svetog Duha”, istim riječima koje je Isus upotrijebio u Mateju 28:19.3 Ali ona ništa ne kaže o tome da je troje jednako u vječnosti, moći, položaju i mudrosti. U svom 10. poglavlju, Didahe uključuje sljedeću ispovijed vjere u obliku molitve:
“Zahvaljujemo ti, Sveti Oče, za tvoje sveto Ime koje si nastanio u našim srcima; i za spoznaju i vjeru i besmrtnost koju si nam obznanio kroz Isusa tvog Slugu. Slava tebi zauvijek! Ti si, Svemogući Gospodaru, stvorio sve zbog svog Imena (...) A nama si dobrostivo dao duhovnu hranu i piće, i život vječni kroz Isusa tvog Slugu.”4
Ovdje nema Trojstva. U knjizi The Influence of Greek Ideas on Christianity, Edwin Hatch citira gornji odlomak i zatim kaže:
“U prvobitnom području utjecaja kršćanstva čini se da nije bilo nikakvog velikog napretka obzirom na ove jednostavne ideje. Nauka koja je naglašena bila je da Bog jest, da je On jedan, da je On svemoguć i vječan, da je On stvorio svijet, da je Njegovo milosrđe nad svim Njegovim djelima. Nije bilo nikakve sklonosti ka metafizičkom raspravljanju.”5
Klement Rimski
Klement Rimski, za koga se misli da je bio “biskup” u tom gradu, još je jedan rani izvor zapisa o kršćanstvu. Vjeruje se da je umro oko 100. n. e. U materijalu za koji se pretpostavlja da ga je on napisao, on ne spominje Trojstvo, bilo izravno ili neizravno. U Prvoj Klementovoj poslanici Korinćanima, on navodi:
“Milost vama, i mir, od Svemogućeg Boga kroz Isusa Krista, neka se množi.”
“Apostoli su nam propovijedali Evanđelje od Gospodina Isusa Krista; Isus Krist je to učinio od Boga. Krist je prema tome poslan od Boga, a apostoli od Krista.”
“Neka Bog, koji sve vidi, i koji je Vladar svakog duha i Gospodin svakog tijela — koji je izabrao našeg Gospodina Isusa Krista i nas kroz Njega da budemo poseban narod — dodijeli svakoj duši koja zaziva Njegovo slavno i sveto Ime, vjeru, strah, mir, strpljivost, dugotrpljivost.”6
Klement ne kaže da su Isus ili sveti duh jednaki Bogu. On prikazuje Svemogućeg Boga (ne samo “Oca”) kao različitog od Sina. O Bogu se govori kao o nadmoćnijem, budući da je Krist “poslan” od Boga, a Bog je “izabrao” Krista. Pokazujući da su Bog i Krist dvije odvojene i nejednake osobe, Klement je rekao:
“Molit ćemo iskrenom molitvom i preklinjanjem da Stvoritelj svemira sačuva točan broj svojih odabranih u cijelom svijetu, kroz svoje ljubljeno Dijete Isusa Krista. (...) Mi jasno spoznajemo da si ti [Bože] jedini ‘najviši među najvišima’ (...) Ti jedini si čuvar duhova i Bog svakog tijela.”
“Neka svi narodi spoznaju da si ti jedini Bog, da je Isus Krist tvoje Dijete.”7
Klement Boga (ne samo “Oca”) naziva ‘najvišim’, a o Isusu govori kao o Božjem ‘Djetetu’. Obzirom na Isusa, on također zapaža: “Budući da on odražava Božji sjaj, on je nadmoćan anđelima jer je njegova titula mnogo slavnija od njihove.”8 Isus odražava Božji sjaj, ali mu nije jednak, baš kao što Mjesec odražava Sunčevu svjetlost ali nije jednak izvoru te svjetlosti, Suncu.
Da je Sin Božji bio jednak Bogu, koji je nebeski Otac, bilo bi nepotrebno da Klement kaže da je Isus nadmoćan anđelima, budući da bi to bilo očito. A njegovo izražavanje pokazuje da on priznaje da je Sin, iako nadmoćan anđelima, podređen Svemogućem Bogu.
Klementovo gledište sasvim je jasno: Sin je podređen Ocu i sekundaran u odnosu na njega. Klement nikad nije smatrao da Isus sudjeluje u božanstvu s Ocem. On pokazuje da je Sin ovisan o Ocu, to jest, Bogu, i jasno kaže da je Otac ‘jedan Bog’, koji Svoj položaj ne dijeli ni s kim. Klement nigdje ne izjednačuje sveti duh s Bogom. Dakle, u Klementovim zapisima nema ni spomena o Trojstvu.
