“Ruka Jehovina” u mom životu

ISPRIČAO LAWRENCE THOMPSON

Jedne smo noći 1946. godine otac i ja sjedili u automobilu i promatrali sjevernu zoru kako poskakuje nebom. Razgovarali smo o Jehovinoj uzvišenosti i našoj neznatnosti. Prisjetili smo se zgoda iz vremena kad je djelo Jehovinih svjedoka u Kanadi bilo zabranjeno. Otac mi je usadio u pamćenje kako je Jehova tijekom tih godina krijepio i vodio Svoj narod.

IAKO sam imao tek 13 godina, uvidio sam da je to što otac kaže istina. On je u mene usadio i osjećaj za hitnost i opsežnost djela propovijedanja koje se još trebalo izvršiti. Citirao je 4. Mojsijevu 11:23 i naglasio da ruka Jehovina, zaista, nikada nije prekratka. Samo naše pomanjkanje vjere i nedovoljno pouzdanje u njega ograničava to što on želi učiniti za nas. Bila je to dragocjena izmjena misli između oca i sina koju nikada neću zaboraviti.

I proučavanje publikacija Watch Towera, posebno knjige Salvation (Spasenje), koja je objavljena 1939, u velikoj je mjeri utjecalo na mene u ranoj mladosti. Nikada neću zaboraviti dramatičnu usporedbu na početku knjige: “Brzi putnički vlak, pun putnika, jurio je brzinom od 160 kilometara na sat. Morao je prijeći most preko rijeke koji je zavijao pod kutem od gotovo 180 stupnjeva, tako da su ljudi koji su se vozili na stražnjoj platformi vlaka mogli vidjeti lokomotivu. (...) Dva čovjeka koja su se vozila na stražnjoj platformi (...) opazila su u daljini kako jedan luk mosta gori i pada u rijeku. Shvatili su da se nalaze u velikoj opasnosti. Bio je to stvarno kritični moment. Hoće li se vlak moći na vrijeme zaustaviti kako bi se spasili životi mnogih putnika u njemu?”

Primjenjujući tu usporedbu, knjiga je zaključila: “Danas se sve nacije i narodi Zemlje isto tako suočavaju s krajnje kritičnim momentom. Njih se, kao što je zapovjedio Bog, upozorava da neposredno predstoji harmagedonska katastrofa. (...) Nakon upozorenja mora svatko tko je tako upozoren izabrati kojim putem želi ići.”

Vlak koji juri, most koji gori i hitnost djela propovijedanja neizbrisivo su se urezali u moj um.

Rana djelatnost propovijedanja

Godine 1938, kad sam imao pet godina, počeo sam sudjelovati u djelu propovijedanja. Henry i Alice Tweed, dvoje pionira (punovremeni propovjednici), poveli bi me sa sobom i mi bismo proveli 10 do 12 sati na dan razgovarajući s ljudima. Jako sam volio te dane ispunjene službom za Jehovu. Zato sam bio uzbuđen kad su mi majka i otac godinu dana kasnije dozvolili da postanem objavitelj i da otada predajem izvještaj o svojoj djelatnosti.

U to rano doba sudjelovali smo u informativnim povorkama, hodajući glavnim ulicama gradova i noseći plakate sa sloganima koji su raskrinkavali krivu religiju i objavljivali Božje Kraljevstvo. Također bismo koristili prenosive gramofone te bismo na samim kućnim vratima stanara puštali poruke koje su se temeljile na Bibliji. Puštali bismo govore J. F. Rutherforda, predsjednika Watch Tower Societya, od kojih sam neke znao napamet. Još uvijek ga čujem kako kaže: “Često se kaže: Religija je zamka i prevara!”

