“Evo me, mene pošalji!”
ISPRIČAO WILFRED JOHN
Naoružana burmanska vojna straža nasrnula je prema nama s obje strane rijeke. S bajonetima i puškama uperenim u nas, išli su kroz vodu duboku do struka i okružili nas ispod mosta preko kojeg je vodila glavna cesta.
MOJ partner i ja smo se prestrašili. Što se to događalo? Iako nismo razumjeli jezik, ubrzo smo shvatili poruku — bili smo uhapšeni. Na sebi smo imali samo ručnik omotan oko struka i tako su nas, bez ikakvih formalnosti, odveli do obližnje policijske stanice gdje nas je preslušavao policajac koji je govorio engleski.
Bilo je to 1941, za vrijeme drugog svjetskog rata, a bili smo osumnjičeni da smo saboteri. Nakon što smo policajcu na njegovo zadovoljstvo mogli objasniti našu kršćansku službu propovijedanja, rekao nam je da smo imali sreće što smo se iz tog sukoba izvukli živi. Većinu osumnjičenih, rekao je, strijeljaju bez ikakvih pitanja. Zahvalili smo se Jehovi i uvažili policajčev savjet da se ubuduće ne zadržavamo u blizini mostova.
Kako sam dospio u takvu situaciju u Burmi (sada Mianma)? Objasnit ću to i ispričati nešto o svojoj prošlosti.
Izbor učinjen u ranoj mladosti
Rodio sam se 1917. godine u Walesu, a kad sam imao šest godina preselio sam se s roditeljima i svojim mlađim bratom na Novi Zeland, gdje sam odrastao na očevoj mljekarskoj farmi. Otac je jednog dana donio kući nekoliko starih knjiga koje je kupio u antikvarijatu. Među njima su bila dva sveska djela Studies in the Scriptures (Studije Pisama), objavljena od Watch Tower Bible and Tract Society. Te su knjige postale majčino dragocjeno vlasništvo i poput Timotejeve majke, Evnike, usadila je u mene želju da provedem svoju mladost služeći interesima Jehovinog Kraljevstva (2. Timoteju 1:5).
Godine 1937. bio sam suočen s dva izbora, da preuzmem očevu mljekarsku farmu ili da poput Božjeg proroka Izaije kažem Jehovi: “Evo me, mene pošalji!” (Izaija 6:8, St). Bio sam mlad, zdrav i bez obaveza. Okusio sam život na farmi i uživao u njemu. S druge strane, nisam imao nikakvog iskustva kao punovremeni sluga, odnosno pionir. Što ću izabrati — rad na farmi ili službu pionira?
Govornici iz australske podružnice Jehovinih svjedoka bili su izvor ohrabrenja. Posjetili su naše područje na Novom Zelandu i hrabrili me neka koristim svoju mladost za služenje Bogu (Propovjednik 12:1). Razgovarao sam o tome sa svojim roditeljima i oni su se složili da je mudro staviti Božju volju na prvo mjesto. Razmišljao sam i o riječima Isusa Krista iz njegove Propovijedi na gori: “Najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!” (Matej 6:33, St).
Izabrao sam! Budući da Novi Zeland tada nije imao podružnicu Jehovinih svjedoka, pozvan sam da služim u australskoj podružnici u Sydneyu. Tako sam se 1937. ukrcao na brod za Australiju i postao punovremeni sluga Jehove Boga.
‘Kakvu ću dodjelu dobiti?’ pitao sam se. No, zašto bi to uopće bilo važno? Nisam li rekao Jehovi: ‘Evo me. Upotrijebi me gdje god želiš.’ Dvije godine sam pomagao pri izradi gramofona koje su Jehovini svjedoci u to vrijeme koristili da bi ljudima puštali da slušaju snimljena biblijska predavanja. Međutim, moje glavno osposobljavanje u podružnici bilo je za rad u skladištu literature.
Dalje za Singapur
Godine 1939. dobio sam zadatak na Dalekom istoku — da služim u skladištu Watch Tower Societya u Singapuru. Depo je služio kao centar za primanje i distribuiranje literature iz Australije, Velike Britanije i Sjedinjenih Država u mnoge azijske zemlje.
Singapur je bio mnogojezičan grad, gdje su se pomiješale orijentalne i evropske kulture. Zajedničko sporazumijevanje uslijedilo je na malajskom jeziku, a da bismo mogli propovijedati od vrata do vrata, mi smo ga kao stranci morali naučiti. Imali smo, kako smo ih zvali, karte sa svjedočanstvom na mnogim jezicima. Na njima je bila u tiskanom obiku ukratko izložena poruka o Kraljevstvu.
