Bogat, koristan život u Jehovinoj službi
ISPRIČAO LEO KALLIO
Bila je godina 1914, a divan ljetni dan završio je u predgrađu Turkua, grada u Finskoj. Iznenada su tišinu prekinule vijesti o izbijanju velikog rata. Ubrzo su ulice bile pune onih koji su razmišljali o značenju događaja. Ozbiljni izrazi lica odraslih naveli su nas djecu da se pitamo što će se dogoditi. Imao sam devet godina i sjećam se kako su se miroljubive dječje igre pretvorile u ratne igre.
IAKO Finska nije sudjelovala u prvom svjetskom ratu (1914-1918), bila je opustošena građanskim ratom 1918. Rođaci i nekadašnji prijatelji digli su oružje jedni protiv drugih zbog različitih političkih gledišta. Naša sedmeročlana obitelj doživjela je tu mržnju. Moj otac, koji je otvoreno izražavao svoja mišljenja, uhapšen je i osuđen na sedam godina zatvora. Kasnije je bio oslobođen, ali mu je tada zdravlje već bilo uništeno.
Naša obitelj patila je od gladi i bolesti tokom tog užasnog perioda. Moje tri mlađe sestre su umrle. Očev brat, koji je živio u gradu Tampereu, čuo je o našoj tjeskobi i pozvao mog oca, majku i nas dvoje preostale djece da budemo s njim.
Godinama kasnije, dok smo još živjeli u Tampereu, upoznao sam divnu djevojku imenom Sylvi. Njezino porijeklo bilo je slično mome. Oca su joj ubili u građanskom ratu i nakon toga je bliski prijatelj njene obitelji, Kaarlo (Kalle) Vesanto iz grada Pori, primio nju, njenu sestru i njenu majku u svoj dom. Pobrinuo se da Sylvina majka dobije posao, a da djevojke idu u školu. Kasnije se Sylvi preselila u Tampere i tamo radila, a tamo smo se i upoznali.
Večer koja je promijenila moj život
Godine 1928. Sylvi i ja smo se zaručili, te smo jednog dana otputovali u Pori da bismo posjetili Kallea Vesanta i njegovu obitelj. Nijedna druga večer nije tako presudno djelovala na moj život. Kalle je bio vlasnik i jahač konja kasača, ali je napustio taj posao. On i njegova žena postali su revni objavitelji dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. U 1990 Yearbook of Jehovah’s Witnesses (Godišnjaku Jehovinih svjedoka za 1990) opisuje se kako je unajmio ljude da bi na vanjski zid njegove dvokatnice napisali riječi “Milijuni koji sada žive neće nikad umrijeti”. Tekst je bio dovoljno velik da ga se moglo lako pročitati iz vlakova koji su jureći prolazili.
Te smo noći Kalle i ja razgovarali do sitnih jutarnjih sati. “Zašto? Zašto? Zašto?” pitao sam, a Kalle je odgovarao. Doslovno sam preko noći upoznao temeljne biblijske istine. Zapisao sam biblijske retke koji su objašnjavali različita učenja. Kasnije, kad sam se vratio kući, uzeo sam bilježnicu i prepisao sve te biblijske retke od riječi do riječi. Budući da još nisam bio dobro upoznat s Biblijom, koristio sam tu bilježnicu da bih svjedočio onima koji su sa mnom radili na gradilištu. Kad sam razotkrivao učenja krive religije, često sam se uhvatio kako ponavljam Kalleove riječi: “Zaista ste zavedeni, momci!”
Kalle mi je dao adresu kućice u Tampereu gdje je nekih 30 Istraživača Biblije održavalo svoje sastanke. Tamo bih se šćućurio u kut do brata Anderssona, vlasnika kućice. Sastancima sam prisustvovao prilično neredovito, ali molitve su se pokazale kao velika pomoć. Kad sam jednom na poslu imao ozbiljne poteškoće, molio sam se: “Molim te, Bože, ako mi pomogneš da izdržim ove poteškoće, obećavam da ću prisustvovati svakom sastanku.” Ali stvari su se samo pogoršale. Kad sam shvatio da Jehovi postavljam uvjete, promijenio sam molitvu u: “Bez obzira što se dogodilo, obećavam da ću prisustvovati svakom sastanku.” Od tada su se moje nevolje stišale, te sam postao redoviti posjetitelj sastanaka (1. Ivanova 5:14).