Zabrana našeg djela u Kanadi

Za vrijeme drugog svjetskog rata djelo Jehovinih svjedoka bilo je zabranjeno u Kanadi, kao i u nacističkoj Njemačkoj i u drugim zemljama. Zato smo koristili samo Bibliju, ali smo, poslušni biblijskim uputama, nastavili s djelom za koje nas je opunomoćio Bog (Matej 28:19, 20; Djela apostolska 5:29). Naučili smo izlaziti na kraj s policijskim racijama prilikom naših sastanaka i u našim domovima. Također smo postali iskusni u svjedočenju pred sucima i u odgovaranju na unakrsnim ispitivanjima.

Moj brat Jim i ja postali smo stručnjaci u bacanju brošurica iz vozila pred ulazna vrata i na verande. Osim toga, radili smo kao kuriri i, povremeno, kao stražari za one koji su prelazili granicu da bi prisustvovali kongresima u Sjedinjenim Državama.

Naša se kuća nalazila na periferiji Port Arthura (sada Thunder Bay, Ontario), na otprilike jedan hektar velikom zemljištu obraslom drvećem i grmljem. Imali smo kravu, tele, svinje i piliće — sve to služilo je kao dobra kamuflaža za naš zadatak pružanja pomoći mladim sukršćanima koji su bili proganjani i zatvarani zbog propovijedanja Božjeg Kraljevstva.

Noću su u naše zabačeno dvorište ulazili i iz njega izlazili automobili, kamioni i tegljači koji su prevozili mlade kršćane. Mi smo tim mladima pružili smještaj, skrivali ih, prerušavali i hranili, a zatim smo ih slali dalje na put. Otac i majka, zajedno s tim drugim davnašnjim radnicima, bili su svesrdni sluge koji su oblikovali moje mlado srce da ljubi Jehovu Boga i da mu želi služiti.

U kolovozu 1941. predao sam svoj život Jehovi i krstio se u malom jezeru duboko u šumi. Određeni broj nas okupio se tom prilikom kasno noću u osvijetljenoj kolibi. Policija, koja je očigledno nešto slutila, patrolirala je cijelo vrijeme pretražujući jezero reflektorima, ali nas nije otkrila.

Mnogi vidovi punovremene službe

Godine 1951. završio sam srednju školu i otputovao gotovo 1 600 kilometara daleko kako bih prihvatio pionirsku dodjelu u Cobourgu (Ontario). Skupština je bila mala, a ja nisam imao partnera u pionirskoj službi. No, sjetivši se da ruka Jehovina nije prekratka, iznajmio sam sobu, kuhao sam sebi i bio sretan što služim Jehovi. Sljedeće sam godine dobio poziv da služim u podružnici Watch Tower Societya u Torontu. Tamo sam naučio mnoge korisne stvari koje su me oplemenile za buduću službu Kraljevstva.

Nakon što sam preko godinu dana služio kao pionir u Torontu, oženio sam Lucy Trudeau, a u zimi 1954. dobili smo pionirsku dodjelu u Levisu (Quebec). Zima je bila oštra, maltretiranje od strane svjetina i policije zastrašujuće, a učenje francuskog jezika predstavljalo je izazov. U svemu tome ruka Jehovina nikada nije bila prekratka, i iako je bilo teških trenutaka, doživjeli smo i mnoge blagoslove.

Zajednica nas je, naprimjer, zamolila da pregledamo dva broda (Arosa Star i Arosa Kulm) kojima su se 1955. godine delegati trebali prevoziti na velike međunarodne kongrese u Evropu. Budući da su rukovodioci brodarske kompanije željeli da Zajednica bude njihova mušterija, povremeno su nam ukazivali gostoprimstvo, što je bio ugodan predah od naporne službe u Quebecu u to vrijeme.

U jesen 1955. bio sam pozvan da služim kao putujući nadglednik, tako da smo zimu proveli posjećujući udaljene skupštine na hladnom sjeveru Ontaria. Sljedeće smo godine pohađali Biblijsku školu Gilead Društva Watch Tower u Sjedinjenim Državama i nakon toga smo kao misionari poslani u Brazil (Južna Amerika).

