Da li je rana crkva učila da je bog trojstvo?

4. dio: Kada i kako se razvila doktrina o Trojstvu?

Prva tri članka ove serije pokazala su da ni Isus ni njegovi učenici ni rani Crkveni Oci nisu učili doktrinu o Trojstvu (Kula stražara od 1. studenoga 1991; 1. veljače 1992; i 1. travnja 1992). Ovaj posljednji članak razmotrit će kako se razvila dogma o Trojstvu i koju je ulogu igrao koncil u Nikeji 325. n. e.

GODINE 325. n. e., rimski car Konstantin sazvao je koncil biskupa u Nikeji u Maloj Aziji. Njegov naum je bio da riješi neprestane religiozne prepirke oko odnosa Sina Božjeg prema Svemoćnom Bogu. S obzirom na posljedice tog koncila, Encyclopædia Britannica kaže:

“Konstantin je predsjedavao, pri čemu je vodio pregovaranje, predloživši sam (...) odlučujuću formulu koja izražava odnos Krista prema Bogu u vjerovanju koje je objavio taj koncil, naime da je ‘jedne biti [homooúsios] s Ocem’. (...) Iz straha pred carem, svi su biskupi, osim dvojice, potpisali to vjerovanje, mnogi od njih protiv vlastitog uvjerenja.”¹

Da li se taj poganski vladar umiješao zbog svojih biblijskih uvjerenja? Ne. A Short History of Christian Doctrine navodi: “Konstantin zapravo nije imao ni najmanje razumijevanje za pitanja koja su se postavljala u grčkoj teologiji.”² Ono što je razumio bile su religiozne rasprave koje su prijetile jedinstvu njegovog carstva, a on ih je želio riješiti.

Je li utemeljio doktrinu o Trojstvu?

Je li koncil u Nikeji utemeljio, ili potvrdio, Trojstvo kao doktrinu kršćanstva? Mnogi pretpostavljaju da je to bio slučaj. No, činjenice pokazuju nešto drugo.

Vjerovanje koje je objavio taj koncil dokazivalo je stvari o Sinu Božjem koje bi dozvoljavale raznim svećenicima da ga na određeni način smatraju jednakim Bogu Ocu. Ipak, poučno je vidjeti što Nikejsko vjerovanje nije reklo. Kao što je izvorno objavljeno, cijelo vjerovanje je navelo:

“Mi vjerujemo u jednog Boga, Oca svemoćnog, tvorca svega vidljivog i nevidljivog;

I u jednog Gospodina Isusa Krista, Sina Božjeg, rođenog od Oca, jedinorođenog, to jest, iz biti Očeve, Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravog Boga, rođen a ne načinjen, od jedne biti s Ocem, kroz Koga je sve postalo, ono na nebu i ono na Zemlji, Koji je zbog nas i zbog našeg spasenja sišao i utjelovio se, postajući čovjek, pretrpio i ponovno ustao trećeg dana, uzašao na nebo, i doći će da sudi živima i mrtvima;

I u Sveti Duh.”³

Da li ovo vjerovanje kaže da su Otac, Sin i sveti duh tri osobe u jednom Bogu? Da li ono kaže da je to troje jednako u vječnosti, moći, položaju i mudrosti? Ne, ono to ne kaže. Ovdje se uopće ne govori o formuli troje u jednom. Izvorno Nikejsko vjerovanje nije utemeljilo ili potvrdilo Trojstvo.

U najboljem slučaju, to vjerovanje izjednačava Sina s Ocem u ‘jednu bit’. Ali ono ne kaže ništa slično tome u vezi svetog duha. Sve što ono kaže je da “mi vjerujemo (...) u Sveti Duh”. To nije doktrina nazovikršćanstva o Trojstvu.

Čak i ključna fraza “jedne biti” (homooúsios) ne mora značiti da je taj koncil vjerovao u numeričku jednakost Oca i Sina. New Catholic Encyclopedia navodi:

“Nije sigurno da li je koncil namjeravao potvrditi numeričku istovjetnost biti Oca i Sina.”⁴

Da je koncil smatrao da su Sin i Otac numerički jedno, to još uvijek ne bi bilo Trojstvo. To bi bio samo Bog dvoje u jednom, a ne troje u jednom kako zahtijeva doktrina o Trojstvu.