Ignacije
Ignacije, biskup antiohijski, živio je otprilike od sredine prvog do početka drugog stoljeća n. e. Uz pretpostavku da su svi zapisi koji se njemu pripisuju autentični, ni u jednom od njih ne postoji jednakost Oca, Sina i svetog duha.
Čak i da je Ignacije rekao da je Sin jednak Ocu u vječnosti, moći, položaju i mudrosti, to još uvijek ne bi bilo Trojstvo, jer on nigdje nije rekao da je sveti duh na te načine jednak Bogu. No, Ignacije nije rekao da je Sin jednak Bogu Ocu na taj način ili na bilo koji drugi. Umjesto toga, on je pokazao da je Sin podložan Onome tko je nadmoćan, Svemogućem Bogu.
Ignacije Svemogućeg Boga naziva “jedini pravi Bog, nestvoren i nepristupačan, Gospodar svega, Otac i Stvoritelj jedinorođenog Sina”, pokazujući razliku između Boga i Njegovog Sina.9 On govori o ‘Bogu Ocu, i Gospodinu Isusu Kristu’.10 On također objavljuje: “Jedan je Bog, Svemogući, koji se objavio kroz Isusa Krista, Svog Sina.”11
Ignacije pokazuje da Sin nije bio vječan kao osoba, već da je stvoren, jer je Sin, prema njemu, rekao: “Gospodin [Svemogući Bog] stvorio je Mene, početak Svojih puteva.”12 Isto tako, Ignacije je rekao: “Jedan je Bog svemira, Otac Krista, ‘od koga je sve’, i jedan je Gospodin Isus Krist, naš Gospodin, ‘kroz koga je sve’.”13 On također piše:
“Sveti Duh ne govori ono što je Njegovo, već što je Kristovo (...) kao što nam je i Gospodin objavio ono što je dobio od Oca. Jer, kaže On [Sin], ‘riječ koju čujete nije Moja, već Oca, koji Me poslao’.”14
“Jedan je Bog koji se objavio kroz Isusa Krista, svog Sina, koji je njegova Riječ koja je nastala iz tišine, i u svakom pogledu ugodan njemu [Bogu] koji ga je poslao. (...) Isus Krist je podložan Ocu.”15
Istina, Ignacije Sina naziva “Bog Riječ”. No, upotreba riječi “Bog” za Sina ne znači bezuvjetno jednakost sa Svemogućim Bogom. I Biblija Sina naziva “Bog” u Izaiji 9:6. Ivan 1:18 naziva Sina ‘jedinorođenim bogom’ (NW). Time što mu je dodijeljena moć i autoritet od Jehove Boga, Oca, Sin se s pravom mogao nazvati “silni”, što u osnovi znači riječ “bog” (Matej 28:18; 1. Korinćanima 8:6; Jevrejima 1:2).
Međutim, je li 15 pisama pripisanih Ignaciju prihvaćeno vjerodostojnima? U djelu The Ante-Nicene Fathers, 1. svezak, urednici Alexander Roberts i James Donaldson navode:
“Danas među kritičarima vlada opće mišljenje da je od tih tobožnjih ignacijevskih pisama prvih osam krivotvoreno. Ona u sebi nose nesumnjive dokaze da su proizvod kasnijeg doba (...) i danas su jednoglasno odbačena kao falsifikati.”
“Od sedam Poslanica koje je priznao Euzebije (...) posjedujemo dvije grčke recenzije, kraću i dužu. (...) Iako je kraći oblik (...) općenito prihvaćen prije nego duži, među izučavateljima i dalje vlada prilično prevladavajuće mišljenje da se ni on ne može smatrati potpuno slobodnim od umetaka, ili da je nesumnjivo vjerodostojan.”16
Ako prihvatimo kraće verzije njegovih zapisa kao izvorne, ukidaju se neke rečenice (iz duže verzije) koje prikazuju Isusa kao podložnog Bogu, ali ono što ostaje u kraćoj verziji još uvijek ne ukazuje na Trojstvo. A bez obzira koji su od tih zapisa izvorni, oni u najboljem slučaju pokazuju da je Ignacije vjerovao u dvojstvo Boga i njegovog Sina. To sigurno nije bilo dvojstvo jednakih, jer je Sin uvijek prikazan kao manji od Boga i podređen njemu. Dakle, bez obzira kako gledali na ignacijevske zapise, u njima se ne može pronaći nauka o Trojstvu.