Najprije sam napamet naučio svjedočanstvo s karte na malajskom, a zatim sam postupno povećavao svoj vokabular tog jezika. No, imali smo sa sobom i biblijsku literaturu na mnogim drugim jezicima. Za indijsko smo stanovništvo, primjerice, imali publikacije na bengalskom, gudžaratskom, hindi, malajamskom, tamilskom i urdu jeziku. Susret s ljudima tolikih jezičnih skupina bilo je za mene novo iskustvo.
Dobro se sjećam zastrašujuće obavijesti u rujnu 1939, proglašenje rata u Evropi. Pitali smo se: ‘Hoće li rat eskalirati i zahvatiti Daleki istok?’ Činilo mi se kao da je to početak Harmagedona — baš na vrijeme, pomislio sam! Bio sam zadovoljan što sam u potpunosti i na ispravan način koristio svoju mladost.
Pored svog posla u skladištu, imao sam puni udio u skupštinskim sastancima i u službi propovijedanja. Vodili su se biblijski studiji i neki su se pojedinci odazvali te su se krstili u vodi. Vodilo ih se na obližnju plažu, gdje su bili uronjeni u toplu vodu singapurske luke. Odlučili smo čak održati kongres, nenapadno pozivajući zainteresirane osobe. Na našu radost došlo je oko 25 njih na, kako smo tada mislili, posljednji kongres prije Harmagedona.
Komunikacija između podružnica Watch Tower Societya bila je zbog rata jako ograničena. Naše je singapursko skladište, primjerice, dobilo kratku obavijest da će tri njemačka pionira kroz izvjesno vrijeme stići u Singapur, da će doputovati neimenovanim brodom na putu za nenaznačenu dodjelu. Stigli su nakon nekoliko tjedana i proveli s nama deset uzbudljivih sati. Iako je jezik predstavljao problem, mogli smo razumjeti da je njihovo dodijeljeno odredište Shanghai.
Moj zadatak u Shanghaiu
Godinu dana kasnije dobio sam i ja zadatak da služim u Shanghaiu. Nisam imao adresu, samo broj poštanskog pretinca. Nakon što su me na pošti temeljito unakrsno ispitivali, uspio sam dovoljno utvrditi svoj identitet da bih dobio adresu Watch Tower Societya. Međutim, kineski me stanar obavijestio da se podružnica preselila te da nema novu adresu.
‘Što ću sad?’, pitao sam se. Pomolio sam se u sebi za vodstvo. Kad sam podigao pogled ugledao sam tri čovjeka; bili su nešto viši od ostalih prolaznika i malo drugačije pojave. Izgledali su zacijelo baš kao ona tri Nijemca koji su se na proputovanju nekoliko sati zadržali u Singapuru. Brzo sam se uputio prema njima.
“Oprostite, molim vas”, promucao sam uzbuđeno. Oni su se zaustavili i pronicavo zurili u mene ispitujućim pogledom. “Singapur. Jehovini svjedoci. Sjećate me se?”, pitao sam.
Nakon nekoliko trenutaka su odgovorili: “Ja! Ja! Ja!” Spontano smo se zagrlili i potekle su mi suze radosnice. Kako je moguće da su od milijuna ljudi baš ta trojica u to vrijeme prolazila onuda? Samo sam rekao: “Hvala ti, Jehova.” Tri kineske obitelji, ta tri Nijemca i ja bili smo tada jedini Svjedoci u Shanghaiu.
Hong Kong, a zatim Burma
Nakon što sam nekoliko mjeseci služio u Shanghaiu, dobio sam dodjelu za Hong Kong. Budući da brat koji je trebao biti moj partner u pionirskoj službi nije doputovao iz Australije, bio sam sam, jedini Svjedok u toj koloniji. Opet sam se morao podsjetiti da sam rekao Jehovi: “Evo me, mene pošalji!”
Moja je djelatnost bila uglavnom usredotočena na Kineze koji su govorili engleski, no imao sam teškoća na ulazu stambenih zgrada, jer su sluge koji su tamo bili govorili samo kineski. Zato sam naučio pomalo kineski na dva glavna dijalekta. Uspio sam! Pristupio bih slugama čuvarima, pokazao svoju službenu iskaznicu, izgovorio nekoliko kineskih riječi i tada bi me obično uveli unutra.
Jednom prilikom, kad sam posjetio neku školu, postupio sam na isti način u nastojanju da razgovaram s ravnateljem škole. U predvorju me susrela mlada učiteljica. Pratio sam je kroz nekoliko učionica, uzvraćao na geste poštovanja djece te sam se pripremio da će me uvesti kod ravnatelja škole. Učiteljica je pokucala, otvorila vrata, stala iza mene i dala mi znak da uđem. Na moje me zaprepaštenje učtivo uvela u toalet! Izgleda da je krivo shvatila moj kineski pa je mislila, kako mi je ravnatelj škole kasnije rekao, da sam inspektor za instalaciju i kanalizaciju.