Naša služba u ranim godinama
Godine 1929. Sylvia i ja smo se vjenčali, a 1934. smo oboje simbolizirali svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. U tim je danima naša služba uključivala nošenje gramofona i ploča u domove ljudi i ljubazno upućivanje pitanja stanarima možemo li besplatno prezentirati kratak biblijski govor. Često su nas ljudi spremno pozivali unutra i nakon što su poslušali snimljeni govor, sudjelovali su u razgovoru i prihvatili nešto od naše literature.
Uz dozvolu vlasti, puštali smo ove iste kratke biblijske govore u parkovima preko pojačala. A u predgrađima pričvrstili bismo zvučnik na krov ili na vrh dimnjaka. U drugim prilikama puštali bismo ih na samoj obali jezera, gdje su se ljudi iz grada sakupljali u velikim grupama. Jednostavno smo stavili pojačala u čamac i polako veslali uz obalu. Nedjeljom bismo autobusom krenuli u akciju na seoska područja, opremljeni dragocjenim pojačalima i s mnogo literature.
Promjena koja je ispitala našu vjeru
Godine 1938. stupio sam u punovremenu službu kao pionir, ali sam nastavio raditi i kao zidar. Sljedećeg proljeća dobio sam poziv iz podružnice Zajednice da postanem putujući sluga, što se sada naziva pokrajinski nadglednik. Nije bilo jednostavno donijeti odluku da prihvatim tu službu jer sam uživao surađivati sa skupštinom u Tampereu. Osim toga, posjedovali smo vlastitu kuću; imali smo šestgodišnjeg sina, Arta, koji je uskoro trebao krenuti u školu; a Sylvi je voljela svoj posao prodavačice. Ipak, nakon zajedničkog dogovora, prihvatio sam ovu daljnju prednost u službi Kraljevstva (Matej 6:33).
Zatim je počelo drugo teško razdoblje. Rat je izbio 30. studenog 1939, kada su sovjetske trupe ušle u Finsku. Rat, nazvan zimski rat, trajao je do ožujka 1940, kad je Finska morala pristati na mirovni ugovor. Izgledalo je kao da se i priroda okrenula u korist rata, jer je to bila najhladnija zima koje se mogu sjetiti. Putovao sam biciklom iz jedne skupštine u drugu kad se temperatura spustila i niže od 30 stupnjeva Celzijusa ispod nule.
Godine 1940. rad Jehovinih svjedoka u Finskoj bio je zabranjen. Nakon toga mnogi su mladi finski Svjedoci pozatvarani i bili su prisiljeni živjeti pod neljudskim uvjetima. Nasreću, bio sam u mogućnosti služiti skupštinama za vrijeme drugog svjetskog rata, od 1939. do 1945. To je često zahtijevalo da budem mjesecima odvojen od Sylvi i Arta. Osim toga, postojala je stalna opasnost da budem uhapšen zbog sudjelovanja u ilegalnom djelu.
Mora da sam predstavljao čudan prizor, vozeći bicikl natovaren koferom, torbom punom literature, gramofonom i pločama. Jedan razlog zbog kojeg sam nosio gramofon bio je da, u slučaju hapšenja, dokažem da nisam izviđački padobranac koji špijunira za Ruse. Da, mogao sam im reći da bi se ploče, ukoliko bih bio padobranac, pri skakanju razbile.