Polikarp
Polikarp Smirnski rođen je u posljednjoj trećini prvog, a umro je sredinom drugog stoljeća. Kaže se da je on kontaktirao s apostolom Ivanom, te da je napisao Polikarpovu poslanicu Filipljanima.
Je li u Polikarpovim zapisima bilo nečega što bi ukazivalo na Trojstvo? Ne, nema spomena o tome. Zaista, ono što on kaže suglasno je s onim što su učili Isus, njegovi učenici i apostoli. Naprimjer, u svojoj Poslanici, Polikarp je izjavio:
“Neka vas Bog i Otac našeg Gospodina Isusa Krista, i Sam Isus Krist, koji je Sin Božji (...) izgrade u vjeri i istini.”17
Zapazimo da, poput Klementa, Polikarp ne govori o trinitarijanskom odnosu jednakosti “Oca” i “Sina” u jednom božanstvu. Umjesto toga, on govori o ‘Bogu i Ocu’ Isusa, ne samo o ‘Ocu Isusa’. Tako on odvaja Boga od Isusa, kao što uvijek iznova ukazuju biblijski pisci. Pavao kaže u 2. Korinćanima 1:3: “Neka je hvaljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista” (St). On ne kaže samo: ‘Neka je hvaljen Otac Isusa’, već: “Neka je hvaljen Bog i Otac” Isusa.
Osim toga, Polikarp kaže: “Mir od Boga Svemogućeg, i od Gospodina Isusa Krista, našeg Spasitelja.”18 Isus je ovdje ponovo različit od Svemogućeg Boga, nije jedna osoba jednakog trojednog Božanstva.
Hermas i Papija
Još jedan Apostolski Otac je Hermas, koji je pisao u prvom dijelu drugog stoljeća. Govori li on u svom djelu Pastir, ili Župnik, nešto što bi osobu navelo na vjerovanje da je on razumio da je Bog Trojstvo? Zapazimo neke primjere onoga što je rekao:
“Sveti Duh ne govori kad čovjek želi da duh govori, već on govori samo onda kad Bog želi da govori. (...) Bog je posadio vinograd, drugim riječima, stvorio je ljude, i dao ih Svom Sinu; a Sin je postavio Svoje anđele nad njima da ih čuvaju.”19
“Sin Božji stariji je od svih svojih stvorenja.”20
Ovdje Hermas kaže da duh govori kad to želi Bog (ne samo Otac), pokazujući Božju nadmoć nad duhom. On kaže i da je Bog dao vinograd svom Sinu, pokazujući Božju superiornost nad Sinom. On također navodi da je Sin Božji stariji od svojih, Sinovljevih, stvorenja, to jest, onih koja je Sin Božji stvorio kao Božji Predradnik, “jer kroz njega bi sazdano sve što je na nebu i što je na zemlji” (Kološanima 1:15, 16). Činjenica je da Sin nije vječan. On je stvoren kao duhovno stvorenje visokog reda, prije drugih duhovnih stvorenja, kao što su anđeli, koji su stvoreni pomoću njega.
U svojoj knjizi Early Christian Doctrines, J. N. D. Kelly piše o gledištu Hermasa obzirom na Sina Božjeg:
“U brojnim odlomcima čitamo o anđelu koji je nadmoćan šestorici anđela koji čine Božji unutarnji savjet, i koji se redovito opisuje kao ‘najdostojniji’, ‘sveti’ i ‘slavni’. Tom anđelu dano je ime Mihael, i teško je izbjeći zaključak da je Hermas u njemu vidio Sina Božjeg i da ga je izjednačio sa arhanđelom Mihaelom.”
“Postoje i dokazi (...) nastojanja da se Krista protumači kao neku vrstu nadmoćnog anđela (...) O nauci o Trojstvu u strogom smislu naravno nema naznake.”21
Za Papiju se također kaže da je poznavao apostola Ivana. On je vjerojatno pisao početkom drugog stoljeća, no danas postoje samo fragmenti njegovih zapisa. On u njima ništa ne govori o nauci o Trojstvu.
