Jehova se dobro brinuo za mene

POČEO sam služiti Jehovi u najmanju ruku na neobičan način. Odrastao sam u divnom seoskom području daleko na sjeveru Novog Zelanda, naseljenom uglavnom Maorima poput mene. Dok sam jednog dana putovao na konju, na putu mi je prišao moj bratić Ben. Bilo je to u jesen 1942 (južna hemisfera, proljeće na sjevernoj hemisferi). Imao sam 27 godina i u to vrijeme sam bio aktivni član Engleske crkve.

Ben je mnoge godine čitao knjige suca Rutheforda, tadašnjeg predsjednika Biblijskog i traktatnog Društva Kula stražara, a sada je u ruci imao pismo glavnog ureda Društva Kula stražara u Novom Zelandu koji ga je molio da pozove mjesne ljude na jedno mjesto gdje bi zajedno mogli proslaviti Gospodinovu večeru. Nadalje, Ben je trebao pronaći nekoga tko bi vodio službu. Pogledavši me, Ben je rekao: “Ti si ta osoba.” Ponosan što me smatraju sposobnim — i kao pričesnik u crkvi — složio sam se.

U večeri održavanja Gospodinove večere, oko 40 osoba se okupilo u Benovom domu za proslavu smrti našeg Gospodina, a niti jedna od njih nije bila Svjedok Jehove. Kad sam došao, bratić mi je predao predložak za govor. Zanemario sam predloženu pjesmu i pozvao Benovog šogora da započne s molitvom. Zatim sam počeo iznositi skicirani materijal, koji se sastojao od niza pitanja zajedno sa odgovorima temeljenim na Pismima. Mjesni svećenik koji je bio prisutan upadao je sa prigovorima, ali na njih sam odgovorio čitajući biblijska ukazivanja iz predloška.

Sjećam se da se jedno od pitanja iz predloška odnosilo na vrijeme u godini kada je trebalo slaviti taj događaj. Kakvo je zadovoljstvo bilo kad su svi prisutni pogledali kroz prozor i vidjeli puni mjesec. Zaista, datum je bio 14. nisan.

Kakva je to bila noć! Naša proslava je trajala četiri sata! Bilo je postavljeno mnogo pitanja na koja je odgovoreno iz Pisama u predlošku Društva. Kad se osvrnem na to, znam da se ne bih mogao održati u tom doživljaju bez Jehovine ljubazne brige — iako u to vrijeme nisam bio jedan od njegovih predanih Svjedoka. Međutim, u toj noći Spomen-svečanosti 1942, pronašao sam svrhu svog života.

Rani život

Rođen sam 1914. Moj otac je umro oko četiri mjeseca prije mog rođenja, te se sjećam da sam kao dijete zavidio drugoj djeci koja su imala očeve da ih vole. To mi je veoma nedostajalo. Život bez muža je za moju majku bio teška borba, koja je bila otežana dalekosežnim učincima prvog svjetskog rata.

Kao mladić, oženio sam mladu damu imenom Agnes Cope, koja je moj partner u životu više od 58 godina. U početku smo se zajedno borili da uspijemo u životu. Zbog velike suše nisam uspio kao farmer. Izvjesno olakšanje sam pronašao u sportu, ali do tog iskustva sa Spomen-svečanošću 1942, nisam imao stvarni cilj u životu.

Svjedočenje rođacima

Nakon te Spomen-svečanosti, ozbiljno sam proučavao Bibliju, razgovarajući s nekim od svojih rođaka o biblijskoj literaturi koju je objavilo Društvo Kula stražara. U rujnu 1943. neki Svjedoci Jehove iz različitih krajeva došli su posjetiti našu izdvojenu zajednicu. Vodili smo intenzivnu diskusiju koja je trajala četiri sata. Zatim, kad sam čuo da sljedećeg jutra trebaju otići, zapitao sam: “Što me sprečava da se sada krstim?” Moj bratić, sestrična i ja bili smo uronjeni u vodu u jedan i trideset ujutro.