Unatoč tome, kad sam jednom prilikom posjetio kraj koji je bio upozoren na špijuna, neka obitelj Svjedoka zamijenila me za jednog od njih. Jedne zimske noći pokucao sam na njihova vrata, ali oni su bili previše uplašeni da bi mi otvorili. Tako sam tu noć proveo na štaglju, prekriven sijenom kako bih se pokušao ugrijati. Sljedećeg je jutra zamjena identiteta bila razriješena, i moram reći, sve vrijeme dok sam bio u posjeti, članovi kućanstva pokazali su prema meni posebnu gostoljubivost!
Tokom ratnih godina, samo smo brat Johannes Koskinen i ja služili u skupštinama srednje i sjeverne Finske. Svaki od nas imao je veliko područje za koje se trebao brinuti, dugo nekih 600 kilometara. Imali smo tako puno skupština koje smo trebali posjetiti da smo sa svakom skupštinom bili u mogućnosti ostati samo dva ili tri dana. Vlakovi su rijetko kad bili točni, a autobusa je bilo malo i bili su prepuni ljudi, tako da je bilo pravo čudo što smo stigli do svojih odredišta.
U opasnim situacijama jedva umakao
Jednom sam, još na početku zimskog rata, otišao u Ured podružnice i uzeo četiri teške kutije zabranjene literature kako bih ih vlakom ponio sa sobom i dostavio skupštinama. Dok sam bio na željezničkoj stanici u Riihimäkiu, svirala je zračna uzbuna. Vojnici koji su bili u vlaku obukli su bijelu zimsku uniformu, a putnicima je bilo rečeno neka odmah napuste vlak i krenu prema otvorenom polju preko puta stanice.
Zamolio sam vojnike da ponesu moje kutije, ukazujući im na njihovu važnost. Svaki od četiri vojnika uzeo je po jednu kutiju, te smo tako trčali nekih 200 metara preko snijegom prekrivenog polja. Bacili smo se na zemlju, a netko mi je doviknuo: “Hej, civilu, da se nisi ni pomaknuo! Ako bombarderi uoče bilo kakav pokret, gađat će nas.” Bio sam dovoljno hrabar da okrenem lice prema nebu na kojem sam mogao izbrojati 28 aviona!
Iznenada se od eksplozija bombi zatresla zemlja. Iako je željeznička stanica bila pošteđena, vlak kojim smo stigli bio je pogođen. Kakav je to samo groteskni prizor bio, smrskan vlak i savijene tračnice! Sljedećeg jutra mogao sam nastaviti svoje putovanje s kutijama, a vojnici su krenuli dalje drugim vlakom. Jedan od njih postao je nakon rata Svjedok, te mi je ispričao kako su vojnici nakon tog događaja razgovarali o neobičnom civilu i njegovim kutijama.
Poslije nekog vremena, dok je putovao u posjet skupštini u Rovaniemi u sjevernoj Finskoj, brat Koskinen je bio uhapšen prije nego je sišao s vlaka. Odveden je u zatvor, gdje je užasno zlostavljan. Kad je došlo vrijeme da ja služim u toj skupštini, dogovorio sam se da ću sići s vlaka na maloj stanici Koivu. Tamo se sestra Helmi Pallari pobrinula da nastavim put u kolima u kojima se prevozilo mlijeko. Moj posjet skupštini Rovaniemi bio je uspješan. Međutim, dok sam odlazio upao sam u neprilike.
Moj smo pratilac i ja na putu prema željezničkoj stanici naletjeli na dva vojna lica koja su provjeravala dokumente svih prolaznika. “Ne gledaj ih. Samo gledaj ravno naprijed” rekao sam. Prošli smo između njih kao da ne postoje. Tada su počeli trčati za nama. Konačno, na željezničkoj stanici uspjelo mi je umaći im u gužvi i uskočiti u vlak koji je već krenuo. U tim danima je u putujućoj službi uvijek bilo uzbudljivo!
