Služiti s osjećajem hitnosti
ISPRIČAO HANS VAN VUURE
Paul Kushnir, nadglednik podružnice Watch Tower Societya (Društva Kula stražara) u Nizozemskoj, sastao se sa mnom jednog jutra 1962. godine u roterdamskoj lučkoj četvrti. Gledajući me preko stola u slabo osvijetljenom caféu, rekao je: “Jesi li svjestan, Hans, da ćete tvoja žena i ti, ukoliko prihvatite ovu dodjelu, dobiti kartu samo u jednom smjeru?”
“JESAM, i siguran sam da će i Susie na to pristati.”
“Dobro, porazgovaraj o tome sa Susie. Što mi prije javite što ste odlučili to bolje.”
Sljedećeg jutra dobio je naš odgovor: “Želimo ići.” Tako smo 26. prosinca 1962. na snijegom prekrivenom amsterdamskom aerodromu Schiphol zagrlili svoje rođake i prijatelje i odletjeli u netaknuto misionarsko područje — u Nizozemsku Novu Gvineju (sada Zapadni Irian, Indonezija) — zemlju Papuanaca.
Jesmo li se kolebali prihvatiti ovu izazovnu dodjelu? Zapravo nismo. Svoj život smo u potpunosti predali vršenju Božje volje te smo bili uvjereni da će nam on pomagati. Osvrnuvši se na svoj život možemo vidjeti kako je uvijek bilo na mjestu uzdati se u Jehovu. Ali prije nego što ispričam što se zbivalo u Indoneziji, dopustite da ispričam nešto o vremenu prije toga.
Školovanje tijekom rata
Kad je moju obitelj godine 1940. prvi put posjetio hrabri Svjedok Arthur Winkler, imao sam tek deset godina. Moji su se roditelji jako iznenadili kad su saznali što kaže Biblija o lažnim naukama nazovikršćanstva. Budući da je Nizozemska u to vrijeme bila okupirana od strane nacističke Njemačke, a Jehovini svjedoci proganjani, roditelji su morali odlučiti hoće li se priključiti zabranjenoj organizaciji. Odlučili su da to učine.
Otada me se uvijek iznova dojmila majčina hrabrost i spremnost da riskira slobodu pa čak i život. Jednom se vozila biciklom 11 kilometara i u mraku čekala s torbom punom biblijskih traktata. U vrijeme koje je bilo dogovoreno za početak posebne akcije vozila je što je brže mogla, zavlačivši ruku u torbu i bacajući traktate po ulicama. Biciklist koji je jurio za njom napokon ju je dostigao i bez daha povikao: “Gospođo, gospođo, nešto vam ispada!” Nismo se mogli prestati smijati kad nam je majka ispričala taj doživljaj.
Bio sam vrlo mlad, ali sam znao što želim. Kad je na jednom sastanku, sredinom 1942, voditelj upitao: “Tko se sljedećom prilikom želi krstiti?” dignuo sam ruku. Roditelji su se zabrinuto pogledali, posumnjavši da sam shvatio pravo značenje takve odluke. No, iako sam imao tek 12 godina, shvatio sam što znači predanje Bogu.
Propovijedanje od kuće do kuće dok su nam nacisti bili za petama zahtijevalo je oprez. Kako ne bismo posjetili domove onih koji bi nas možda prijavili, onih dana kad su simpatizeri nacista lijepili postere na svoje prozore vozio sam se biciklom naokolo i zapisivao njihove adrese. Jednom me primijetio neki čovjek i uzviknuo: “Bravo dečko. Zapiši ih — sve njih!” Bio sam revan ali, naravno, nedovoljno oprezan! Na kraju rata godine 1945. radovali smo se izgledu veće slobode propovijedanja.
