Prizori iz Obećane zemlje

Pobrinuo se za Izrael u Sinaju

ZAMISLI milijune — ljudi, žena i djece — koji kreću u ‘veliku zastrašujuću pustoš sa zmijama otrovnicama i škorpijama i sa žednim tlom koje nema vode’!

Ove Božje riječi koje nalazimo u 5. Mojsijevoj 8:15 (NW) dovode u središte pažnje ono što se možda činilo strašnim putovanjem koje se ukazivalo pred Izraelcima kad su izašli iz Egipta i stupili u pustoš Sinaja. Jedan veliki problem: Tko će se pobrinuti za dovoljno hrane i vode?

Izraelci su bili u ropstvu u delti Nila, ali nisu trpjeli oskudicu. Zidne slike u drevnim grobovima prikazuju izbor grožđa, dinja, i drugih plodova, kao i ribu i živad, što je činilo raznoliku ishranu. Kako je stoga točno jadanje puno čežnje u pustoši: “Tko će nas nasititi mesom? Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, prȁse, luka i češnjaka” (Brojevi 11:4, 5; 20:5, St).

Nakon što su prešli Crveno more, Izraelci su uskoro shvatili što je zapravo Sinaj. Nisu krenuli prometnim, trgovačkim putem na sjever već su skrenuli prema vrhu trokutnog poluotoka. Do trenutka kad su prešli oko 80 kilometara u pustoši, njihova potreba za vodom činila se kritičnom. Nisu mogli piti vodu koju su pronašli, jer je bila gorka i vjerojatno je u sebi nosila bolesti. Uzvikivali su: “Šta ćemo piti?” Bog se umiješao, pretvorivši vodu u slatku (2. Mojsijeva 15:22-25).

Zapazi gore prizor povorke deva. Možeš razumjeti pitanje kako će Izraelci moći nastaviti kroz pustinju prema gori Sinaj. Kako će i dalje nalaziti dovoljno vode — i hrane — za sebe kao i za stada i krda koje su trebali da bi preživjeli? (2. Mojsijeva 12:38).

Kretali su se dalje prema jugu i uskoro su pronašli osvježavajuću vodu i hranu u Elimu (2. Mojsijeva 15:27). Međutim, to nije bilo njihovo odredište. Kretali su prema ‘gori Božjoj’, gori Sinaj (2. Mojsijeva 3:1; 18:5; 19:2; 24:12-18). To je bilo 120 kilometara daleko — dakle, kilometri divlje, neplodne zemlje.

Dok je golema skupina napredovala prema gori Sinaj, približila se — i vjerojatno zaustavila — u većoj oazi poznatoj kao Feiran. Mali dio nje vidljiv je na fotografiji na suprotnoj stranici.a Ona se prostire kroz tjesnac u pustoši, prema Crvenom moru (Sueski zaljev). Kakvo li su samo osvježenje mogli tamo pronaći!

Dok je pustoš Sinaja mogla općenito odgovarati opisu ‘velike i zastrašujuće pustoši’, Izraelci su mogli uživati u sjeni veličanstvenih palmi i drugog drveća u oazi Feiran. Pronašli su velike, slatke datulje, koje su im poslužile za hranu na licu mjesta a mogli su ih i ponijeti sa sobom kao zalihu.

Sve ovo bilo je moguće zato što je podzemna voda izlazila na površinu zemlje u Feiranu. Zamisli kako bi se osjećao da si bio u divljoj pustoši i da si iznenada pronašao svježu vodu za piće! Ovo pokazuje da čak i na Sinaju postoje mjesta gdje se može pronaći voda. Ponekad se bunar mora kopati prilično duboko. To onda zahtijeva težak posao kod izvlačenja vedara ili vrčeva punih životvorne tekućine, posebno ako je trebalo napajati stada i krda. Izvori do dan danas privlače beduine sa Sinaja, gdje mogu crpsti vodu za sebe i svoje deve. (Usporedi 1. Mojsijeva 24:11-20; 26:18-22.)

Da, unatoč prilikama kad su prigovarali zbog onoga što se činilo poput nesavladive oskudice, Izraelci su imali vodu i hranu. Ponekad se Bog čudom pobrinuo za to (2. Mojsijeva 16:11-18, 31; 17:2-6). U drugim prilikama očito ih je vodio do ‘mjesta odmora’, gdje su njihove stvarne potrebe mogle biti zadovoljene putem prirodnih zaliha (Brojevi 10:33-36, St). Cijelo vrijeme, on je držao pred njima obilje koje je čekalo vjerne u Obećanoj zemlji (5. Mojsijeva 11:10-15).

[Bilješke]

[Zahvala na stranici 24]

Pictorial Archive (Near Eastern History) Est.

[Zahvala na stranici 24]

Pictorial Archive (Near Eastern History) Est.

[Zahvala na stranicama 24 i 25]

Pictorial Archive (Near Eastern History) Est.

[Zahvala na stranici 25]

Pictorial Archive (Near Eastern History) Est.