Pitanja čitalaca
Da li bi za kršćanina bilo prikladno da uđe u poslovno partnerstvo s nevjernikom, budući da nam Biblija kaže: “Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom”?
Taj se savjet nalazi u 2. Korinćanima 6:14-16: “Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom; Što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tmini? Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara? Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika? Kakav li sklad između hrama Božjega i idola?” (St).
Nema razloga vjerovati da je apostol Pavao dao taj savjet s namjerom da uspostavi određene zabrane, primjerice, da kršćanin ne smije ulaziti u poslovno partnerstvo s nevjernikom. No, njegov se savjet svakako odnosi i na to, kao i na druga područja života.
Pavao je taj savjet napisao svojoj kršćanskoj braći u drevnom Korintu. Budući da su živjeli u gradu koji je bio posebno izopačen, svakodnevno su se morali boriti s moralnim i duhovnim opasnostima. Da nisu bili oprezni, izloženost štetnim utjecajima mogla je postupno oslabiti njihovu odlučnost da se kao narod razlikuju, da budu “izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu” (1. Petrova 2:9, St).
Prije nego je napisao to što stoji u 2. Korinćanima 6:14-16, Pavao je opisao ozbiljan problem među braćom u Korintu. U svojim su redovima trpjeli slučaj teškog nemorala, pa ih je Pavao uputio neka izbace, odnosno isključe, nepokajničkog grešnika (1. Korinćanima 5:1). Prijestup tog čovjeka pokazao je da loše društvo ili neoprezna zaokupljenost svjetovnim moralom može utjecati na kršćane.
Kršćani u Korintu trebali su izbjegavati druženje s tim isključenim čovjekom, no je li to značilo da su se trebali potpuno odvojiti od nevjernika? Jesu li trebali izbjegavati gotovo svaki kontakt ili druženje s nekršćanima i tako postati nekom vrstom samostanske sekte, poput Židova koji su se povukli u Kumran, u blizini Mrtvog mora? Neka odgovori Pavao: “Pisao sam vam u (...) poslanici da se ne družite s bludnicima. To ne znači: općenito s bludnicima ovoga svijeta (...) jer biste tada morali izići iz svijeta” (1. Korinćanima 5:9, 10, St).
Dublji smisao ovih riječi je jasan. Pavao je bio svjestan da su kršćani još uvijek živjeli na ovom planetu i da su gotovo svakodnevno imali kontakt s nevjernicima koji su imali niski moral i drugačija mjerila. Budući da se to u biti nije moglo izbjeći, kršćani su trebali biti oprezni s obzirom na opasnosti takvog kontaktiranja.
Razmotrimo sada još jednom Pavlovo drugo pismo Korinćanima. On je objasnio da su pomazani kršćani osposobljeni kao Božji sluge, izaslanici umjesto Krista. Rekao im je neka se čuvaju svakog uzroka spoticanja koji bi njihovu službu mogao dovesti na loš glas (2. Korinćanima 4:1–6:3). Pavao je izravno poticao svoju braću u Korintu, koja su bila kao njegova duhovna djeca, neka se rasprostrane u ljubavi (2. Korinćanima 6:13). Nakon toga ih je bodrio: “Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom.” Poslužio se nizom retoričkih kontrasta da bi podvukao tu misao.
Kontekst pokazuje da se Pavao nije usredotočio na neko određeno područje života, primjerice na poslovanje ili zaposlenje, te nije postavio neko strogo pravilo koje bi se u tom pogledu trebalo provoditi. Umjesto toga, pružio je općenit, razuman, koristan savjet braći koju je srdačno ljubio.
Bi li se taj savjet mogao primijeniti, primjerice, u slučaju kršćanina koji želi stupiti u brak? Sigurno. Apostol je u svom prvom pismu savjetovao Korinćane koji su se željeli vjenčati neka to učine “samo u Gospodinu” (1. Korinćanima 7:39). Kasnije je naglasio mudrost tih riječi, što je zapisano u 2. Korinćanima 6:14-18. Ako je neki kršćanin namjeravao stupiti u brak s nekim tko nije Jehovin sluga niti sljedbenik Krista, on (ili ona) namjeravao je povezati se s nevjernikom. (Usporedi 3. Mojsijeva 19:19; 5. Mojsijeva 22:10.) Naravno, temeljna nepodudarnost među njima dovela bi do problema, među ostalim i duhovnih. Naprimjer, nevjernik možda obožava ili će u budućnosti obožavati nekog krivog Boga. Pavao dolazi do zaključka: “Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara?”