“Gledište manjine”

Jesu li biskupi u Nikeji općenito vjerovali da je Sin jednak Bogu? Ne, postojala su suprotna gledišta. Naprimjer, jedno je zastupao Arije, koji je učio da je Sin imao određeni početak u vremenu i da stoga nije jednak Bogu već subordiniran u svakom pogledu. S druge strane, Atanazije je vjerovao da je Sin na određeni način bio jednak Bogu. Bilo je i drugih mišljenja.

S obzirom na odluku koncila da Sina smatra istobitnim (konsupstancijalnim) s Bogom, Martin Marty navodi: “Nikeja je zapravo predstavljala gledište manjine; nije bilo lako postići nagodbu i bila je neprihvatljiva za mnoge koji nisu bili Arijanovog stanovišta.”⁵ Isto tako, knjiga A Select Library of Nicene and Post-Nicene Fathers of the Christian Church zapaža da je “samo manjina zauzela jasno formuliran doktrinarni stav koji je bio suprotan arijanstvu, iako je ta manjina postigla svoj cilj.”⁶ Djelo A Short History of Christian Doctrine zapaža:

“Ono što je mnogim biskupima i teolozima Istoka izgledalo posebno prijeporno bio je koncept koji je u vjerovanje dodao sam Konstantin, homoousios [“jedne biti”], koji je u kasnijem sukobu između ortodoksije i hereze postao predmet razdora.”⁷

Rasprava je nakon koncila trajala desetljećima. Oni koji su bili za predodžbu izjednačavanja Sina sa Svemoćnim Ocem za neko vrijeme su čak bili u nemilosti. Naprimjer, Martin Marty kaže o Atanaziju: “Njegova popularnost se povećavala i opadala, te je tako često bio izgnan [u godinama nakon koncila] da je praktički postao svakodnevni putnik.”⁸ Atanazije je u izgnanstvu proveo godine zato što su se politički i crkveni službenici protivili njegovim gledištima koja su izjednačavala Sina s Ocem.

Stoga se ne može tvrditi da je koncil u Nikeji 325. n. e. utemeljio ili potvrdio doktrinu o Trojstvu. Ono što je kasnije postalo učenje o Trojstvu nije postojalo u to vrijeme. Predodžbu da su i Otac i Sin i sveti duh pravi Bog i jednaki u vječnosti, moći, položaju i mudrosti, ali ipak samo jedan Bog — Bog troje u jednom — nije razvio taj koncil niti raniji Crkveni Oci. Kao što navodi The Church of the First Three Centuries:

“Današnja popularna doktrina o Trojstvu (...) ne dobiva potporu iz zapisa Justina [Mučenika]: a to zapažanje može se proširiti na sve prednikejske Oce; to jest, na sve kršćanske pisce u tri stoljeća nakon Kristovog rođenja. Istina je da oni govore o Ocu, Sinu i proročkom ili svetom Duhu, ali ne kao o jednakima, ne kao jednoj brojčanoj biti, ne kao o Trojici u Jednom, u bilo kom pogledu kojeg danas prihvaćaju trinitarijanci. Činjenica je sasvim drugačija. Doktrina o Trojstvu, kako su je objasnili ti Oci, bitno je različita od današnje doktrine. To navodimo kao činjenicu koja će izdržati pod ispitom kao i svaka činjenica u povijesti ljudskih nazora.

Pozivamo sve da navedu bilo kog značajnog pisca, tokom prva tri stoljeća, koji je vjerovao u tu doktrinu [Trojstva] u njenom današnjem smislu.”⁹

Nikeja je ipak predstavljala prekretnicu. Ona je otvorila vrata službenom prihvaćanju Sina kao jednakog Ocu, te je utrla put za kasniju predodžbu o Trojstvu. Knjiga Second Century Ortodoxy, od J. A. Buckleya, zapaža:

“Univerzalna Crkva je bar do kraja drugog stoljeća ostala ujedinjena u jednom temeljnom smislu; svi su prihvaćali nadmoćnost Oca. Svi su Boga Oca Svemoćnog smatrali jedinim vrhovnim, nepromjenjivim, neopisivim i bez početka. (...)

