Dragocjeno kršćansko nasljeđe
ISPRIČALA BLOSSOM BRANDT
U San Antoniu (Teksas) je 17. siječnja 1923. padao snijeg; bio je to dan kad sam se rodila. Vani je bilo hladno, ali mene su srdačno dočekale tople ruke kršćanskih roditelja punih ljubavi, Judgea i Helen Norris. Od mojih najranijih sjećanja, sve što su moji roditelji radili bilo je usredotočeno na njihovo obožavanje Jehove Boga.
GODINE 1910, kad je majka imala osam godina, njeni su se roditelji preselili iz okolice Pittsburgha (Pennsylvania) na farmu na periferiji Alvina (Texas). Tamo su doživjeli radost upoznavanja biblijskih istina od jednog susjeda. Majka je preostali dio svog života nastojala zainteresirati ljude za nadu Kraljevstva. Krstila se 1912, nakon što se obitelj preselila u Houston (Texas).
Majka i njeni roditelji sreli su po prvi put Charlesa T. Russella, prvog predsjednika Watch Tower Bible and Tract Societya (Biblijsko i traktatno Društvo Kula stražara), kad je on posjetio njihovu skupštinu u Houstonu. Obitelj je u svom domu često ugostila putujuće predstavnike Društva, koji su se tada zvali piligrini (“hodočasnici”). Nekoliko godina kasnije, majka se sa svojim roditeljima preselila u Chicago (Illinois), a brat Russell je posjetio i tamošnju skupštinu.
Baka je 1918. dobila španjolsku groznicu, a budući da je njeno zdravlje zbog toga oslabilo, liječnici su joj preporučili da živi u toplijem podneblju. Budući da je djed tada radio za željezničku kompaniju Pullman, 1919. dobio je opet premještaj za Texas. Majka je tamo, u San Antoniu, upoznala mladog, revnog člana skupštine Judgea Norrisa. Odmah su osjetili uzajamnu privlačnost, s vremenom su se vjenčali i Judge je postao mojim ocem.
Otac upoznaje biblijsku istinu
Judge (sudac) je dobio svoje neobično ime nakon svog rođenja. Kad ga je njegov otac prvi put vidio, rekao je: “Ova je beba ozbiljna kao sudac”, i tako je dobio svoje ime. Godine 1917, kad je otac imao 16 godina, dobio je traktate Where Are the Dead? (Gdje su mrtvi?) i What Is the Soul? (Što je duša?), tiskane od Watch Tower Bible and Tract Societya. Njegov je otac umro dvije godine ranije i traktati su mu pružili odgovore koje je tražio o stanju mrtvih. Ubrzo nakon toga počeo je pohađati sastanke Istraživača Biblije, ime pod kojim su Jehovini svjedoci tada bili poznati.
Želio je odmah imati udjela u skupštinskim aktivnostima. Dobio je područje u kojem je mogao propovijedati, a nakon škole bi se odvezao tamo biciklom i dijelio traktate. Bio je potpuno zaokupljen prenošenjem nade Kraljevstva, a 24. ožujka 1918. simbolizirao je svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi.
Kad se sljedeće godine majka preselila u San Antonio, oca su, kako je rekao, odmah privukli “najdražesniji osmijeh i najplavije oči” koje je ikada vidio. Ubrzo su dali na znanje da se žele vjenčati, no bilo je teško uvjeriti majčine roditelje. Ipak, 15. travnja 1921. bilo je vjenčanje. Oboje su imali kao svoj cilj punovremenu službu.
Rani početak u službi
Kad su majka i otac 1922. godine činili planove za posjet oblasnom kongresu u Cedar Pointu (Ohio), ustanovili su da je majka sa mnom u drugom stanju. Nedugo nakon mog rođenja, kad je otac imao tek 22 godine, imenovan je za skupštinskog voditelja službe. To je značilo da je činio sve pripreme za službu propovijedanja. Majka me samo nekoliko tjedana nakon mog rođenja uzela sa sobom u službu od vrata do vrata. Zapravo, i djed i baka su me rado uzimali sa sobom u službu.
Kad sam imala samo dvije godine, roditelji su se preselili u Dallas (Texas), i tri godine kasnije počeli su s punovremenom službom kao pioniri. Noću bi spavali na poljskom krevetu kraj ceste, a mene bi stavili na stražnje sjedalo automobila. Za mene je to naravno bilo zabavno, no ubrzo se pokazalo da još nisu spremni za život pionira. Zato je tata otvorio trgovinu. S vremenom je napravio malu stambenu prikolicu, pripremajući se da ponovno počnu s pionirskom službom.