Svoj smo novi zadatak prihvatili s oduševljenjem i ubrzo smo bili u stanju propovijedati i poučavati na portugalskom. Početkom 1957. ponovno sam dobio zadatak da služim kao putujući nadglednik. Sada smo se, umjesto s jezivom hladnoćom sjevera, morali boriti s nesnosnom vrućinom. Često smo morali stati i istresti vruć pijesak iz cipela ili odrezati šećernu trsku i žvakati je kako bismo dobili novu snagu. Ali bilo je i blagoslova.

U gradu Regente Feijo razgovarao sam s predstojnikom policije koji je naredio da se pozatvaraju sve trgovine i svima je rekao neka dođu na glavni gradski trg. U hladu procvalog drveća sa širokim lišćem održao sam pred svim stanovnicima grada biblijsko predavanje. Danas je tamo skupština Svjedoka.

Podizanje djece u Brazilu

Kad je Lucy 1958. zatrudnjela, nastanili smo se u Juiz de Fori i služili kao specijalni pioniri. U sljedeće dvije godine rodile su se naše kćeri Susan i Kim. One su se pokazale pravim blagoslovom u službi, postavši atrakcijom u gradu. Dok bismo gurali kolica po popločenim ulicama, ljudi bi izlazili da ih vide. Budući da je u Recifeu postojala velika potreba za objaviteljima Kraljevstva, preselili smo se na to izuzetno vruće mjesto, samo malo južnije od ekvatora.

Godine 1961. mogao sam ne samo pomagati kod organiziranja zračnog prijevoza Svjedoka koji su išli na kongres u São Paulo već sam trebao i prisustvovati tom značajnom kongresu. Međutim, nakon otprilike 20 minuta leta avion se počeo naglo obrušavati, razbacavši putnike po kabini. U avionu je nastao lom; sjedala su se istrgnula iz svojih držača, a putnici su bili izudarani i krvarili su. Srećom, pilot je uspio izvući avion te smo sigurno sletjeli. Nitko od nas nije bio tako teško ozlijeđen da ne bi mogao drugim avionom nastaviti put za São Paulo. Radovali smo se divnom kongresu, ali sam rekao da nikad više neću letjeti!

Međutim, kad sam se vratio kući s kongresa, očekivao me jedan drugi zadatak. Trebao sam se pobrinuti za kongres duboko u džungli u Teresini, država Piauí. Trebao sam tamo letjeti. Koliko sam se god plašio, prihvatio sam zadatak, oslonivši se na Jehovinu ruku.

U Recifeu se 1962. rodio naš sin Greg. Iako sada više nisam mogao biti pionir, zbog obitelji koja se povećavala, mogao sam vršiti pozitivan utjecaj na malu skupštinu. Djeca su nas uvijek rado pratila u službu, jer smo je za njih činili zanimljivom. Svako je dijete od svoje treće godine znalo napraviti uvod na vratima. Učinili smo si navikom da nikada ne propustimo pohađati sastanke ili sudjelovati u službi propovijedanja. Čak i kad je jedan član obitelji bio bolestan a drugi možda ostao s njim kući, ostali su išli na sastanak ili u službu propovijedanja.

Kao obitelj smo tijekom godina redovito razgovarali o školskim predmetima djece i o njihovim ciljevima u životu, pripremajući ih na životni put s Jehovinom organizacijom. Pazili smo na to da ih ne izložimo oslabljujućim utjecajima, kao što je televizija. Nismo imali televizor u kući sve dok djeca nisu bila u tinejdžerskim godinama. A iako smo imali financijske mogućnosti, nismo ih razmazili materijalnim stvarima. Kupili smo, naprimjer, samo jedan bicikl koji je koristilo sve troje.