Smrću tih pisaca i vođâ iz drugog stoljeća, Crkva se našla (...) kako polako ali neumoljivo klizi ka toj točki (...) kad je na koncilu u Nikeji dostignuta kulminacija tog cijelog postupnog erodiranja izvorne vjere. Tu je mala eksplozivna manjina nametnula svoju herezu popustljivoj većini, te je, s političkim vlastima iza sebe, prisilila, zavela i zastrašila one koji su prijašnju čistoću svoje vjere nastojali održati nepomućenom.”¹⁰

Koncil u Konstantinopolu

Godine 381. n. e., koncil u Konstantinopolu je potvrdio Nikejsko vjerovanje. On je dodao još nešto. Sveti duh je nazvao “Gospodinom” i “davaocem života”. Prošireno vjerovanje iz 381. n. e. (što je zapravo ono što se danas koristi u crkvama i što je nazvano “Nikejsko vjerovanje”) pokazuje da je nazovikršćanstvo bilo na rubu formuliranja potpuno razvijene trinitarijanske dogme. Ipak, čak ni taj koncil nije upotpunio tu doktrinu. New Catholic Encyclopedia priznaje:

“Zanimljivo je da je I. carigradski koncil [381. n. e.] 60 godina nakon I. nikejskog izbjegavao homoousios u svojoj definiciji božanstva Svetog Duha.”¹¹

“Izučavatelji su zbunjeni prividnom blagošću izražavanja tog vjerovanja; naprimjer, njegovim propustom da koristi riječ homoousios za Sveti Duh kao konsupstancijalan s Ocem i Sinom.”¹²

Ta ista enciklopedija priznaje: “Homoousios se ne pojavljuje u Pismu.”¹³ Ne, Biblija ne koristi tu riječ bilo za sveti duh ili za Sina kao da su konsupstancijalni s Bogom. To je bio nebiblijski izraz koji je također vodio ka nebiblijskoj, doista, antibiblijskoj, doktrini o Trojstvu.

Čak i nakon Konstantinopola, prošla su stoljeća prije nego je učenje o Trojstvu prihvaćeno diljem nazovikršćanstva. New Catholic Encyclopedia kaže: “Na Zapadu (...) izgleda da je prevladavala općenita šutnja s obzirom na I. carigradski koncil i njegovo vjerovanje.”¹⁴ Taj izvor pokazuje da vjerovanje tog koncila uopće nije bilo priznato na Zapadu do sedmog ili osmog stoljeća.

Izučavatelji također priznaju da Atanazijsko vjerovanje, koje se često citira kao standardna definicija i potpora Trojstvu, nije napisao Atanazije nego nepoznati autor mnogo kasnije. The New Encyclopædia Britannica komentira:

“Do 12. stoljeća ovo vjerovanje nije bilo poznato u Istočnim crkvama. Od 17. stoljeća izučavatelji se općenito slažu u tome da Atanazije (umro 373) nije napisao Atanazijsko vjerovanje, nego je po svoj prilici bilo napisano u 5. stoljeću u južnoj Francuskoj. (...) U 6. i 7. stoljeću utjecaj ovog vjerovanja mogao se jasno osjetiti prvenstveno u južnoj Francuskoj i u Španjolskoj. U 9. stoljeću se upotrebljavalo u crkvenoj liturgiji u Njemačkoj, a nešto kasnije u Rimu.”¹⁵

Kako se razvila

Doktrina o Trojstvu započela je svoj spori razvoj kroz stoljeća. Trinitarijanske predodžbe grčkih filozofa kao što je Platon, koji je živio nekoliko stoljeća prije Krista, postupno su se uvlačile u crkvena učenja. Tako djelo The Church of the First Three Centuries kaže:

“Mi podržavamo stav da je doktrina o Trojstvu nastajala postupno i to razmjerno kasno; da je potjecala iz izvora koji je židovskim i kršćanskim Pismima bio potpuno stran; postupno je poprimala oblik i usadili su je u kršćanstvo Oci na koje je utjecao Platon; da je u vrijeme Justina, i mnogo kasnije, univerzalno poučavana zasebna priroda i podređenost Sina; i da je postao vidljiv samo prvi nejasan obris Trojstva.”¹⁶

Prije Platona, trijade, ili trojstva, bila su poznata u Babilonu i Egiptu. A napori svećenika da privuku nevjernike u rimski svijet doveli su do postupnog uključivanja nekih od tih predodžbi u kršćanstvo. To je konačno dovelo do prihvaćanja vjerovanja da su Sin i sveti duh jednaki Ocu.a

Čak je i riječ “Trojstvo” prihvaćana veoma polako. U drugoj polovici drugog stoljeća je Teofil, biskup iz Antiohije u Siriji, pisao na grčkom i uveo riječ triás, što znači “trijada”, ili “trojstvo”. Zatim je latinski pisac Tertulijan iz Kartage, Sjeverna Afrika, uveo u svoje zapise riječ trinitas, što znači “trojstvo”.b No, riječ triás se ne nalazi u nadahnutim Kršćanskim grčkim pismima, a riječ trinitas se ne nalazi u latinskom prijevodu Biblije nazvanom Vulgata. Niti izraz nije biblijski. No, riječ “Trojstvo”, temeljena na poganskim konceptima, uvukla se u literaturu crkvi i nakon četvrtog stoljeća je postala dio njihove dogme.

Prema tome, izučavatelji nisu temeljito istražili Bibliju da vide uči li se u njoj ta doktrina. Umjesto toga, svjetovna i crkvena politika je u velikoj mjeri utvrdila tu doktrinu. U knjizi The Christian Tradition, autor Jaroslav Pelikan skreće pažnju na “neteološke činioce u raspravi, od kojih su mnogi izgledali spremni uvijek iznova odrediti njen ishod, samo da bi bili opozvani od drugih sila jednakih njima. Činilo se da je doktrina često žrtva — ili proizvod — crkvenih politika i sukoba osobnosti”.¹⁷ Profesor sa Yalea E. Washburn Hopkins ovako kaže: “Konačna ortodoksna definicija trojstva u velikoj je mjeri bila pitanje crkvene politike.”¹⁸

Kako je samo nerazumna doktrina o Trojstvu u usporedbi s jednostavnim biblijskim učenjem da je Bog vrhovni i da nema nikoga ravnoga! Kao što Bog kaže, “s kime biste me usporedili i izjednačili, s kime prispodobili: komu da sam sličan?” (Izaija 46:5, St).

Što je predstavljala

Što je predstavljao postupan razvoj predodžbe o Trojstvu? To je bio dio otpadanja od pravog kršćanstva koje je pretkazao Isus (Matej 13:24-43). Apostol Pavao je također pretkazao dolazeći otpad:

“Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrave nauke, nego će prema svojim strastima sebi nagomilati učitelje da im škaklju uši, te će odvratiti uši od istine, a okrenut će se bajkama” (2. Timoteju 4:3, 4; katolički prijevod Stvarnost).

Jedna od tih bajki je učenje o Trojstvu. Neke druge bajke nepoznate pravom kršćanstvu koje su se također postupno razvile su: urođena besmrtnost ljudske duše, čistilište, limb i vječno mučenje u paklenoj vatri.

Što je stoga doktrina o Trojstvu? To je zapravo poganska doktrina koja je prerušena u kršćansku. Promiče je Sotona kako bi zaveo ljude, kako bi im Boga učinio zamršenim i misterioznim. To je dovelo do toga da su postali spremniji prihvatiti druge krive religiozne predodžbe i neispravne običaje.

“Po njihovim rodovima”

Isus je u Mateju 7:15-19 rekao da krivu religiju možeš razlikovati od prave religije na sljedeći način:

“Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem runu, a unutra su grabežljivi vuci! Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom. (...) Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom, siječe se i baca u oganj” (St).