Nakon toga sam dosta putovao kako bih svjedočio svojim rođacima. Neki su bili prijemčivi i za takve sam svoje diskusije temeljio na 24. poglavlju Mateja. Drugi nisu bili prijemčivi, pa sam u takvim slučajevima koristio Isusove riječi upućene farizejima zapisane u 23. poglavlju Mateja. Ipak, vremenom sam naučio da budem taktičniji, oponašajući našeg dobrohotnog i ljubavi punog nebeskog Oca (Matej 5:43-45).

Moja se žena u početku protivila želji da služim Jehovi. Međutim, uskoro mi se pridružila, te je u prosincu 1943. postala predana, krštena pomagačica. Tog značajnog dana, prilikom krštenja pridružilo joj se pet drugih osoba iz našeg sela Waime, čime je ukupan broj objavitelja Kraljevstva u tom mjestu dostigao devet osoba.

Blagoslovi unatoč protivljenju

Tokom 1944, ponovo su nas posjetila braća iz drugog područja, te su ovaj put pružili potrebnu pouku u formalnoj službi od kuće do kuće. Kako je naše prisustvo u društvu postajalo vidljivije, raslo je protivljenje predstavnika nazovikršćanstva (Ivan 15:20). Dolazilo je do ponavljanih suočenja sa mjesnim svećenikom, dovodeći do dugih doktrinalnih diskusija. No, Jehova je dodijelio pobjedu, pa su ostali članovi zajednice, uključujući moju sestru, došli pod Jehovinu brigu punu ljubavi.

U Waimi je u lipnju 1944. formirana skupština. Religiozno progonstvo i mržnja su rasli. Jehovinim svjedocima je uskraćen ukop na mjesnom groblju. Ponekad je protivljenje bilo nasilno. Bilo je fizičkih suočenja. Moj automobil i garaža bili su spaljeni do temelja. Međutim, uz Jehovin blagoslov, za manje od tri mjeseca mogli smo kupiti kamion. Ja sam koristio konjsku zapregu da svoju rastuću obitelj vozim na sastanke.

Rastući broj pridruženih značio je da postoji hitna potreba za većim mjestom sastajanja, tako da smo odlučili da u Waimi izgradimo Kraljevsku dvoranu. To je bila prva Kraljevska dvorana izgrađena na Novom Zelandu. Četiri mjeseca nakon što su 1. prosinca 1949. oborena prva stabla, u novoj dvorani od 260 sjedala održan je kombinirani sastanak i otvorenje. U tim danima to je bilo veliko dostignuće, postignuto uz Jehovinu pomoć.

Daljnji dokazi Jehovine brige

Budući da se broj objavitelja Kraljevstva daleko na sjeveru Novog Zelanda nastavio povećavati, gostujući putujući nadglednici pružili su ohrabrenje za službu tamo gdje je veća potreba. U odgovoru, svoju obitelj sam 1956. preselio u Pukekohe, južno od Aucklanda. Tamo smo služili 13 godina. (Usporedi Djela apostolska 16:9.)

Posebno se sjećam dva primjera Jehovine brige u tom razdoblju. Dok sam od pokrajinskog vijeća bio zaposlen kao vozač kamiona i strojar, bio sam pozvan na četverotjedni tečaj Škole službe za Kraljevstvo u podružnici Društva Kula stražara u Aucklandu. Zbog toga sam zatražio četiri tjedna dopusta, a glavni inženjer je rekao: “Svakako. Želio bih da ima više ljudi poput vas. Kad se vratite, dođite i posjetite me u mom uredu.” Kad sam kasnije posjetio njegov ured, dobio sam plaću za četiri tjedna u kojima sam bio odsutan. Tako su bile zbrinute materijalne potrebe moje obitelji (Matej 6:33).

To je bio prvi primjer. Drugi se zbio nakon što smo moja žena i ja započeli sa općom pionirskom službom 1968. Ponovo smo se oslanjali na Jehovinu podršku, a on nas je nagradio. Jednog jutra nakon doručka, žena je otvorila vrata hladnjaka i ustanovila da unutra nema ničega osim pola funte maslaca. “Sarn”, rekla je, “nemamo više ništa za jelo. Hoćemo li danas ipak ići u službu?” Moj odgovor? “Da!”