Međutim, što je s drugim područjem života — sklapanjem poslovnog partnerstva s nevjernikom? U nekim će slučajevima kršćanin možda smatrati da zarađivanje za svakodnevne potrebe i briga za obitelj zahtijevaju da uđe u poslovno partnerstvo s nekim tko nije kršćanin (1. Timoteju 5:8). Razmotri samo neke primjere:
Neki se kršćanin možda želi početi baviti prodajom neke robe, no jedina mogućnost da to učini je da pristane na partnerstvo s nekim čovjekom koji ima pristup k potrebnim proizvodima ili sredstvima. Drugi se kršćanin želi baviti poljodjelstvom (ili uzgajati stoku), no ne može kupiti zemlju, i zato će se morati povezati s nekim tko je spreman dati mu zemlju u zakup za udio u zaradi. Drugi opet kršćanin možda ne može otvoriti limarski obrt, jer cezar dodjeljuje samo ograničen broj dozvola koje su već sve izdane; jedina mogućnost koja postoji je pridružiti se rođaku koji nije vjernik a ima dozvolu (Marko 12:17).
To su samo primjeri. Ne pokušavamo iscrpiti sve mogućnosti, niti dajemo neku izjavu odobravanja ili neodobravanja. No, imajući te primjere na umu, možeš li razumjeti zašto ne bi trebalo odbaciti savjet iz 2. Korinćanima 6:14-18?
Kršćanin koji ulazi u poslovno partnerstvo s nevjernikom, bilo rođakom ili nekim drugim, može brzo naići na neočekivane probleme i iskušenja. Možda će poslovni partner zaključiti da trebaju, kako bi postigli prihvatljivu zaradu, prijaviti manje prihoda ili neprijavljeno zaposliti radnike, iako je to protiv vladinih propisa. Možda želi dostavljačima ispod ruke platiti neku robu koja nije navedena na službenom računu. Hoće li kršćanin imati bilo kojeg udjela u takvim ili sličnim nepoštenim postupcima? A što će kršćanin učiniti kad dođe vrijeme da obojica potpišu porezne podatke ili druge zakonske dokumente o njihovom poslovanju? (2. Mojsijeva 23:1; Rimljanima 13:1, 7).
Ili poslovni partner koji je nevjernik želi možda uzeti na skladište robu koja je u vezi s poganskim blagdanima, slati blagdanske čestitke u ime poduzeća i dekorirati trgovinu za religiozne blagdane. Pavao je upitao: “Kakav li [je] sklad između hrama Božjega i idolâ? A mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: ‘Stanovat ću među njima i među njima hodati. Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod.’ ‘Zato “iziđite između njih i odvojite se” — veli Gospodin! “Ne dotičite se ničega nečista, i ja ću vas primiti” ’ ” (2. Korinćanima 6:16, 17 St). Primjenjujući taj mudar savjet, mnogi su kršćani izabrali svjetovne poslove na kojima su što manje izloženi mogućim problemima (Jevrejima 13:5, 6, 18).
Skupština nije zadužena da pazi na to ili da ispituje sve što kršćani rade na svom svjetovnom poslu, bilo kao namještenici ili kao vlasnici nekog poduzeća. Naravno, ako se dozna da kršćanin sudjeluje u nekom prijestupu, primjerice u unapređivanju krivog obožavanja ili nekom obliku laganja ili krađe, skupština će morati poduzeti korake da bi podržala Jehovina mjerila.
Međutim, ključna je točka da Pavlov nadahnuti savjet, “ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom”, može pomoći kršćanima da izbjegnu probleme i sve što bi moglo dovesti do pravnog postupka. Mudri će kršćani uzeti taj savjet k srcu i neće željeti ulaziti u situacije u kojima bi bili pod dodatnim pritiskom da kompromitiraju biblijska načela. Ukoliko netko smatra da mora ući u poslovno partnerstvo s nevjernikom, drugi ga ne bi trebali odmah osuditi ili kritizirati, svjesni da će on sam morati snositi odgovornost za svoju odluku. Pavao u biti nije iznio neko formalno, zakonski provedivo pravilo protiv ulaženja u poslovno partnerstvo s nevjernikom. Ipak, njegov se savjet ne bi trebao odbaciti. Bog je nadahnuo taj savjet i dao ga je na našu korist zapisati u Bibliji. Mudro je slijediti ga.