Prije nego što sam pošla u školu, majka me naučila čitati i pisati, a tablicu množenja znala sam do broja četiri. Uvijek joj je bilo u centru pažnje da mi pomogne nešto naučiti. Stavila bi me pored sebe na stolicu tako da sam mogla brisati suđe koje je prala, a ona bi me učila govoriti napamet biblijske citate i pjevati pjesme Kraljevstva, odnosno himne kako smo ih tada zvali.
Služenje Bogu sa svojim roditeljima
Godine 1931. prisustvovali smo svi uzbudljivom kongresu u Columbusu (Ohio), gdje smo dobili ime Jehovini svjedoci. Iako sam imala tek osam godina, smatrala sam da je to najljepše ime koje sam ikada čula. Kratko vrijeme nakon što smo se vratili kući, očeva je trgovina izgorjela do temelja, a majka i otac su to tumačili kao “Gospodinovu volju” da ponovno počnu s pionirskom službom. Tako smo, počevši od ljeta 1932, mnoge godine uživali u punovremenoj službi.
Moji su roditelji služili kao pioniri u središnjem Texasu, kako bi ostali blizu majčinih roditelja koji su još uvijek stanovali u San Antoniu. Seljenje iz jednog područja u drugo značilo je da sam prilično često mijenjala školu. Ponekad bi nerazboriti Svjedoci rekli: “Zašto se ne nastanite negdje da bi to dijete imalo svoj dom”, jer su mislili da nisam dovoljno zbrinuta. No, ja sam smatrala da je naš život uzbudljiv i da pomažem tati i mami u njihovoj službi. Zapravo, bila je to obuka i priprema za ono što je kasnije postalo i mojim vlastitim načinom života.
Mjesecima sam govorila ocu i majci da se želim krstiti, a oni su sa mnom često razgovarali o tome. Željeli su biti sigurni da znam koliko je moja odluka ozbiljna. Dan tog značajnog događaja u mom životu došao je 31. prosinca 1934. Međutim, otac je uvečer prije toga provjerio da li sam se obratila Jehovi u molitvi. Zatim je učinio nešto divno. Zajedno s nama je kleknuo i izgovorio molitvu. Rekao je Jehovi da je tako sretan zbog odluke koju je donijela njegova djevojčica da svoj život preda Njemu. Budite sigurni, tu večer nikada neću zaboraviti!
Poduka od djeda i bake
Između 1928. i 1938, posjećivala sam često djeda i baku u San Antoniu. Kod njih je vladao uglavnom isti ustaljeni red kao kod mojih roditelja. Baka je bila kolporterka, kako su tada zvali pionire, a zatim je bila povremeni pionir. Djed je bio imenovan za pionira u prosincu 1929, tako da je služba uvijek bila dio redovite svakodnevne aktivnosti.
Djed bi me navečer držao u naručju i učio me kako se zovu zvijezde. Napamet bi mi recitirao poeziju. Često sam s njim putovala Pullmanovim vagonima dok je radio na željeznici. Njemu sam se uvijek mogla obratiti s problemima; utješio bi me i obrisao mi suze. No, kad bih dobila ukor zbog lošeg ponašanja i otišla kod njega tražeći utjehu, jednostavno bi rekao (nešto što tada nisam razumjela, ali je prizvuk bio potpuno jasan): “Milo, put prijestupnika je mukotrpan!”
Godine progonstva
Godine 1939. počeo je drugi svjetski rat i Jehovin je narod trpio pod progonstvom i nasiljem rulje. Majka se krajem 1939. jako razboljela i konačno je trebala biti operirana, pa smo se vratili u San Antonio.
Dok smo bili u službi s časopisima na ulicama San Antonia, organizirala bi se rulja. No, svaki smo tjedan kao obitelj bili tamo, svaki na svom dodijeljenom uglu. Često sam promatrala kako oca odvode u policijsku stanicu.
Otac je nastojao ostati u pionirskoj službi iako ju je majka morala prekinuti. Međutim, zaposlenjem sa skraćenim radnim vremenom nije mogao dovoljno zaraditi, zato je i on morao prekinuti pionirsku službu. Godine 1939. završila sam školu i također sam počela raditi.
Očevo ime Judge (sudac) dobro je poslužilo tijekom tih godina. Jedna je grupa Svjedoka, primjerice, išla svjedočiti u jedan grad nešto sjevernije od San Antonia, a šerif tog grada počeo ih je zatvarati. Uhapsio je oko 35 njih, među njima i djeda i baku. Oni su obavijestili oca, i on se odvezao tamo. Ušao je u šerifov ured i rekao: “Ja sam Judge (sudac) Norris iz San Antonia.”