Na našem prvom posjetu, stanar je uzeo literaturu koju smo mu ponudili i ljubazno nam dao nekoliko tuceta jaja kao poklon. Druga osoba koju smo posjetili dala nam je poklon u obliku povrća — kumara (slatkih krumpira), cvjetače i mrkve. Drugi prehrambeni artikli s kojima smo se tog dana vratili kući bili su meso i maslac. Kako su u našem slučaju bile istinite Isusove riječi: “Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih?” (Matej 6:26, St).

Zadatak u inozemstvu

Rarotonga na Cookovom otočju! To je bio naš zadatak kao specijalnih pionira 1970. To je trebao biti naš dom naredne četiri godine. Prvi izazov je bio učenje novog jezika. Međutim, zbog sličnosti između maorskog jezika Novog Zelanda i Cookovog otočja, mogao sam održati svoje prvo javno predavanje pet tjedana nakon dolaska.

Na Cookovom otočju bilo je nekoliko objavitelja Kraljevstva i nismo se imali gdje sastajati. Jehova se ponovo, u odgovoru na molitve, pobrinuo za naše potrebe. Usputni razgovor sa vlasnikom jedne trgovine doveo je do toga da smo iznajmili prikladno zemljište, te smo u roku od godine dana imali mali dom i Kraljevsku dvoranu sa 140 sjedala. Od tada smo primali blagoslov za blagoslovom, na Jehovinu hvalu.

Posebno smo cijenili gostoljubivost koju su nam pružili otočani. Dok smo bili u službi, često su nas nudili osvježavajućim pićima — tako dobrodošlim u tom vrućem, vlažnom podneblju. Često bismo, vrativši se kući, pronašli banane, papaje, mangoe i naranče koje su nepoznate osobe ostavljale na našem kućnom pragu.

Godine 1971, moja žena i ja smo, uz pratnju troje drugih objavitelja iz Rarotonge, putovali do otoka Aitutaki, poznatog po svojoj divnoj laguni. Među gostoljubivim stanovnicima smo pronašli ljubitelje Božje riječi i započeli smo četiri biblijska studija na domu, koje smo nakon svog povratka u Rarotongu nastavili dopisivanjem. Vremenom su se te osobe na Aitutaki krstile, te je formirana skupština. Tamo je 1978. izgrađena druga Kraljevska dvorana na Cookovom otočju. Jehova je nastavio davati da raste u odgovoru na naše sijanje i zalijevanje (1. Korinćanima 3:6, 7).

Imao sam prednost posjetiti deset otoka u grupi Cookovog otočja, često pod iskušavajućim okolnostima. Za jedno putovanje brodom do Atiua, udaljenog 180 kilometara, trebalo je više od šest dana zbog jakih vjetrova i uzburkanog mora. (Usporedi 2. Korinćanima 11:26.) Iako su zalihe hrane bile ograničene i mnogi oko mene su bolovali od morske bolesti, ja sam bio zahvalan za Jehovinu brigu, što je dovelo do toga da sam sigurno stigao na svoje odredište.

Godine 1974. naša dozvola da ostanemo na Cookovom otočju je odbijena, te smo se morali vratiti na Novi Zeland. U to vrijeme su na tim otocima bile tri skupštine.

Daljnje prednosti službe— i ispit

Ponovo na Novom Zelandu, otvorila su se nova vrata mogućnosti (1. Korinćanima 16:9). Društvo je trebalo nekoga tko bi mogao prevoditi Kulu stražaru i drugu biblijsku literaturu na maorski Cookovog otočja. Ta prednost je pružena meni, te do danas radim na tome. Zatim sam imao prednost vršiti redovite ponovne posjete kod svoje braće na Cookovom otočju, najprije kao pokrajinski nadglednik, a zatim kao zamjenik oblasnog nadglednika.

