Moguće je ljubiti bližnjeg
ISUSOVA usporedba o Samarićaninu pokazala je što doista znači prava ljubav za bližnjeg (Luka 10:25-37). Isus je učio i ovo: “Ljubi Gospodina Boga svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom misli svojom. Ovo je prva i najveća zapovijest. A druga je kao i ova: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe” (Matej 22:37-39).
Je li i tebi, kao i mnogim drugim ljudima, teško ljubiti bližnjeg koji pripada nekoj drugoj nacionalnosti? Možda je tako zato što si učio o diskriminaciji i nepravdi ili si ih osobno iskusio. Možda ste ti i tvoji voljeni čak trpjeli zlostavljanje od ljudi neke druge nacionalnosti.
Budući da je Isus ukazao da je jedna od Božjih zapovijedi ljubiti bližnjega, očito je moguće nadvladati takve snažne osjećaje. Ključ za to je gledati na ljude kao što to čine Bog i Krist. S obzirom na to, razmotrimo primjer Isusa i ranih kršćana.
Isusov izvrstan primjer
Židovi prvog stoljeća osjećali su snažnu odbojnost prema Samarićanima, narodu koji je živio u području između Judeje i Galileje. Jednom su prilikom židovski protivnici prezirno upitali Isusa: “Ne govorimo li mi pravo da si ti Samarjanin, i da je djavo u tebi?” (Ivan 8:48). Antisamarićansko raspoloženje bilo je tako jako da su ih neki Židovi čak proklinjali javno u sinagogama i svakodnevno se molili da oni ne dobiju dar vječnog života.
Poznavanje ove duboko usađene mržnje nedvojbeno je potaklo Isusa da ispriča usporedbu o Samarićaninu koji se dokazao stvarnim bližnjim brinući o Židovu kojeg su pretukli pljačkaši. Kako je Isus mogao odgovoriti kad ga je Židov koji je bio dobro upućen u Mojsijev zakon upitao: “Tko je onda moj bližnji?” (Luka 10:29, St). Pa, Isus je mogao odgovoriti izravno: ‘Tvoj bližnji nije samo tvoj sunarodnjak Židov nego i drugi ljudi, čak i Samarićanin.’ Židovima bi to, međutim, bilo teško prihvatiti. Zato je on ispričao usporedbu o Židovu kojem je Samarićanin ukazao milost. Isus je tako pomogao židovskim slušateljima da izvuku zaključak kako bi se prava ljubav prema bližnjem trebala protezati i na ne-Židove.
Isus nije bio raspoložen antisamarićanski. Putujući jednom prilikom kroz Samariju, odmarao se na izvoru dok su njegovi učenici otišli u obližnji grad nabaviti hranu. Kad je jedna Samarićanka došla po vodu, on je rekao: “Daj mi da se napijem!” Budući da se Židovi nisu družili sa Samarićanima, upitala je: “Kako ti, Židov, možeš iskati od mene, Samarijanke, da se napiješ?” Isus joj je tada svjedočio, čak otvoreno izjavljujući da je Mesija. Ona je reagirala tako što je otišla u grad i pozvala druge da dođu i slušaju ga. I kakva je bila posljedica toga? “Mnogi Samarijanci iz onoga grada počeše vjerovati u nj.” Do kakvog je samo povoljnog ishoda došlo zato što Isus nije bio sputan općenito prihvaćenim stavom svojih židovskih suvremenika! (Ivan 4:4-42, St).
Bog nije pristran
Božja je namjera bila da Isus propovijeda prvenstveno Židovima, “izgubljenim ovcama doma Izraelova” (Matej 15:24, St). Stoga su njegovi prvi sljedbenici bili židovskog porijekla. Ali samo tri godine nakon izlijevanja svetog duha na Pentekost 33. n. e., Jehova je razjasnio kako želi da židovski vjernici prošire djelo stvaranja učenika na ljude iz nacija, pogane.
Židovskom umu bilo bi vrlo teško prihvatiti da Samarićanina treba voljeti kao samog sebe. Bilo bi još teže pokazati ljubav za bližnjeg prema neobrezanim poganima, ljudima koji su sa Židovima imali manje zajedničkog negoli Samarićani. Komentirajući stav Židova prema poganima, The International Standard Bible Encyclopaedia navodi: “U vrijeme N[ovog] Z[avjeta] nalazimo ekstremnu averziju, prezir i mržnju. Na njih [ne-Židove] gledalo se kao na nečiste, i bilo je nezakonito s njima biti u bilo kakvim prijateljskim odnosima. Oni su bili neprijatelji Boga i njegovog naroda, kojima je bila uskraćena spoznaja Boga dok ne postanu prozelitima, pa čak im ni tada nije bilo dopušteno da, kao u drevnim vremenima, u potpunosti postanu članovi zajednice. Židovima je bilo zabranjeno da ih savjetuju, a ako su ih ovi pitali o stvarima u povezanosti s Bogom, trebalo ih je prokleti.”