Dosljedna nauka
Po pitanju Božje nadmoći i njegovog odnosa s Isusom, učenje Apostolskih Otaca sasvim je u skladu sa Isusovim učenjem, te učenjem učenikâ i apostola, kao što je zapisano u Bibliji. Svi oni ne govore o Bogu kao o Trojstvu, već kao o odvojenom, vječnom, svemogućem, sveznajućem Biću. A o Sinu Božjem govore kao o odvojenom, manjem, podređenom duhovnom stvorenju koje je Bog stvorio da mu služi u provođenju Svoje volje. A sveti duh nigdje nije uključen kao da je jednak Bogu.
Dakle, u tim zapisima Apostolskih Otaca s kraja prvog i početka drugog stoljeća nema nikakve potpore za Trojstvo tzv. kršćanstva. Oni govore o Bogu, Isusu i svetom duhu baš kao što govori i Biblija. Pogledaj, naprimjer, Djela apostolska 7:55, 56:
“A on [Stjepan], pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i vidje slavu Božju i Isusa gdje stoji Bogu s desne strane te reče: ‘Evo, gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane’ ” (katolički prijevod Stvarnost).
Stjepan je ugledao viziju Boga na nebu i Isusa kako stoji do Njega. Sin je stajao do Onoga koji je označen, ne samo kao “Otac”, već kao ‘Bog’, jedna od Isusa potpuno odvojena osobnost. A u ono što je Stjepan vidio nije bila uključena treća osoba. Na nebu sa Isusom i njegovim Ocem nije viđen sveti duh.
To je slično Otkrivenju 1:1, gdje se navodi: “Otkrivenje Isusa Krista koje mu dade Bog” (Stvarnost). Ponovo je pokazano da je uskrsnuli Krist na nebu potpuno odvojen od Boga, a sveti duh nije spomenut. Da je Isus bio druga osoba Trojstva, koja zna sve, kako mu je otkrivenje moglo biti ‘dano’?
Biblijski reci poput ovih jasno pokazuju da ne postoji Trojstvo. Osim toga, nijedan redak u cijeloj Bibliji ne govori o Bogu kao o Trojstvu. To odražavaju zapisi Apostolskih Otaca. Oni sasvim sigurno nisu učili Trojstvo tzv. kršćanstva.
Sljedeća važna grupa zapisa o kršćanstvu nastala je kasnije u drugom stoljeću. To su bila djela crkvenih ljudi koji su nazvani apologeti. Jesu li oni učili Trojstvo? U jednom od narednih izdanja, 3. dio ove serije prokomentirat će njihova učenja.
Popis izvora:
1. The New Encyclopædia Britannica, 15. izdanje, 1985, Micropædia, svezak 1, stranica 488.
2. A Dictionary of Christian Theology, urednik Alan Richardson, 1969, stranica 95; The New Encyclopædia Britannica, 15. izdanje, 1985, Micropædia, svezak 4, stranica 79.
3. The Apostolic Fathers, svezak 3, od Roberta A. Krafta, 1965, stranica 163.
4. Ibid., stranice 166-7.
5. The Influence of Greek Ideas on Christianity, od Edwina Hatcha, 1957, stranica 252.
6. The Ante-Nicene Fathers, urednici Alexander Roberts i James Donaldson, američki reprint Edinburškog izdanja, 1885, svezak I, stranice 5, 16, 21.
7. The Library of Christian Classics, svezak 1, Early Christian Fathers, preveo i izdao Cyril C. Richardson, 1953, stranice 70, 71.
8. Ibid., stranica 60.
9. Ibid., svezak I, stranica 52.
10. Ibid., stranica 58.
11. Ibid., stranica 62.
12. Ibid., stranica 108.
13. Ibid., stranica 116.
14. Ibid., stranica 53.
15. The Apostolic Fathers, svezak 4, od Roberta M. Granta, 1966, stranica 63.
16. The Ante-Nicene Fathers, svezak I, stranice 46-7; Cyclopedia of Biblical, Theological, and Ecclesiastical Literature, od Johna McClintocka i Jamesa Stronga, reprint Baker Book House Co., 1981, svezak IV, stranice 490-3; The Catholic Encyclopedia, 1910, svezak VII, stranice 644-7.
17. The Ante-Nicene Fathers, svezak I, stranica 35.
18. Ibid., stranica 33.
19. The Ante-Nicene Fathers, svezak II, stranice 27, 35.
20. The Aostolic Fathers (Loeb’s Classical Library) s engleskim prijevodom Kirsoppa Lakea, 1976, stranica 249.
21. Early Christian Doctrines, od J. N. D. Kellya, drugo izdanje, 1960, stranice 94-5.