Pitanja čitalaca

Kako Jehovini svjedoci gledaju na kupovanje ukradene robe?

Kršćani izbjegavaju svjesno imati bilo koji udio u kupovanju ukradene robe ili materijala.

Krađa sigurno nije ispravna. Božji Zakon za Izrael nedvosmisleno je objašnjavao: “Ne kradi” (2. Mojsijeva 20:15; 3. Mojsijeva 19:11). Ako je lopov bio uhvaćen morao je, ovisno o okolnostima, nadoknaditi dvostruko, četverostruko ili peterostruko.

Od drevnih vremenâ lopovi su pokušali ukradenu robu dati dalje da bi brzo zaradili i da ne bi bili uhvaćeni s dokazom svoje krivnje. Zbog toga ukradenu robu često prodaju po niskoj cijeni tako da je mnogim kupcima teško odbiti je. Možda se o takvom postupku radilo kod toga što čitamo u 2. Mojsijevoj 22:1: “Ko ukrade vola ili ovcu ili kozu, i zakolje ili proda, da vrati pet volova za jednoga vola, a četiri ovce ili koze za jednu ovcu ili kozu.”

Razumjevši dublji smisao takvih zakona, rabin Abraham Chill piše: “Zabranjeno je kupiti ili primiti ukradeno vlasništvo, čak i ako se vlasništvo ne prepozna kao takvo. Stoga se ne smije kupiti kozu od pastira, jer možda je pastir prodaje bez znanja svog poslodavca i namjerava zadržati novac” (The Mitzvot—The Commandments and Their Rationale).

Zapravo, Božji zakon ne zabranjuje ‘kupovanje koze od pastira’ samo zbog sumnje da će on možda zadržati novac svog poslodavca, ustvari da prodaje ukradenu kozu. No, s druge strane Jehovini sluge ne bi smjeli svjesno biti sudionici prodaje (koze ili bilo koje druge stvari) kad se čini jasnim da prodavač nije vlasnik ili da stvar može biti ukradena. Božji zakon pokazuje da On priznaje privatno vlasništvo, no lopov oduzima vlasniku njegovo vlasništvo. Netko tko kupi nešto za što se zna da je ukradeno ne mora biti lopov u pravom smislu riječi, no njegova kupnja smanjuje izgled da će vlasnik svoje vlasništvo ikada dobiti natrag (Priče Salamunove 16:19; usporedi 1. Solunjanima 4:6).

Svi mi razumijemo da kupci — bilo domaćice ili zastupnici trgovačkih društava — nastoje kupiti robu po najpovoljnijoj cijeni. Žene na cijelom svijetu traže povoljne prodaje, pokušavaju odložiti kupovanje do sezone kad su cijene niske ili kupuju u trgovinama na veliko ili u dućanima s malim režijskim troškovima i stoga po povoljnijim cijenama (Priče Salamunove 31:14). Ipak, takva želja da se dobije nešto jeftino treba imati moralne granice. Lojalni u danima Nehemije odbijali su trgovati na Sabat, čak ako su mogli imati povoljne poslove tim danima (Nehemija 10:31; usporedi Amos 8:4-6). Slično je s kršćanima. Njihovo odbijanje da kradu pomaže im obuzdati bilo koje iskušenje da kupe jeftinu robu koja je očito ukradena.

Možda je opće poznato da neki prodavači trguju ukradenom robom. Ili potajno spomenuta cijena može biti tako neobično niska da bi svaka normalna osoba zaključila da je roba vjerojatno protuzakonito stečena. Možda čak i zakon zemlje priznaje potrebu takve razboritosti. Jedna knjiga o pravu komentira:

“Za svijest o krivici nije obavezno potrebno da optuženik zna kome je vlasništvo ukradeno, ili tko ga je ukrao, ili kada ili gdje je ukradeno, ili okolnosti pod kojima je ukradeno, ali dovoljno je da zna da je ukradeno. (...) Neki sudovi zauzimaju stav da se postojanje svijesti o krivici može temeljiti na činjenici da je optuženik primio vlasništvo pod takvim okolnostima koje bi uvjerile osobu obične inteligencije i opreza da je ukradeno.”

To kršćaninu pridodaje dobar razlog za izbjegavanje kupovanja ukradene robe. Kupovanjem takvih stvari mogao bi postati prijestupnik zakona. Mnogi nemaju skrupula u vezi prestupanja zakona ako misle da s tim mogu proći. No, to nije slučaj kod kršćana, koji se žele ‘pokoravati vlastima’. Poštivanje zakona štiti ih od toga da ih se progoni kao kriminalce i pridonosi tome da imaju dobru savjest pred Jehovom (Rimljanima 13:1, 4, 5).

Božji prijatelj Abraham ostavio je divan primjer u vezi savjesti. U njegovim danima porazila su četiri istočna vladara kraljeve područja u kojem je živio Lot, odnijevši mnoge vrijedne predmete kao vojni plijen. Abraham ih je progonio, nadvladao neprijatelje i donio ukradene stvari natrag. Kralj Sodome rekao je Abrahamu: “Blago uzmi sebi” kao nagradu. Abraham je umjesto toga predao stvari njihovom zakonitom vlasniku rekavši: “Ne ću uzeti od svega što je tvoje, da ne rečeš: ja sam obogatio Abrama” (1. Mojsijeva 14:1-24).

Kršćani nisu zainteresirani za bilo koju financijsku prednost koju bi mogli imati pomoću ukradenih stvari. Jeremija je pisao: “Ptica, koja leži na jajima, što ih nije snijela, jest onaj, koji steče bogatstvo, ali nepravdom” (Jeremija 17:11, Šarić) Dakle, osim što pokazuju mudrost, time što ne prestupaju zakone cezara u vezi ukradenog vlasništva, kršćani žele podupirati Božju pravdu odbijajući da na bilo koji način budu povezani s nepravdom krađe. David je prikladno pisao: “Bolje je malo u pravednika nego bogatstvo mnogih bezbožnika” (Psalam 37:16).