Je li to zaista krađa?

ABIODUN je bio šef servisa u jednom velikom hotelu u Nigeriji. Dok je jedne večeri zaključavao dvoranu u kojoj se održavao banket, našao je torbu s gotovinom u kojoj se nalazio novac u protuvrijednosti od 1 827 američkih dolara. Bez odlaganja je vratio novac, kojeg je kasnije tražila vlasnica, a koja je bila gošća hotela. Uprava hotela nagradila je Abioduna dvostrukim unapređenjem, te mu dala nagradu za “najboljeg radnika godine”. Vlasnica novca također ga je nagradila.

Quality, mjesne novine, istakle su ovu priču, nazvavši Abioduna “dobrim Samarićaninom”. Kad su ga novine Quality upitale je li došao u iskušenje da zadrži novac za sebe, Abiodun je odgovorio: ‘Ja sam Jehovin svjedok. Zato ako nađem nešto što mi ne pripada, vraćam to vlasniku.’

Mnogi u tom kraju bili su iznenađeni Abiodunovim poštenjem. Susvjedoci su bili zadovoljni onim što se dogodilo, ali ne i iznenađeni. Širom svijeta Jehovini svjedoci poznati su po svojim visokim načelima. Među njima poštenje nije iznimka; to je pravilo, bitan sastavni dio pravog kršćanstva.

Ponekad, međutim, okolnosti mogu zamagliti razliku između onoga što je pošteno i onoga što nije. Razmotri sljedeću situaciju. Festus, koji je vodio brigu o prilozima i računima u jednoj skupštini Jehovinih svjedoka u zapadnoj Africi, očajnički je trebao novac.a Njegova se žena trebala podvrći teškoj operaciji za koju su doktori rekli da se ne bi smjela odgađati. Bolnica je tražila da se polovica novca dâ unaprijed.

Festus nije imao novac. Kad se obratio nekolicini osoba radi posudbe novca, odbili su ga. Zatim se sjetio novca koji mu je bio povjeren i razmišljao: ‘Je li u redu dopustiti ženi da se izloži smrti kada mogu učiniti nešto kako bih to spriječio? Zašto ne bih mogao “posuditi” skupštinski novac? Mogu ga vratiti kad mi neki vrate ono što mi duguju.’

Festus je upotrijebio novac koji nije pripadao njemu kako bi platio bolnicu. Je li njegovo razmišljanje bilo ispravno? Je li njegovo postupanje bilo opravdano s obzirom na hitnost situacije s kojom se suočio?

Čiji je novac?

Analizirajući ova pitanja, osvrnimo se nakratko na nekoliko stvari u vezi s izvorom i namjenom takvog novca kakvog je uzeo Festus. Novac dolazi putem dobrovoljnih priloga od članova skupštine koji žele unaprijediti Jehovino čisto obožavanje (2. Korinćanima 9:7). Nije namijenjen za isplaćivanje plaća, budući da nitko nije plaćen za ono što radi u skupštini. Nasuprot tome, novac dan za dobrovoljni prilog koristi se uglavnom za plaćanje i održavanje mjesta sastajanja, obično Kraljevske dvorane. Tim se osigurava odgovarajuće i ugodno mjesto gdje se ljudi — mladi i stari, bogati i siromašni — mogu sastajati radi biblijskog podučavanja.

Čiji je novac? On pripada cijeloj skupštini. Nijedan pojedinac ne odlučuje kako će se novac upotrijebiti. Mada starješinstvo nadgledava plaćanje redovnih skupštinskih troškova, kada se pojavi neki izvanredan izdatak, starješine iznesu stvar pred cijelu skupštinu radi dobivanja odobrenja.

Posuđivanje ili krađa?

Zbog svoje namjere da novac vrati što je brže moguće, Festus je svoje postupanje smatrao posuđivanjem. Međutim, Webster’s New Dictionary of Synonyms koristi druge riječi u vezi s “uzimanjem i premještanjem nečijeg vlasništva, obično otuđivanjem ili bez njegovog znanja, a uvijek bez njegovog odobrenja”. Riječi su “krađa” i “kradljivac”. Festus je bez dozvole ili ovlaštenja uzeo novac koji je pripadao skupštini. Da, bio je kriv za krađu. Bio je kradljivac.

Naravno, iza motiva krađe stoje različiti stupnjevi moralne pokvarenosti. To možemo vidjeti iz primjera Jude Iskariota, koji je bio zadužen da vodi brigu oko novca kojeg su posjedovali Isus i vjerni apostoli. U Bibliji se kaže: “[Juda] bješe lupež, i imaše kovčežić, i nošaše što se metaše unj” (Ivan 12:6). Motiviran pokvarenim srcem i lakomošću, Juda je napredovao iz zla na gore. Konačno je do te mjere moralno potonuo da je čak izdao Sina Božjega — za 30 srebrnjaka (Matej 26:14-16).