“Da gospodine suče, što mogu za vas učiniti?”, upitao je šerif.
“Došao sam da izvedem ove ljude iz zatvora”, odgovorio je otac. Nato ih je šerif otpustio bez kaucije — i bez daljnjih pitanja!
Otac je volio svjedočiti u uredskim zgradama u gradu, a posebno je volio posjećivati suce i odvjetnike. Recepcionaru bi rekao: “Ja sam Judge (sudac) Norris, i došao sam posjetiti suca...”
Zatim, kad se susreo sa sucem, uvijek je najprije rekao: “Prije nego što vam kažem zašto sam došao, želio bih vam objasniti kako sam sudac duže nego vi. Ja sam već od rođenja sudac.” Zatim bi objasnio kako je dobio svoje ime. Na taj je način prijazno napravio uvod, te je u to vrijeme razvio mnoge dobre odnose sa sucima.
Zahvalna za roditeljsko vodstvo
Bila sam u onim neobuzdanim tinejdžerskim godinama, a otac i majka su često ostali bez daha dok su me promatrali i pitali se što ću učiniti kao sljedeće. Kao sva djeca, tako sam i ja često iskušavala tatu i mamu, pitala bih smijem li nešto učiniti ili nekamo otići, znajući unaprijed da će njihov odgovor glasiti ne. Ponekad je bilo i suza. Zapravo, jako bi me uznemirilo da su ikada rekli: “Idi, radi što želiš. Baš nas briga.”
Činjenica da sam znala kako ne mogu utjecati na njih da promijene svoja mjerila dala mi je osjećaj sigurnosti. Ustvari, zbog toga mi je bilo i lakše kad su drugi mladi predložili neku nemudru zabavu, jer sam mogla reći: “Tata me neće pustiti.” Kad sam imala 16 godina, otac se pobrinuo da naučim voziti i tako sam dobila vozačku dozvolu. Osim toga, otprilike u isto vrijeme dao mi je i ključ od kuće. Tako me se dojmilo što ima povjerenje u mene. Osjećala sam se tako odraslom, a to mi je dalo osjećaj odgovornosti i nisam željela iznevjeriti to povjerenje.
U to vrijeme nisu se davali mnogi biblijski savjeti o braku, no otac je poznavao Bibliju i znao je što ona kaže o sklapanju braka “samo u Gospodinu” (1. Korinćanima 7:39). Jasno mi je dao do znanja da bi ga jako razočaralo kad bih ikada dovela kući nekog svjetovnog momka, ili kad bih se s takvim željela sastajati. Znala sam da je u pravu, jer sam vidjela sreću i sklad u njihovom braku zato što su se vjenčali “u Gospodinu”.
Godine 1941, kad sam imala 18 godina, mislila sam da sam zaljubljena u jednog mladića iz naše skupštine. On je bio pionir i studirao je da bi postao odvjetnik. Bila sam uzbuđena. Kad smo roditeljima rekli da se želimo vjenčati, oni su, umjesto da bi izrazili neodobravanje ili razočaranje, jednostavno rekli: “Blossom, imali bismo jednu molbu. Smatramo da si još premlada i željeli bismo te zamoliti da sačekaš još jednu godinu. Ako se zaista volite, jedna vam godina neće smetati.”
Tako sam zahvalna što sam poslušala taj mudar savjet. Tijekom te godine postala sam nešto zrelija i počela primjećivati da taj mladić nema svojstva dobrog bračnog druga. Konačno je napustio organizaciju i ja sam ostala pošteđena nečega što bi za mene bila katastrofa. Kako je samo divno imati mudre roditelje na čiju se sposobnost prosuđivanja možeš osloniti!
Brak i putujuća služba
U zimi 1946, nakon što sam šest godina bila u pionirskoj službi i radila skraćeno radno vrijeme, u našu je Kraljevsku dvoranu ušao najdivniji mladić kojeg sam ikada upoznala. Gene Brandt bio je dodijeljen kao pratilac našem putujućem sluzi braće, kako se tada zvao pokrajinski nadglednik. Osjetili smo uzajamnu privlačnost i 5. kolovoza 1947. smo se vjenčali.