Razmotrimo jedan primjer. Isus je u Ivanu 13:35 rekao: “Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici” (St). Isto tako, u 1. Ivanovoj 4:20 i 21, Božja nadahnuta Riječ objavljuje:

“Ako netko tvrdi: ‘Ljubim Boga’, a mrzi svoga brata, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata” (St).

Primijeni temeljno načelo da pravi kršćani moraju imati ljubav među sobom na ono što se dogodilo u oba svjetska rata ovog stoljeća, kao i u drugim sukobima. Ljudi istih religija nazovikršćanstva sukobljavali su se na bojnim poljima i ubijali jedni druge zbog nacionalističkih razlika. Svaka strana je tvrdila da je kršćanska, te je svaku stranu podupiralo njeno svećenstvo, koje je tvrdilo da je Bog na njihovoj strani. Taj pokolj “kršćana” od strane “kršćana” je zli rod. To je kršenje kršćanske ljubavi, poricanje Božjih zakona. (Vidi i 1. Ivanovu 3:10-12.)

Dan obračuna

Zato je otpadanje od kršćanstva vodilo ne samo do bezbožnih vjerovanja, kao što je doktrina o Trojstvu, već i do bezbožnih postupaka. Ipak, doći će dan obračuna, jer je Isus rekao: “Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom, siječe se i baca u oganj.” Zato Božja riječ potiče:

“Iziđite iz nje [krive religije], moj narode, ako ne želite imati udjela u njezinim grijesima, i ako ne želite primiti dio njenih nevolja. Jer grijesi su se njezini nagomilali do neba, i Bog se spomenuo njenih nepravednih djela” (Otkrivenje 18:4, 5, NW).

Uskoro će Bog ‘staviti u srca’ političkih vlasti da se okrenu protiv krive religije. Oni će je ‘opustošiti i pojest će njene mesnate dijelove i potpuno je spaliti vatrom’ (Otkrivenje 17:16, 17, NW). Kriva religija sa svojim poganskim filozofijama o Bogu bit će zauvijek uništena. Zapravo, Bog će reći onima koji prakticiraju krivu religiju kao što je Isus rekao u svoje vrijeme: “Vaša će kuća biti prepuštena vama!” (Matej 23:38, St).

Prava religija će preživjeti Božje presude, pa će se, konačno, svu čast i slavu davati Onome za koga je Isus rekao da je ‘jedini pravi Bog’. On je Onaj koga je označio psalmist koji je objavio: “Ti, čije je ime Jehova, ti jedini Najviši si nad svom zemljom” (Ivan 17:3; Psalam 83:18, NW).

Popis izvora:

1. Encyclopædia Britannica, 1971, svezak 6, stranica 386.

2. A Short History of Christian Doctrine, od Bernharda Lohsea, 1963, stranica 51.

3. Ibid., stranice 52-3.

4. New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak VII, stranica 115.

5. A Short History of Christianity, od Martina E. Martyja, 1959, stranica 91.

6. A Select Library of Nicene and Post-Nicene Fathers of the Christian Church, od Philipa Schaffa i Henryja Wacea, 1892, svezak IV, stranica xvii.

7. A Short History of Christian Doctrine, stranica 53.

8. A Short History of Christianity, stranica 91.

9. The Church of the First Three Centuries, od Alvana Lamsona, 1869, stranice 75-6, 341.

10. Second Century Orthodoxy, od J. A. Buckleya, 1978, stranice 114-15.

11. New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak VII, stranica 115.

12. Ibid., svezak IV, stranica 436.

13. Ibid., stranica 251.

14. Ibid., stranica 436.

15. The New Encyclopædia Britannica, 1985, 15. izdanje, Micropædia, svezak 1, stranica 665.

16. The Church of the First Three Centuries, stranica 52.

17. The Christian Tradition, od Jaroslava Pelikana, 1971, stranica 173.

18. Origin and Evolution of Religion, od E. Washburna Hopkinsa, 1923, stranica 339.

[Bilješke]

[Slika na stranici 22]

Bog će prouzročiti da se političke vlasti okrenu protiv krive religije

[Slika na stranici 24]

Prava religija će preživjeti Božje presude