Početak životnog puta
Po završetku škole dobio sam 1. studenog 1948. svoju prvu punovremenu propovjedničku dodjelu kao pionir. Brat Winkler je mjesec dana kasnije posjetio obitelj kod koje sam stanovao. Mora da je došao vidjeti kakav sam, jer sam ubrzo nakon toga bio pozvan da radim u podružnici Društva u Amsterdamu.
Kasnije sam zamoljen da posjećujem skupštine Jehovinih svjedoka kao pokrajinski nadglednik. Zatim, u jesen 1952, dobio sam poziv da pohađam 21. razred Watchtower Bible School of Gilead (Biblijske škole Gilead Društva Kula stražara) u New Yorku, radi misionarskog školovanja. Tako smo se, nas osmero iz Nizozemske, pred kraj 1952. ukrcali na prekooceanski putnički brod Nieuw Amsterdam i otplovili za Ameriku.
Pred kraj tečaja rekao je Maxwell Friend, jedan od instruktora: “Većinu onoga što ste ovdje naučili zaboravit ćete, ali nadamo se da će tri stvari ostati s vama: vjera, nada i ljubav.” U mom umu i srcu ostala su također pohranjena sjećanja na Jehovinu organizaciju koja radi s osjećajem hitnosti.
Zatim sam doživio veliko razočaranje. Polovica naše holandske grupe — među njima i ja — dobila je zadatak da se vrati u Nizozemsku. Iako razočaran, nisam bio ozlovoljen. Samo sam se nadao da neću, poput Mojsija, morati 40 godina čekati prije nego što dobijem dodjelu u stranoj zemlji (Djela apostolska 7:23-30).
Vrijedna pomoćnica
Kad je Fritz Hartstang, moj očinski prijatelj, saznao da se namjeravam oženiti, rekao mi je u povjerenju: “Ne bih mogao zamisliti bolji izbor.” Susiein otac, Casey Stoové, bio je glavni borac u pokretu otpora protiv nacista tijekom drugog svjetskog rata. No, kad je 1946. stupio u vezu sa Svjedocima, spremno je prihvatio biblijske istine. Ubrzo su on i troje od njegovo šestero djece — Susie, Marian i Kenneth — bili kršteni. Njih troje počelo je 1. svibnja 1947. s punovremenom pionirskom službom. Casey je 1948. prodao svoju trgovinu i počeo također s pionirskom službom. Kasnije je primijetio: “To su bile najsretnije godine u mom životu!”
Susie sam upoznao 1949, kad je bila pozvana da radi u podružnici u Amsterdamu. Međutim, sljedeće su godine ona i njena sestra Marian otputovale kako bi pohađale 16. razred Gileada, a zatim su brodom otplovile u svoju misionarsku dodjelu — Indoneziju. Nakon što je pet godina provela tamo u misionarskoj službi, Susie se u veljači 1957. vratila u Nizozemsku da bi sa mnom stupila u brak. U to sam vrijeme služio kao pokrajinski nadglednik i ona je kroz godine našeg braka uvijek iznova pokazivala da je spremna na osobne žrtve radi službe za Kraljevstvo.
Nakon vjenčanja nastavili smo posjećivati skupštine u različitim dijelovima Nizozemske. Godine misionarske službe koje je Susie provela u teškim područjima dobro su je pripremile za naša putovanja biciklom od jedne skupštine do druge. Dok smo 1962. bili u pokrajinskoj službi, posjetio me u Roterdamu brat Kushnir i pozvao nas da se preselimo u Zapadni Irian (Indonezija).
Misionarska služba u Indoneziji
Doputovali smo u grad Manokwari — potpuno drugačiji svijet! Dočekali su nas tajanstveni zvukovi tropskih noći te vrućina i prašina. A tu su bili i Papuanci iz unutrašnjosti, odjeveni samo u pregače i noseći mačete, koji su voljeli hodati odmah iza nas pokušavajući dodirnuti našu bijelu kožu — na sve to morali smo se tek naviknuti.