Nakon četveromjesečne djelatnosti, honkonška me policija obavijestila da je naše djelo propovijedanja zabranjeno i da ću ili morati prestati s propovijedanjem ili ću biti protjeran. Izabrao sam protjerivanje, budući da su vrata za daljnje propovijedanje na drugim mjestima još bila otvorena. Dok sam bio u Hong Kongu, razdijelio sam 462 knjige i pomogao još dvojici da sudjeluju u službi.
Iz Hong Konga sam bio dodijeljen u Burmu. Tamo sam služio kao pionir i pomagao u skladištu u Rangoonu (sada Yangoon). Jedno od najzanimljivijih iskustava bilo je propovijedanje u gradovima i selima rasijanim duž glavne ceste Rangoon–Mandalay i dalje do Lashioa, grada na kineskoj granici. Moj partner u pionirskoj službi i ja usredotočili smo se na stanovništvo koje je govorilo engleski, te smo postigli nekoliko stotina pretplata na časopis Utjeha (sada Probudite se!). Uzgred spomenuto, glavna cesta Rangoon–Mandalay postala je poznata kao Burmanska cesta, put kojim su se američke vojne potrebe slale za Kinu.
Budući da smo pješačili kroz prašinu duboku do gležnja, često smo imali potrebu da se okupamo. To je dovelo do incidenta spomenutog na početku, kad smo bili uhapšeni dok smo se kupali u rijeci ispod mosta. Nedugo nakon toga prisilile su nas vojne operacije i bolest da se vratimo u Rangoon. U Burmi sam mogao ostati do 1943, a zatim su me pojačane ratne operacije prisilile da se vratim u Australiju.
Opet u Australiji
U međuvremenu su bile zabranjene djelatnosti Jehovinih svjedoka u Australiji. Međutim, zabrana je ubrzo ukinuta i s vremenom sam bio ponovno pozvan da radim u podružnici. Kasnije, godine 1947, oženio sam Betty Moss, koja je radila u podružnici Watch Tower Societya u Australiji. Bettyni su roditelji bili pioniri i oni su nju i njenog brata Billa hrabrili da učine pionirsku službu svojim životnim pozivom. Betty je počela s pionirskom službom na dan kad je završila školu, imala je 14 godina. Smatrao sam da ćemo se dobro slagati, zato što je i ona, zapravo, rekla Jehovi: “Evo me, mene pošalji!”
Nakon što smo godinu dana bili u braku, dobio sam poziv za pokrajinsku službu, posjećivanje skupština Jehovinih svjedoka. Služba u zabačenim dijelovima Australije bila je pravi izazov. Bujice su često predstavljale problem prilikom putovanja, posebno na skliskim ilovastim putevima. Ljetne temperature dostigle su do 43 celzijeva stupnja u hladu. Budući da smo živjeli u platnenim šatorima, visoke ljetne temperature bile su gotovo nepodnošljive, a zime su bile užasno hladne.
Bilo je radosno služiti kao oblasni nadglednik dok su u Australiji postojale samo dvije oblasti. Donald MacLean služio je u jednoj oblasti a ja u drugoj. Zatim bismo zamijenili oblasti. Uzbudljivo je čitati o skupštinama koje sada postoje tamo gdje smo mi nekad služili. Sjeme biblijske istine zaista niče i rađa plodom!
Natrag tamo gdje je sve počelo
Godine 1961. imao sam prednost pohađati prvi razred misionarske škole Gilead nakon njenog preseljenja u Brooklyn (New York). Već ranije sam dobivao pozive za tu školu, no iz zdravstvenih razloga nisam ih mogao prihvatiti. Na kraju desetomjesečnog tečaja bio sam pozvan da prihvatim Novi Zeland kao svoju dodjelu.
Tako smo Betty i ja od siječnja 1962. ovdje na Novom Zelandu. O tom se otoku često govori kao o jednom od bisera Tihog oceana. U teokratskom smislu bilo je zadovoljstvo služiti i u pokrajinskoj i u oblasnoj službi. Posljednih 14 godina, od travnja 1979, radimo u novozelandskoj podružnici.
Betty i ja imamo sada oko 75 godina i zajedno smo bez prekida proveli 116 godina u punovremenoj službi za Kraljevstvo. Betty je počela s pionirskom službom u siječnju 1933, a ja u travnju 1937. Doživjeli smo mnoge radosti i promatrali kako naša duhovna djeca i unuci rade ono što smo i mi radili kad smo bili mladi, naime, slijede savjet iz Propovjednika 12:1: “Opominji se tvorca svojega u mladosti svojoj.”
Kakve li prednosti utrošiti gotovo čitavi svoj život na propovijedanje dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu i stvaranje učenika, što je zapovjedio naš Gospodin Isus Krist! (Matej 24:14; 28:19, 20). Vrlo smo sretni što smo se odazvali na Božji poziv, kako je to još davno učinio i prorok Izaija: “Evo me, mene pošalji!”