Koliko smo god više mogli, sve smo radili zajednički, igrali košarku, plivali i poduzimali obiteljska putovanja. Naša su putovanja bila ili povezana s prisustvovanjem kršćanskim kongresima ili posjećivanjem betelskih domova u raznim zemljama. Na tim smo putovanjima imali prilike zajedno otvoreno razgovarati, tako da smo Lucy i ja mogli saznati što je u srcima naše djece. Veoma smo zahvalni Jehovi za te sretne godine.

Deset godina provedenih u tropima u blizini ekvatora na kraju je štetno djelovalo na Lucyino zdravlje. Zato smo se radovali novoj dodjeli na jugu u Curitibi, država Paraná, gdje je umjerenija klima.

Povratak u Kanadu

Godine 1977, nakon otprilike 20 godina provedenih u Brazilu, Lucy i ja vratili smo se s djecom u Kanadu kako bismo pomogli njegovati mog bolesnog oca. Kakvog li kulturnog šoka za našu obitelj! No, nije to bio šok i u duhovnom pogledu, jer smo unutar svog ljubljenog kršćanskog bratstva zadržali iste navike.

Kad su naše kćeri u Kanadi jedna za drugom prihvatile punovremenu službu, ta je služba postala stvar cijele obitelji. Svi smo sudjelovali u našem obiteljskom pothvatu. Svaki prihod od nekog posla sa skraćenim radnim vremenom stavljali smo u fond za izdatke kako bismo mogli održavati svoj dom i tri automobila, potrebna za obrađivanje našeg raspršenog područja. Svaki tjedan, nakon obiteljskog biblijskog studija, razgovarali bismo o obiteljskim planovima. Ti su razgovori svakome od nas pomogli odrediti kuda ići i što raditi u životu.

I naš sin Greg je, poput svojih starijih sestara, imao za cilj punovremenu službu. Već s pet godina izrazio je želju da radi u podružnici Društva, odnosno u Betelu. Taj cilj nije nikada izgubio iz vida i nakon što je završio srednju školu upitao je majku i mene: “Mislite li da bih trebao dati molbu za Betel?”

Iako nam je u srcu bilo teško pustiti svog sina da ide, bez oklijevanja smo odgovorili: “Nigdje nećeš Jehovinu ruku tako osjetiti kao u Betelu — samom središtu Jehovine organizacije.” U roku od dva mjeseca otišao je u kanadski Betel. To je bilo 1980. i on tamo služi sve do danas.

Tisuću devetsto osamdesete donijele su za Lucy i mene nove izazove. Bili smo opet tamo gdje smo počeli — nas dvoje sami. Susan je tada već bila udana i služila sa svojim suprugom kao pionir, a Kim i Greg služili su u Betelu. Što ćemo mi? Na to smo pitanje ubrzo dobili odgovor kad smo 1981. bili pozvani da služimo u portugalskoj pokrajini, koja se pružala na nekih 2 000 kilometara na području Kanade. Još uvijek se radujemo u putujućoj službi.

Kim se u međuvremenu udala i pohađala školu Gilead, a sada služi sa svojim suprugom u pokrajinskoj službi u Brazilu. Susan i njen suprug još su uvijek u Kanadi i podižu dvoje djece, a Susanin suprug je pionir. Iako je naša obitelj zbog naših različitih zadataka u punovremenoj službi posljednjih godina fizički razdvojena, u duhovnom i emocionalnom pogledu ostali smo bliski.

Lucy i ja s veseljem očekujemo sretnu budućnost s našom obitelji na očišćenoj Zemlji (2. Petrova 3:13). Kao Mojsije u davna vremena, tako smo i mi iz prve ruke doživjeli da je odgovor na retoričko pitanje iz 4. Mojsijeve 11:23 istinit: “Zar ruka Gospodinova [“Jehovina”, NW] ne će biti dovoljna? Vidjećeš hoće li biti što ti rekoh ili ne će.” Zaista, Jehovu ne može ništa spriječiti da blagoslovi svoje sluge za njihovu svesrdnu službu.

[Slika na stranici 25]

Sa svojom ženom Lucy