Dok su mnogi još imali ovakvo gledište, Jehova je prouzročio da apostol Petar doživi viziju u kojoj mu je bilo rečeno neka ‘ne čini poganim ono što je Bog očistio’. Bog ga je zatim uputio u kuću poganina Kornelija. Petar je Korneliju, njegovoj obitelji i ostalim poganima dao svjedočanstvo o Kristu. “Zaista vidim”, rekao je Petar, “da Bog ne gleda ko je ko: Nego u svakom narodu koji se boji njega i tvori pravdu mio je njemu.” Dok je Petar još propovijedao, sveti je duh sišao na nove vjernike, koji su zatim bili kršteni i postali sljedbenicima Krista, kao prvi među poganima (Djela apostolska, poglavlje 10).
Židovski sljedbenici prihvatili su ovakav razvoj događaja, shvaćajući da Isusova zapovijed da ‘učine učenike od ljudi svih nacija’ nije bila ograničena samo na Židove u svim zemljama nego je uključivala i pogane (Matej 28:19, 20, New World Translation; Djela apostolska 11:18). Nadvladavši bilo kakve antipoganske osjećaje koje su mogli imati, oni su revno organizirali propovjedničku akciju da bi činili učenike među nacijama. Manje od 30 godina kasnije moglo se reći da je dobra vijest propovijedana “svakom stvorenju pod nebom” (Kološanima 1:23, St).
Jedan od onih koji su predvodili u djelu propovijedanja bio je apostol Pavao, koji je i sam bio kršćanin židovskog porijekla. Prije nego je postao sljedbenikom Krista bio je revan član religijske sekte Farizeja. Oni su prezirno gledali, ne samo na pogane, nego i na druge ljude svoje vlastite nacionalnosti (Luka 18:11, 12). No, Pavao nije dozvolio da ga ovakva gledišta zadrže od toga da drugima pokaže ljubav za bližnjeg. Umjesto toga, postao je “apostol poganâ”, posvećujući svoj život djelu stvaranja učenika po mediteranskim zemljama (Rimljanima 11:13).
Tokom svoje službe Pavao je bio kamenovan, tučen i zatvaran (Djela apostolska 14:19; 16:22, 23). Jesu li ta užasna iskustva prouzročila da postane ogorčenim i da zaključi kako gubi vrijeme među određenim nacijama i etničkim grupama? Nipošto. Znao je da raspršeni među mnogim nacijama njegovih dana postoje pojedinci iskrenog srca.
Kad je pronašao pogane koji su htjeli biti naučeni Božjim putevima, zavolio ih je. Naprimjer, Solunjanima je pisao: “Bili smo među vama blagi. Kao majka koja s ljubavlju njeguje svoju djecu, tako smo vam, ovladani ljubavlju prema vama, jer ste nam omiljeli, htjeli predati ne samo Radosnu vijest Božju nego i svoj život” (1. Solunjanima 2:7, 8, St). Ove srdačne riječi pokazuju da je Pavao uistinu ljubio Solunjane koji su po porijeklu bili pogani i nije dozvolio da bilo što pokvari njegovu radost dobrog odnosa s njima.
Ljubav prema bližnjem na djelu
Danas, isto kao i u prvom stoljeću, oni koji se priključuju kršćanskoj skupštini njeguju prema ljudima svih nacionalnosti ljubav za bližnjeg. Razvijajući božansko gledište o drugima i prenoseći im dobru vijest o Kraljevstvu, pravi su kršćani stekli više razumijevanja za ljude koje možda nikad ne bi upoznali da nisu povezani sa skupštinom. Prema njima čak osjećaju bratsku ljubav (Ivan 13:34, 35). To može biti i tvoje iskustvo.
Takva ljubav postoji među Jehovinim svjedocima iako ih se može naći u 229 zemalja i premda predstavljaju ‘svaki jezik i koljeno i narod i pleme’ (Otkrivenje 7:9). Kao globalno bratstvo, ujedinjeni su u obožavanju Jehove, u odbijanju da sudjeluju u etničkim sukobima i rivalstvima i u odbacivanju predrasuda koje ljude lišavaju srdačnih odnosa s drugima.
Stupi u vezu s Jehovinim svjedocima i zapazit ćeš kako ljudi svih nacionalnosti vrše Božju volju. Vidjet ćeš ljubav za bližnjeg na djelu, dok oni objavljuju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Da, u njihovim ćeš skupštinama sresti ljubazne, iskrene ljude koji svojim životom pokazuju da su doista naučili ljubiti svojeg bližnjeg.
[Zahvala na stranici 4]
Dobri Samarijanac stiže u gostionicu/The Doré Bible Illustrations/Dover Publications Inc.
[Slika na stranici 6]
U skupštinama Jehovinih svjedoka naći ćeš sretne ljude svih rasa