Zašto priznati grešku?
BIO je to jedan od najneobičnijih susreta u vojnoj povijesti. Nenaoružani glasnik zaustavio je 400 smionih vojnika, odlučnih osvetiti se za uvredu. Nakon što je vođa tih ljudi saslušao usrdne molbe samo jedne hrabre žene, odustao je od svoje namjere.
Taj vođa bio je David, koji je kasnije postao izraelskim kraljem. Saslušao je Abigajilu zato što je želio ugoditi Bogu. Nakon što mu je na taktičan način pokazala da bi bio kriv za krvoproliće kad bi se osvetio njenom mužu Nabalu, David je uzviknuo: “Neka je blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov, koji te danas poslao meni u susret! Neka je blagoslovljena tvoja mudrost, i blagoslovljena bila ti što si me danas zadržala da ne svalim na se krvnu krivicu i da ne pribavim sebi pravdu svojom rukom.” David je bio zahvalan što je Bog upotrijebio Abigajilu kako bi ga spriječio da počini ozbiljnu grešku (1. Samuelova 25:9-35, St).
David je u jednom psalmu upitao: “Tko je kadar spoznati vlastite pogreške?” (Psalam 19:13, Šarić). Možda ni mi, poput njega, nismo svjesni svojih grešaka ako nas netko na njih ne upozori. Drugom nas prilikom možda neugodne posljedice prisile da shvatimo kako smo pogriješili, postupili nemudro ili nedobrohotno.
Nema razloga za očaj
Budući da svi pravimo greške, ne moramo zbog toga biti očajni. Diplomat Edward John Phelps primijetio je: “Čovjek koji ne radi greške obično ne radi ništa.” A kršćanski učenik Jakov je rekao: “Svi često griješimo” (Jakov 3:2, St). Da li bi dijete naučilo hodati ako nikada ne bi posrnulo? Ne, jer dijete uči iz grešaka i uvijek iznova pokušava sve dok ne može održati ravnotežu.
Da bismo vodili uravnotežen život, moramo i mi učiti iz svojih grešaka i iz grešaka drugih. Budući da Biblija navodi iskustva mnogih čije su životne prilike sličile našima, ona nam može pomoći da ne pravimo iste greške koje su pravili oni. Dakle, što možemo naučiti iz njihovih grešaka?
Poniznost, prijeko potrebno svojstvo
Jedna pouka je da Bog ne osuđuje svakoga tko čini greške, već sudi samo onima koji odbijaju ispraviti ih ako to mogu. Izraelski kralj Saul nije poslušao Jehovine upute s obzirom na uništenje Amaleka. Kad ga je prorok Samuel suočio s time, Saul je najprije umanjivao stvari i zatim je pokušao okriviti druge. Bio je više zabrinut za to da pred svojim ljudima ne izgubi ugled nego da ispravi krivicu. Zato ga je ‘Jahve odbacio kao kralja’ (1. Samuelova 15:20-23, 30, St).
Iako je Saulov nasljednik David učinio ozbiljne greške, oprošteno mu je jer je ponizno prihvatio savjet i stegu. Davida je njegova poniznost navela da se obazre na Abigajiline riječi. Njegovi vojnici bili su spremni na bitku. David je ipak pred svojim ljudima priznao da je donio prenaglu odluku. Takva je poniznost cijelog života pomagala Davidu moliti za oproštenje i ispravljati svoje korake.
Poniznost navodi Jehovine sluge i na to da isprave nepromišljene primjedbe. Tijekom saslušanja pred Sanhedrinom naredio je prvosvećenik neka udare Pavla. Apostol je uzvratio: “Tebe će udariti Bog, okrečeni zide!” (Djela apostolska 23:3, St). Pavao, možda zbog slabog vida, nije bio svjestan kome se obratio sve dok ga promatrači nisu upitali: “Što, ti grdiš velikoga Božjeg svećenika?” Nato je Pavao odmah priznao svoju grešku, rekavši: “Nisam znao, braćo (...) da je veliki svećenik. Stoji, naime, pisano: ‘Ne proklinji poglavara svoga naroda!’ ” (Djela apostolska 23:4, 5, St; 2. Mojsijeva 22:28). Da, Pavao je ponizno priznao svoju grešku.
Priznali su greške
Biblija također pokazuje da su neki promijenili svoj pogrešan način razmišljanja. Razmotri, naprimjer, psalmista Azafa. Budući da je izgledalo da zli dobro žive, rekao je: “Zar dakle uzalud čistim srce svoje?” No, Azaf se urazumio nakon što je otišao u Jehovinu kuću i meditirao o koristima čistog obožavanja. Osim toga, u 73. Psalmu priznao je svoju grešku.
I Jona je dopustio da krivo razmišljanje zamuti njegovo gledište. Nakon što je propovijedao u Ninivi, bio je zabrinut za svoje osobno opravdanje umjesto za spasenje stanovnika tog grada. Unatoč tome što su se Ninivljani pokajali, Jona je bio nezadovoljan što ih Jehova nije kaznio, no Bog ga je ukorio. Jona je uvidio da je njegovo gledište bilo neispravno, jer se u biblijskoj knjizi koja nosi njegovo ime iskreno priznaje njegova greška (Jona 3:10–4:11).