Uskoro su otac i Gene otvorili ured za računovodstvo. No, otac je rekao Geneu: “Onog dana kad nas ovaj ured počne sprečavati da pohađamo sastanke ili prihvatimo neko teokratsko zaduženje, zaključat ću vrata i baciti ključ.” Jehova je blagoslovio to duhovno stajalište i ured je pružao dovoljno za naše materijalne potrebe i ostavljao nam je vremena za pionirsku službu. Otac i Gene bili su dobri biznismeni i mi smo se lako mogli obogatiti, no to nikada nije bio njihov cilj.
Godine 1954, Gene i ja pozvani smo u putujuću službu, što je značilo veliku promjenu u našem životu. Kako će reagirati moji roditelji? Opet nisu mislili na sebe, već na interese Božjeg Kraljevstva i na duhovnu dobrobit svoje djece. Nikada nam nisu rekli: “Zašto nam ne rodite unuke?” Umjesto toga, uvijek bi govorili: “Što možemo učiniti da vam pomognemo u punovremenoj službi?”
Kad je došao dan našeg odlaska, imali su samo riječi ohrabrenja za nas i radovali su se našoj velikoj prednosti. Nikada nisu dozvolili da osjećamo kako ih napuštamo, već su nas uvijek svesrdno podupirali. Nakon što smo otišli, oni su još daljnjih deset godina ostali marljivo zaposleni u pionirskoj službi. Otac je u San Antoniu bio imenovan kao nadglednik grada, i taj je zadatak ispunjavao 30 godina. Radovao se što je mogao promatrati porast od jedne skupštine u gradu 1920-ih godina, do 71 skupštine 1991, prije nego što je umro.
Za Genea i mene, život je bio pun uzbuđenja. Imali smo veliku radost služiti braći i sestrama u 31 državi i, vjerojatno kao vrhunac svega, prednost pohađati 29. razred Watchtower Bible School of Gilead 1957. godine. Nakon toga smo se vratili u putujuću službu. Godine 1984, nakon što smo 30 godina bili u pokrajinskoj i oblasnoj službi, Društvo je Geneu dobrohotno dodijelilo pokrajinu u San Antoniu, jer su roditelji bili već preko 80 godina stari i bolesni.
Vođenje brige o roditeljima
Samo godinu i pol nakon što smo se vratili u San Antonio majka je zapala u polukomatozno stanje i umrla. Dogodilo se to tako brzo da joj nisam uspjela reći sve što sam željela. Iz toga sam naučila da puno razgovaram s ocem. Majka mu je nakon 65 godina braka jako nedostajala, no mi smo bili tu da mu pružimo ljubav i podršku.
Otac je sve do svoje smrti prednjačio dobrim primjerom u pogledu pohađanja kršćanskih sastanaka, proučavanja i službe. Volio je čitati. Budući da je morao biti sam dok smo mi bili u službi, došla bih kući i upitala ga: “Jesi li bio osamljen?” Bio je tako zaposlen čitanjem i proučavanjem da nije ni pomislio na to.
Još smo jednu naviku uvijek gajili. Otac je uvijek zahtijevao da kao obitelj zajedno jedemo, posebno doručak, kad se razmatrao dnevni citat. Nikad mi nije dao da bez toga idem iz kuće. Ponekad bih rekla: “Ali tata, zakasnit ću u školu (ili na posao).”
“Nećeš zakasniti zbog dnevnog citata; nisi ustala na vrijeme”, odgovorio bi. I morala sam ostati i saslušati citat. Pobrinuo se da taj dobar primjer postoji do posljednjih dana njegovog života. To je još jedno nasljeđe koje mi je ostavio.
Otac je sve do svoje smrti ostao duhovno budan. Staranje o njemu olakšala je činjenica što nije postao smeten i nije se žalio. O da, ponekad je spomenuo svoj artritis, no ja bih ga podsjetila da je bolest koju on ima zapravo “adamitis” i on bi se nasmijao. Dok smo Gene i ja sjedili pored njega, otac je ujutro 30. studenog 1991. mirno zaspao.
Sada imam preko 70 godina i još uvijek izvlačim korist iz dobrog primjera svojih kršćanskih roditelja punih ljubavi. A usrdno se molim da uzmognem dokazati da duboko cijenim to nasljeđe, ispravno ga koristeći kroz sva buduća razdoblja (Psalam 71:17, 18).
[Slika na stranici 5]
Majka i ja
[Slike na stranici 7]
1. Moj prvi oblasni kongres: San Marcos (Texas) rujan 1923.
2. Očev posljednji oblasni kongres: Fort Worth (Texas) lipanj 1991 (otac sjedi)
[Slika na stranici 9]
Gene i Blossom Brandt