Na jednom od tih posjetâ, brat Alex Napa, specijalni pionir iz Rarotonge, pošao je sa mnom na 23-dnevno putovanje oceanom koje nas je odvelo na Manahiki, Rakahangu i Penrhyn — otoke u zapadnom Cookovom otočju. Jehova je na svakom otoku potaknuo srca gostoljubivih mjesnih ljudi da se pobrinu za naš smještaj i da uzmu mnogo biblijske literature. (Usporedi Djela apostolska 16:15.) Na tim otocima obilje je bisernih ostriga, te su nam u mnogim prilikama ljudi nudili bisere kao prilog za troškove svjetskog djela propovijedanja. Tako smo, dok smo davali duhovne bisere, primali neke doslovne. (Usporedi Matej 13:45, 46.)

Kako je divan taj izdvojeni dio svijeta! Zamislite ogromne morske pse kako u laguni miroljubivo plivaju zajedno s djecom! Kakav je veličanstven spektakl predstavljalo noćno nebo! Kako su istinite riječi psalmista: “Dan danu dokazuje, i noć noći javlja” (Psalam 19:2).

Zatim je, prije devet godina, došao pravi ispit besprijekornosti. Moja žena je hospitalizirana sa krvarenjem u mozgu. Bila je potrebna operacija, ali se liječnik nije složio da je izvrši bez upotrebe krvi. Moja žena i ja zbog savjesti se nismo mogli složiti sa postupkom koji bi narušio Božji zakon. No, savjest kirurga je diktirala da se upotrijebe sva moguća sredstva, uključujući krv, da se spasi život.

Zdravlje moje žene se pogoršavalo, te je stavljena u odjel za intenzivnu njegu, gdje su bili dozvoljeni samo ograničeni posjeti. Izgubila je sluh zbog pritiska na ušne bubnjiće. Situacija je bila kritična. Nakon jednog posjeta liječnik me otpratio do automobila, inzistirajući na tome da je jedina šansa za moju ženu operacija sa krvlju i moleći me da pristanem na to. Međutim, žena i ja smo se uzdali u Jehovu — čak i ako bi slušanje njegovog zakona dovelo do gubitka nekoliko godina u sadašnjem životu.

Iznenada je došlo do značajnog poboljšanja stanja moje žene. Kad sam jednog dana došao, našao sam je kako sjedi na krevetu i čita. U narednim danima počela je svjedočiti pacijentima i osoblju. Tada sam pozvan u ured kirurga. “Gosp. Wharerau”, rekao je, “vi ste zaista sretan čovjek! Vjerujemo da je problem vaše žene izliječen.” Njen krvni tlak se neočekivano stabilizirao. Moja žena i ja smo zajedno zahvalili Jehovi i obnovili svoju odlučnost da učinimo sve što možemo u njegovoj službi.

Sada sam ponovo dodijeljen na Cookovo otočje i opet služim u Rarotongi. Kakva blagoslovljena prednost! Kad se osvrnemo na proteklih gotovo pet desetljeća u njegovoj službi, moja žena i ja smo zahvalni Jehovi za njegovu brigu. U materijalnom pogledu nikad nismo bili bez životnih potrepština. U duhovnom pogledu, blagoslovi su bili tako brojni da se ne mogu prebrojati. Istaknut blagoslov je broj mojih tjelesnih rođaka koji su prigrlili istinu. Mogu nabrojiti više od 200 onih koji su sada kršteni Svjedoci Jehove, uključujući 65 bliskih rođaka. Jedan unuk je član obitelji Betela u Novom Zelandu, dok jedna kćerka sa svojim mužem i dvojicom sinova radi na izgradnji podružnica (3. Ivanova 4).

Gledajući unaprijed, cijenim izgled života u raju čija će ljepota diljem Zemlje nadmašiti čak i ljepotu divne zelene doline gdje sam rođen. Kakva će prednost biti pozdraviti moju majku i oca u uskrsnuću i obavijestiti ih o otkupnini, Kraljevstvu i svim drugim dokazima Jehovine brige.

Moja je odlučnost, potkrijepljena spoznajom da Bog brine za mene, poput onoga što je psalmist naveo u Psalmu 104:33: “Pjevat ću Jahvi dokle god živim, svirat ću Bogu svome dokle god me bude” (St). (Ispričao Sarn Wharerau.)

[Slika na stranici 28]

Prva Kraljevska dvorana izgrađena na Novom Zelandu, 1950