Svećenici su u roku od nekoliko tjedana nakon našeg dolaska sa crkvenih propovjedaonica pročitali pismo koje je upozoravalo na Jehovine svjedoke i svim prisutnima uručili su kopiju pisma. Čak je i mjesna radiostanica emitirala pismo. Zatim su nas posjetila trojica svećenika i zahtijevala da se preselimo u unutrašnjost i propovijedamo, kako su ih oni nazvali, “poganima”. Jedan papuanski policajac visokog čina također je uporno tražio da odemo, a jedan pripadnik tajne policije rekao nam je da nas se planira ubiti.
Ipak, nisu nam se svi protivili. Politički savjetnik Papuanaca, holandski državljanin koji se uskoro trebao vratiti u Nizozemsku, upoznao nas je s nekoliko papuanskih poglavica. “Jehovini svjedoci donijet će vam bolju kršćansku religiju nego što ste je upoznali”, rekao im je. “Zato biste ih trebali srdačno primiti.”
Kasnije je neki vladin službenik pristupio Susie na ulici i šapćući rekao: “Javili su nam da ste ovdje počeli s nekim novim djelom i zato vam ne možemo dozvoliti da ostanete. Ali, ah (...) kad biste samo imali neku crkvu.” To je bio mig! Brzo smo srušili zidove u našoj kući, postavili klupe, instalirali pozornicu i na prednju stranu kuće stavili natpis “Kraljevska dvorana”. Zatim smo pozvali službenika. Kimnuo je glavom, nasmiješio se i napravio gestu kažiprstom prema glavi, kao da je želio reći: ‘Pametno, pametno.’
Godinu i pol nakon našeg dolaska, 26. lipnja 1964, krstilo se prvih 12 Papuanaca s kojima smo proučavali Bibliju. Ubrzo ih se krstilo još 10 i na našim je sastancima bilo u prosjeku 40 prisutnih. Dva indonežanska pionira poslana su ovamo da bi nam pomagali. Nakon što je skupština u Manokwariju bila dobro utemeljena, indonežanska podružnica Društva dodijelila nam je u prosincu 1964. drugo propovjedničko područje.
Prije nego što smo otišli, šef ureda za odnose s javnošću odveo nas je na stranu i rekao: “Žao mi je što odlazite. Svećenstvo me svaki tjedan preklinjalo neka vas otjeram, jer navodno skupljate njihove plodove. Ali ja sam im rekao: ‘Ne, oni čine vaša stabla plodnima.’ ” Zatim je dodao: “Kud god da idete, nastavite se boriti. Vi ćete pobijediti!”
Državni udar
Jedne noći u rujnu 1965, dok smo služili u glavnom gradu Jakarti, komunistički su pobunjenici poubijali mnoge vojne zapovjednike, zapalili Jakartu i počeli svenarodnu borbu koja je napokon dovela do svrgnuća predsjednika nacije, Sukarna. Oko 400 000 ljudi izgubilo je život!
Jednom smo propovijedali dok se u susjednoj ulici pucalo i palilo. Sljedećeg dana smo doznali da se vojska sprema razoriti obližnju komunističku ustanovu. Stanari su bili prestrašeni kad smo im pristupili, no nakon što su saslušali našu biblijsku poruku, opustili su se i pozvali nas unutra. Osjećali su se sigurnima dok smo bili s njima. U to smo se vrijeme svi naučili oslanjati na Jehovu i ostati uravnoteženima pod nepovoljnim okolnostima.
Daljnje protivljenje osujećeno
Pred kraj 1966. preselili smo se u Ambon na slikovitom jugu Moluka. Među tamošnjim ljubaznim, otvorenim stanovništvom, naišli smo na mnogo duhovnog interesa. Naša je mala skupština brzo rasla i na sastancima je bilo stotinjak prisutnih. Zato su predstavnici crkve nazovikršćanstva otišli u ured za vjerska pitanja kako bi na predstojnika ureda izvršili pritisak da nas protjera iz Ambona. No, tamo, na predstojnikovom stolu, vidjeli su uočljivo izložene knjige Watch Tower Societya! Budući da nisu uspjeli navesti predstojnika da promijeni svoje mišljenje, obratili su se službenicima ministarstva za vjerska pitanja u Jakarti, tražeći naš izgon ne samo iz Ambona već i iz Indonezije.
