Kako gledaš na grijeh?
“ZAŠTO se ona u molitvi neprestano moli za oproštenje naših grijeha?” žalila se domaćica koja je proučavala Bibliju s jednom od Jehovinih svjedoka. “Izgleda kao da sam kriminalac.” Poput ove žene, mnogi danas nisu svjesni svojih grijeha osim ako nisu počinili neki zločin.
To je posebno slučaj na Orijentu, gdje ljudi tradicionalno nemaju predodžbu o naslijeđenom grijehu kako se to uči u judeokršćanskim religijama (1. Mojsijeva 3:1-5, 16-19; Rimljanima 5:12). Naprimjer, šintoisti grijeh poistovjećuju s prljavštinom koja se lako može odstraniti zamahom svećenikovog štapa koji na svom vrhu ima pričvršćen papir ili lan. U tom se postupku ne zahtijeva pokajanje za ono što je učinjeno. Zašto? “Ne samo zli postupci, nego i prirodne nesreće koje se ne mogu kontrolirati, nazivaju se tsumi [grijeh]”, objašnjava Kodansha Encyclopedia of Japan. Smatralo se da su prirodne katastrofe, tsumi za koje nisu odgovorni ljudi, grijesi čiji su prestanak prouzročili obredi čišćenja.
To je dovelo do mišljenja da svaki grijeh, čak i zli postupci počinjeni svojevoljno (osim kriminalnih postupaka kažnjivih po zakonu), može biti odstranjen obredima čišćenja. Pod naslovom “Ritual političkog čišćenja u Japanu”, The New York Times je ukazao na takav način razmišljanja i objasnio da političari u Japanu koji su bili uključeni u skandale smatraju sebe “očišćenima” kad ih njihovi birači ponovo izaberu. Zato ne dolazi do stvarnog popravljanja, a slični skandali mogu se ponoviti.
Budisti koji vjeruju u samsaru, ili ponovno rađanje, i doktrinu o karmi imaju drugačije gledište. “Prema doktrini karman”, objašnjava The New Encyclopædia Britannica, “dobro vladanje donosi ugodan i sretan rezultat i stvara sklonost prema sličnim dobrim postupcima, dok loše vladanje donosi zli rezultat i stvara sklonost prema ponovljenim zlim postupcima.” Drugim riječima, grešno vladanje donosi loš plod. Učenje karme tijesno je povezano sa učenjem o ponovnom rađanju, jer se kaže da neke karme donose plod u budućim životima mnogo godina nakon života u kojem je to djelo počinjeno.
Kako to učenje utječe na one koji u njega vjeruju? Budistkinja koja je iskreno vjerovala u karmu rekla je: “Mislila sam da nema smisla da moram patiti zbog nečega s čime sam rođena ali o čemu nisam ništa znala. Morala sam to prihvatiti kao svoju sudbinu. Jednolično pjevanje sutrâ i naporno nastojanje da živim dobrim životom nije riješilo moje probleme. Postala sam zlovoljna i nezadovoljna, uvijek se žaleći.” Zbog budističkog učenja o posljedicama zlog vladanja osjećala se bezvrijedno.
Još jedna religija s Istoka, konfucijanizam, uči drukčiji način izlaženja na kraj s ljudskim zlom. Prema Hsun-ceu, jednom od tri velika konfucijevska filozofa, ljudska priroda je zla i sklona biti sebična. Kako bi se održao utvrđeni red u društvu među ljudima s grešnim sklonostima, on je naglasio važnost lija, što znači ispravnost, poštovanje i utvrđen red stvari. Meng-ce, još jedan konfucijevski filozof, iako izražava suprotno gledište o ljudskoj prirodi, priznao je postojanje društvenih nevolja i, uvjeren da je ljudska priroda dobra, oslanjao se na samopoboljšanje kao rješenje. U svakom slučaju, konfucijevski filozofi naučavali su važnost odgoja i obrazovanja kako bi se u svijetu pobijedio grijeh. Iako se njihova učenja slažu da je potreban li, njihov koncept grijeha i zla veoma je nejasan. (Usporedi Psalam 14:3; 51:5.)
Iščezavajući koncept grijeha na Zapadu
Na Zapadu su gledišta o grijehu tradicionalno bila jasna, a većina se ljudi slagala da grijeh postoji i da ga treba izbjegavati. Međutim, stav Zapada o grijehu mijenja se. Mnogi odbacuju svaku svjesnost o grijehu, označavajući glas savjesti “osjećajem krivnje”, nešto što treba izbjegavati. Prije više od 40 godina, papa Pio XII jadao se: “Grijeh našeg stoljeća sastoji se u tome da smo izgubili svaki osjećaj za grijeh.” Prema anketi objavljenoj u katoličkom tjedniku Le Pèlerin, zapanjujućih 90 posto stanovništva Francuske, gdje se većina ljudi izdaje za katolike, više ne vjeruje u grijeh.
Zaista, izgleda da većina ljudi na Istoku i Zapadu sada živi u ugodnom samozadovoljstvu u kojem ih ne muči svjesnost grijeha. Međutim, znači li to da grijeh ne postoji? Možemo li ga bez opasnosti zanemarivati? Hoće li grijeh ikada nestati?