Krstiti! Krstiti! Krstiti! — Ali zašto?
“U ROKU od nekoliko mjeseci krstio sam preko deset tisuća muškaraca, žena i djece.” To je pisao isusovački misionar Franjo Ksaverski s obzirom na svoje djelo u kraljevstvu Travancor (Indija). “Polazio sam od sela do sela i činio od njih kršćane. I kamo sam god došao, ostavio sam primjerak naših molitvi i zapovijedi na materinskom jeziku.”
Portugalskog kralja Ivana duboko su se dojmila pisma Franje Ksaverskog, pa je naredio da se glasno čitaju sa svih propovjedaonica diljem njegovog kraljevstva. Upravo navedeno pismo od siječnja 1545. odobreno je čak za objavljivanje. S kojom posljedicom? “Ubrzo su mnogi učenici u Evropi, ‘padajući na koljena i prolijevajući gorke suze’, zahtijevali da idu u Indiju i obraćaju pogane”, piše Manfred Barthel u svojoj knjizi The Jesuits—History & Legend of the Society of Jesus. On dodaje: “Pomisao da bi obraćenje cijelog kraljevstva moglo zahtijevati više od nekoliko škropitelja svetom vodicom i punu torbu traktata čini se da mnogima u to vrijeme nije pala na pamet.”
Što je zapravo postignuto takvim masovnim obraćenjima? Isusovac Nicolas Lancilloto podnio je realističan izvještaj u Rim: “Većina njih koji se krste imaju neki skriveni motiv. Robovi Arapa i hindusa nadaju se da će na taj način dobiti svoju slobodu ili biti zaštićeni od ugnjetavačkog gospodara ili jednostavno dobiti novu odjeću ili turban. Mnogi to čine da bi izbjegli neku kaznu. (...) Osobe koje njihovo vlastito uvjerenje nagoni da traže spasenje u našim učenjima smatraju se suludima. Mnogi otpadaju i vraćaju se svojim prijašnjim poganskim običajima nedugo nakon što su kršteni.”
Želju da obraćaju i krštavaju pogane dijelili su i evropski istraživači tog vremena. Kaže se da je Kristof Kolumbo krstio prve “Indijce” na koje je naišao na otocima Karipskog mora. “Službena politika španjolske krune stavljala je obraćanje urođenika na prvo mjesto”, kaže The Oxford Illustrated History of Christianity. “Do kraja šesnaestog stoljeća 7 000 000 Indijaca u Španjolskom imperiju postalo je, barem po imenu, kršćanima. Tamo gdje postoje statistike o obraćenjima (Pedro de Gante, rođak imperatora Karla V, koji je pratio misionare, govorio je o krštavanju 14 000 uz pomoć samo jednog pratioca u jednom danu), očito je da nije bila moguća nikakva ozbiljna pripremna poduka.” Takva površna obraćenja bila su često popraćena grubim, okrutnim, ugnjetavačkim postupanjem prema urođenicima.
Značenje koje se pridavalo krštenju bilo je poticaj za te istraživače i misionare. Papa Eugen IV izdao je 1439. godine na koncilu u Firenci dekret koji je glasio: “Sveto krštenje zauzima prvo mjesto među sakramentima, jer su to vrata u duhovni život; jer krštenjem postajemo Kristovim pripadnicima i primamo se u Crkvu. A kako je po prvomu čovjeku smrt ušla u sve nas, mi ne možemo ući u kraljevstvo nebesko osim da budemo ponovno rođeni iz vode i Svetoga Duha.”
Međutim, došlo je do takmičenja s obzirom na to čije je krštenje pravomoćno. “Budući da je predstavljalo i temeljni obred ulaženja u crkvenu zajednicu, krštenje se ubrzo smatralo privilegijom nekoliko suparničkih crkvi. Sve su se one nazivale ortodoksnima i optuživale druge da su heretičke i šizmatičke. Preinake obredâ krštenja od strane različitih sekti bile su neizbježne”, primjećuje The Encyclopedia of Religion.
Međutim, običaj krštavanja potječe iz pretkršćanskog vremena. Primjenjivali su ga u Babilonu i u drevnom Egiptu, gdje se smatralo da hladne vode Nila jačaju snagu i daruju besmrtnost. I Grci su vjerovali da krštenje može obnoviti životnu snagu ili pribaviti besmrtnost onome tko mu se podvrgava. Židovska sekta u Kumranu prakticirala je krštenje kao uvođenje u svoju zajednicu. Zahtijevalo se da se pogani obrate na judaizam, da budu obrezani i sedam dana kasnije kršteni uranjanjem pred svjedocima.
Očigledno se krštenju vijekovima pridavalo veliko značenje. No, kako je to danas? Je li ono potrebno u ovo moderno doba? Ako jest, zašto? Trebaš li se zaista krstiti?