Ovog je puta izgledalo da su bili uspješni, jer smo 1. veljače 1968. trebali biti protjerani. Međutim, naša kršćanska braća u Jakarti obratila su se visokom muslimanskom službeniku u ministarstvu za vjerska pitanja i on je pomogao da se odluka poništi. Osim toga, prijašnja se politika promijenila te je daljnjim misionarima odobren ulazak u zemlju.
Tako smo sljedećih deset godina, u ambijentu veličanstvenih planina, šuma i jezera na sjeveru Sumatre, surađivali s misionarima iz Australije, Austrije, Filipina, Njemačke, Sjedinjenih Država i Švedske. Djelo propovijedanja napredovalo je naročito među glavnom etničkom skupinom tog područja, među Batacima.
Međutim, napokon su religiozni intriganti uspjeli postići da naše djelo propovijedanja u prosincu 1976. bude zabranjeno, i sljedeće je godine većina misionara otputovala služiti u drugim zemljama. Napokon, godine 1979, morali smo i mi otići.
Za Južnu Ameriku
Sada smo bili stari oko 50 godina te smo se pitali možemo li se prilagoditi još jednoj zemlji. “Hoćemo li prihvatiti novu dodjelu ili ćemo se radije negdje stalno nastaniti?” upitala je Susie.
“Pa, Susie”, odgovorio sam, “bez obzira gdje nas je Jehova pozvao, brinuo se za nas. Tko zna koji nas daljnji blagoslovi očekuju u budućnosti?” Tako smo doputovali u našu novu dodjelu, južnoameričku zemlju Surinam. U roku od dva mjeseca bili smo opet u putujućoj službi i ubrzo smo se osjećali kao kod kuće.
Gledajući unatrag na više od 45 godina punovremene službe, Susie i ja shvaćamo koliko je bila važna i koliko nam je pomogla podrška naših roditelja da nastavimo s misionarskom službom. Godine 1969, kad sam nakon šest godina ponovno vidio svoje roditelje, otac me uzeo na stranu i rekao: “Ako bi majka umrla prva, ne morate se vratiti kući. Ostanite u svojoj službi. Ja ću se snaći. No, ako bi bilo obratno, morat ćete pitati majku.” Majka je rekla to isto.
Susieni roditelji imali su isti nesebični stav. Jednom ih Susie nije vidjela 17 godina, no ipak joj nikad nisu napisali niti jednu obeshrabrujuću riječ. Naravno, da roditelji nisu imali nikoga tko bi im pomagao, mi bismo se vratili kući. Stvar je u tome da su roditelji cijenili misionarsku službu isto tako kao i mi i, sve do svoje smrti, služili su Jehovi s istim osjećajem hitnosti koji su usadili u naša srca. (Usporedi 1. Samuelova 1:26-28.)
Osim toga, hrabrili su nas i oni koji su nam vjerno pisali pisma. Ima nekoliko njih koji u više od 30 godina naše misionarske službe nisu propustili niti jedan mjesec da nam pišu! No, prvenstveno mislimo na našeg voljenog nebeskog Oca Jehovu, koji zna kako okrijepiti svoje sluge na zemlji. Stoga, dok se sada približavamo vrhuncu događaja koje smo očekivali, Susie i ja želimo i dalje ‘iščekivati dolazak Božjega dana’ tako što nastavljamo služiti Jehovi s osjećajem hitnosti (2. Petrova 3:12, Ša).
[Slika na stranici 26]
Vjenčani 1957.
[Slika na stranici 29]
Kako oduševljavajuće — šest mladih pionira!