Pogrešno pretpostavljajući da je Jehova Bog, a ne Sotona Đavo, prouzročio njegovu nevolju, Job je pokušao dokazati da nije zaslužio patnje. Nije bio svjestan važnijeg spornog pitanja: Hoće li Bogu njegovi sluge ostati lojalni pod ispitom? (Job 1:9-12). Nakon što su Elijuv i zatim Jehova pomogli Jobu da uvidi svoju grešku, on je priznao: “Govorah stoga, ali ne razumjeh (...). Zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu” (Job 42:3, 6, St).
Priznavanje grešaka pomaže nam ostati u dobrom odnosu s Bogom. Kao što pokazuju prethodno navedeni primjeri, on nas neće osuditi zbog naših grešaka ako ih priznamo i učinimo sve što možemo da ispravimo krivo razmišljanje, nepromišljene izjave ili nerazumne postupke. Kako možemo ovu spoznaju primijeniti?
Poduzeti nešto protiv svojih grešaka
Time što ponizno priznajemo grešku i poduzmemo nešto da je ispravimo možemo ojačati obiteljske veze. Naprimjer, možda je roditelj, zbog iscrpljenosti ili uzbuđenosti, postupio prilično grubo prilikom kažnjavanja svog djeteta. Odbijanje da ispravi grešku može imati loše posljedice. Zato je apostol Pavao pisao: “Ocevi! ne razdražujte djece svoje, nego ih gajite u nauci i u strahu Gospodinovu” (Efežanima 6:4).
Mladi kršćanin imenom Paul rado se sjeća: “Otac se uvijek ispričao kad je smatrao da je pretjerano reagirao. To mi je pomoglo da ga poštujem.” Da li je u nekoj određenoj situaciji potrebno ispričati se ili ne, mora svaki sam odlučiti. Ipak, nakon isprike trebaju slijediti ozbiljna nastojanja kako bi se u budućnosti izbjegle slične greške.
Što ako suprug ili supruga naprave grešku koja zadaje bol? Otvoreno priznanje, iskrena isprika i duh opraštanja pomoći će sačuvati odnos pun ljubavi (Efežanima 5:33; Kološanima 3:13). Jesús, temperamentan Španjolac u svojim 50-im, nije preponosan da bi se ispričao svojoj ženi Albini. “Imamo naviku ispričati se kad smo jedno drugo povrijedili”, kaže ona. “To nam pomaže snositi jedno drugo u ljubavi.”
Kad starješina pogriješi
Priznanje grešaka i iskrena isprika pomoći će i kršćanskim starješinama da skladno surađuju i da ‘daju čast jedan drugome’ (Rimljanima 12:10, St). Možda neki starješina nerado prizna grešku, jer se boji da će to potkopati njegov autoritet u skupštini. Međutim, vjerojatnije je da će drugi izgubiti povjerenje u njegovo nadgledanje ako se pokuša pravdati, ako ne želi priznati ili želi umanjiti grešku. Zreo brat koji se ponizno ispriča, možda zbog neke nepromišljene primjedbe, stječe poštovanje drugih.
Fernando, starješina u Španjolskoj, sjeća se jedne prilike kad je pokrajinski nadglednik koji je vodio veliki starješinski sastanak dao netočnu izjavu o tome kako se treba voditi neki sastanak. Nakon što je jedan brat učtivo ispravio njegovu izjavu, pokrajinski nadglednik priznao je odmah da je pogriješio. Fernando se sjeća: “Jako me se dojmilo kad sam vidio kako je pred svim tim starješinama priznao svoju grešku. Nakon te isprike poštivao sam ga mnogo više. Iz njegovog sam primjera naučio koliko je važno da priznam vlastite nedostatke.”
Brzo priznati grešku
Isprika se obično cijeni, pogotovo ako uslijedi brzo. U stvari, što prije priznamo grešku to bolje. Za ilustraciju: Papa Ivan Pavao II priznao je 31. listopada 1992. da je inkvizicija prije 360 godina “pogriješila” kaznivši Galileia zato što je tvrdio da Zemlja nije centar svemira. Međutim, tako dugo odgađanje isprike umanjuje njenu vrijednost.
To se odnosi i na međuljudske odnose. Brza isprika može izliječiti ranu koju je nanijela neka neprijazna riječ ili postupak. Isus nas potiče da ne odgađamo pomirenje kad kaže: “Ako prineseš dar svoj k oltaru, i ondje se opomeneš da brat tvoj ima nešto na te, ostavi ondje dar svoj pred oltarom, i idi prije te se pomiri s bratom svojijem, pa onda dodji i prinesi dar svoj” (Matej 5:23, 24). Da bismo ponovno uspostavili dobre odnose, često je samo potrebno priznati da smo postupili krivo i moliti za oproštenje. Što duže čekamo, to će teže biti.
Rado priznati greške
Kao što pokazuju primjeri Saula i Davida, način na koji se odnosimo prema svojim greškama može utjecati na naš život. Saul je tvrdoglavo odbio poslušati savjet i njegove su se greške umnožile te su konačno kulminirale njegovom smrću u Božjoj nemilosti. David je, međutim, unatoč greškama i grijesima koje je počinio, pokajnički prihvatio opomenu i ostao vjeran Jehovi. (Usporedi Psalam 32:3-5.) Ne želimo li i mi tako postupiti?
Najveća nagrada za priznanje i ispravljanje greške ili za pokajanje zbog grijeha jest spoznaja da nam je Bog oprostio. “Blažen onaj kome je grijeh (...) pokriven”, rekao je David. “Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju” (Psalam 32:1, 2, St). Kako li je, dakle, mudro priznati grešku!
[Slika na stranici 29]
Da li bi dijete naučilo hodati ako nikada ne bi posrnulo?