Jednom sam bio uhapšen i odveden na regrutnu komisiju. Imali su namjeru poslati me na frontu. Ali telefon je zazvonio i vojni oficir koji me ispitivao podigao je slušalicu. Mogao sam čuti kako glas s druge strane žice viče: “Pa dobro, zašto šaljete te bolesne, beskorisne ljude? Sve što možemo s njima učiniti je poslati ih natrag. Trebaju nam ljudi sposobni za rad!” Nasreću, imao sam kod sebe liječničku potvrdu u kojoj se govorilo o zdravstvenom problemu kojeg sam imao. Kad sam to pokazao, dozvolili su mi da odem, te sam tako mogao nesmetano nastaviti sa svojim radom po skupštinama!
Pomoć u kušnji
Ratna histerija nastavila je bjesnjeti, a moj prijatelj Ahti Laeste bio je uhapšen. Njegova žena me nazvala. Kad sam došao u njihovu kuću, našao sam među njegovim papirima dokument od mjesne policije koja je Ahtiju dala dozvolu da pušta snimljene govore u gradskim javnim parkovima. Otišli smo na sud s dokumentom. Nakon što su završili s čitanjem optužbe, uručio sam dokument bratu Laesteu. Sudac je poslao jednog vojnika da donese gramofon i nekoliko ploča sa snimljenim biblijskim prezentacijama da bi ih sud saslušao. Nakon što ih je saslušao, sudac je rekao da ne može naći ništa protuzakonito u onome što je rečeno.
Zatim smo Ahti, njegova žena i ja poslani da u hodniku čekamo na odluku suda. Tamo smo čekali u neizvjesnosti. Konačno smo čuli glas koji je rekao: “Optuženi, molim vas uđite u sudnicu.” Brat Laeste bio je oslobođen! Srca su nam bila ispunjena zahvalnošću prema Jehovi kad smo nastavili sa svojom službom, brat i sestra Laeste sa svojom službom u svojoj skupštini, a ja sa svojom putujućom službom.
Rat završava — naša služba se nastavlja
Zabrana našeg djela propovijedanja ukinuta je kad je rat završio, i braća su bila puštena iz zatvora. Tokom mnogo godina provedenih u službi, duboko me se dojmila uloga koju su kršćanske sestre igrale u djelu Kraljevstva i u podupiranju svojih muževa. Posebno sam zahvalan za Sylvinu žrtvu i podršku. Kao rezultat toga, bio sam u mogućnosti ustrajati 33 godine u putujućoj službi bez prekida i nakon toga služiti kao specijalni pionir.
I Sylvi i ja ohrabrivali smo Arta da započne s pionirskom službom kad završi školu, da uči engleski i pohađa Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower u Sjedinjenim Državama. On je diplomirao u Gileadu 1953. Nakon toga se oženio Eevom, te su zajedno sudjelovali u raznim oblicima punovremene službe, uključujući i pokrajinsku službu, betelsku službu i specijalnu pionirsku službu. Godine 1988. preselili su se u Tampere, grad u kojem prebivamo, da bi pomogli u brizi oko Sylvie i mene, dok nastavljaju služiti kao specijalni pioniri.
Sylvi i ja radovali smo se bogatom i blagoslovljenom životu s mnogo uspomena koje nas ohrabruju, iako je sada naša snaga jako oslabila. Najljepša nagrada je razmišljati o porastu kojeg smo doživjeli. Kad sam 1939. započeo s posjećivanjem skupština, bilo je u Finskoj 865 objavitelja Kraljevstva, ali sada ih ima preko 18 000!
Kad sam 1938. započeo s punovremenom službom, nisam mogao ni zamisliti da ću se nakon 55 godina još uvijek radovati udjelu u njoj. Usprkos visokoj starosti, nastavljamo i dalje služiti u Jehovinoj sili, gledajući naprijed na obećanu nagradu. Uzdajemo se u riječi psalmista: “Jer dobar je Jahve, dovijeka je ljubav njegova, od koljena do koljena vjernost njegova!” (Psalam 100:5, St).
[Slika na stranici 21]
Leo i Sylvi Kallio simbolizirali su svoje predanje Jehovi 1934. godine
[Slika na stranici 23]
Nedavna fotografija Lea i Sylvi kad su se približili svojoj 60. godini predane službe