Međutim, Festus je bio motiviran brigom za svoju bolesnu ženu. Da li to znači da je bio oslobođen krivnje? Nikako. Razmotri što se u Bibliji kaže o krađi u jednoj drugoj naizgled kritičnoj situaciji: “Ne sramote lupeža koji ukrade da nasiti dušu svoju, budući gladan; nego kad ga uhvate plati samosedmo, da sve imanje doma svojega” (Priče Salamunove 6:30, 31). Drugim riječima, ako je uhvaćen, kradljivac se mora suočiti s punom zakonskom kaznom. Prema Mojsijevom zakonu, kradljivac je trebao ispaštati za svoje zločinstvo. Tako umjesto da podupire i opravdava krađu, Biblija upozorava da čak i u hitnim situacijama krađa može dovesti do ekonomskog gubitka, sramote i, što je najvažnije, do gubitka Božjeg odobravanja.

Kao Svjedoci Jehove, svi pravi kršćani, osobito oni kojima su povjerene odgovornosti unutar skupštine, moraju biti “besprijekorni” (1. Timoteju 3:10, St). Festus nije dobio novac koji je očekivao i tako nije bio u mogućnosti vratiti novac koji je uzeo. Doznalo se što je učinio. Što se s njim dogodilo? Da je bio nepokajnički kradljivac, bio bi isključen iz čiste kršćanske skupštine (1. Petrova 4:15). Ali osjećao je grižnju savjesti, te se pokajao. Stoga, mogao je ostati u skupštini, mada je izgubio službene prednosti.

Uzdati se u Boga

Apostol Pavao je upozorio da osoba koja krade, a koja tvrdi da služi Jehovi, može nanijeti sramotu kako Božjem imenu tako i imenu Njegovog naroda. Napisao je: “Učeći dakle drugoga sebe ne učiš; propovijedajući da se ne krade, kradeš. Jer se ime Božije zbog vas huli” (Rimljanima 2:21, 22, 24).

Agur, mudri čovjek drevnog vremena, potvrdio je istu misao. U svojoj se molbi molio da ‘osiromašivši ne bi krao i uzalud uzimao ime Boga svojega’ (Priče Salamunove 30:9). Zapazi da je ovaj mudri čovjek priznao kako siromaštvo može dovesti do takvih okolnosti da čak i pravedna osoba bude dovedena u iskušenje da krade. Da, teška vremena mogu staviti na ispit kršćansku vjeru u Jehovinu sposobnost da se brine za potrebe svog naroda.

Ipak, lojalni Svjedoci Jehove, uključujući i one koji su siromašni, imaju vjeru da Bog “nagrađuje one koji ga traže” (Hebrejima 11:6, St). Oni znaju da Jehova nagrađuje svoje vjerne pomažući da se brinu za svoje potrebe. Isus je to razjasnio u svojoj Propovijedi na gori, kad je rekao: “Ne brinite se dakle govoreći: šta ćemo jesti, ili, šta ćemo piti, ili, čim ćemo se odjenuti? (...) A zna i otac vaš nebeski da vama treba sve ovo. Nego ištite najprije carstva Božijega, i pravde njegove, i ovo će vam se sve dodati” (Matej 6:31-33).

Na koje načine Bog priskrbljuje za potrebite u kršćanskoj skupštini? Na mnoge načine. Jedan od njih jest kroz suvjernike. Božji narod pokazuje iskrenu ljubav jedan za drugoga. Oni ozbiljno shvaćaju biblijsku opomenu: “Koji dakle ima bogatstva ovoga svijeta, i vidi brata svojega u nevolji i zatvori srce svoje od njega, kako ljubav Božija stoji u njemu? Dječice moja! Da se ne ljubimo riječju ni jezikom, nego djelom i istinom” (1. Ivanova 3:17, 18).

Diljem svijeta, u više od 73 000 skupština, preko četiri i pol milijuna Svjedoka Jehove marljivo se trudi služiti Jehovi u skladu s njegovim pravednim načelima. Oni znaju da Bog nikada neće ostaviti svoje lojalne. Oni koji već mnogo godina služe Jehovi podižu svoje glasove u skladu s kraljem Davidom, koji je napisao: “Bijah mlad i ostarjeh, i ne vidjeh pravednika ostavljena, ni djece njegove da prose hljeba” (Psalam 37:25).

Koliko je samo bolje uzdati se u Boga koji je nadahnuo ove riječi, umjesto da si ikad dopustimo da budemo iskušani ukrasti i da tako možda zauvijek izgubimo Božju naklonost! (1. Korinćanima 6:9, 10).

[Bilješka]