Podupirao me Bog koji nikada ne laže
ISPRIČALA MARY WILLIS
Posljedice svjetske krize dospjele su 1932. do zaleđa Zapadne Australije. Te smo godine, kad sam imala samo 19 godina, Ellen Davis i ja dobile propovjednički zadatak koji je obuhvaćao oko 100 000 kvadratnih kilometara. Naše polazište bio je mali gradić Wiluna, udaljen nekih 950 kilometara sjeveroistočno od našeg doma u Perthu, glavnom gradu Zapadne Australije.
NA PUTU prema tamo, Ellen i ja bile smo u vagonu teretnog vlaka zajedno sa prijateljski raspoloženim željezničarem. Kako se vlak zaustavljao na svakom industrijskom kolosijeku uzduž željezničke pruge, željezničar nam je prijazno govorio koliko ćemo se dugo zadržati. To nam je dalo mogućnost da siđemo i svjedočimo ljudima koji su živjeli u tim izoliranim naseljima kraj željezničke pruge. Konačno smo stigle u rudarski grad Wilunu i to usred pješčane oluje.
Međutim, industrijski kolosijek Wilune bio je od grada udaljen skoro tri kilometra. Nijedna od nas dvije nije bila previše snažna, a imale smo i tri teške kutije s literaturom kao i dva kovčega. Što ćemo učiniti? Objesile smo kutije na štap, a svaka je držala jedan kraj štapa. Na taj smo način nosile kutije, jednu po jednu. Za ta tri kilometra sedam smo puta išle amo-tamo kako bismo u grad prenijele tri kutije i naše kovčege. Često smo se odmarale, jer su nas ruke jako boljele.
Usprkos prašini, ruku koje su nas boljele i umornih nogu, uživale smo u izazovu i avanturi. Obje smo osjećale da je Jehova s nama, da nas podupire kako bismo se nosile s mučnim početkom propovijedanja na udaljenim područjima. Ubrzo smo vidjele kako je blagoslovio naš rad, jer su naši napori na tom putovanju rezultirali time da je mladi Bob Horn prihvatio biblijsku istinu. Radujemo se što je Bob mogao provesti nekoliko godina u betelskoj službi i što je vjerno nastavio služiti Jehovi gotovo 50 godina sve do svoje smrti 1982.
Iz Wilune smo krenule dalje za Geraldton, smješten na obali, propovijedajući u naseljima tokom svog putovanja dugog 725 kilometara. Otamo smo krenule natrag za Perth. Ponekad smo noći provele u praznim čekaonicama željezničkih stanica, a jedanput čak na plastu sijena pored željezničke pruge.
Nosile smo sa sobom jastučnicu koja je bila napunjena domaćim kolačima od pšeničnog brašna. To je bila naša glavna hrana tokom prve polovice putovanja. Povremeno smo zarađivale za obroke perući posuđe i ribajući podove u pansionima i kantinama. Ponekad smo na vrućem suncu brale grašak i grah. Prilozi koje smo dobile od zainteresiranih osoba koje su prihvatile biblijsku literaturu pomogli su nam oko naših izdataka.
To što me u tim danima ojačalo da sačuvam vjeru u Jehovu i da se radosno suočim s mnogim teškim situacijama jest primjer i poduka koju sam u ranim godinama dobila od svoje majke.
Kršćansko nasljeđe
Moja majka je imala jaku vjeru u Stvoritelja, i koliko se mogu prisjetiti, govorila bi nama djeci o njemu. Međutim, njena vjera bila je bolno ispitana smrću našeg sedmogodišnjeg brata u tragičnoj nesreći u školi. Ali umjesto da postane ogorčena na Boga, majka je započela ozbiljno proučavati Bibliju. Željela je saznati, ako je to ikako moguće, koji je razlog takvih tragedija. Njezino traganje za biblijskom istinom bilo je nagrađeno, te je u ranim 1920-ima simbolizirala svoje predanje istinitom Bogu, Jehovi, krštenjem u vodi.
Otada su razgovori koje je s nama vodila često naglašavali pouzdanost Božjih obećanja. Uvijek bi nas poticala da, bez obzira što bi se moglo dogoditi, zadržimo u mislima kako ‘Bog nikada ne laže’ (Titu 1:2, St). Kao rezultat toga, danas smo moja sestra, ja i dvojica moje braće zajedno s našim obiteljima i unucima hvalitelji Jehove Boga. Dvojica mojih nećaka, Alan i Paul Mason, služe kao putujući nadglednici.
Početna želja za evangeliziranjem
Bila sam loš učenik, pa sam 1926, kad sam imala 13 godina, napustila školu. Ipak, razvila sam snažnu želju da ono što sam naučila o Bibliji podijelim s drugima. Otac je mislio da nisam dovoljno obrazovana da bih nekome mogla pomoći, ali majka je rekla: “Čak i da samo govori ljudima o približavanju rata od Harmagedona i da će krotki naslijediti zemlju, i time će objaviti Božje Kraljevstvo.” Tako sam u svojim ranim tinejdžerskim godinama započela sudjelovati u djelu propovijedanja od vrata do vrata, iako se nisam krstila sve do 1930. Ubrzo nakon toga, započela sam s punovremenim dijelom evangeliziranja na području oko Pertha.
Sljedeće godine, 1931, počeli smo koristiti ime Jehovini svjedoci. Međutim, mnogi su se stanari protivili tome što smo koristili ovo sveto Božje ime i reagirali su neljubazno. Ipak sam nastavila sa službom bez obzira na neugodne susrete. Bila sam uvjerena da Bog ne laže kada obećava da njegovi sluge mogu ‘raditi snagom koju Bog daje’ (1. Petrova 4:11, St; Filipljanima 4:13).
Identificiranje “velikog mnoštva”
Godine 1935. dobila sam kao dodjelu drugu stranu velikog australskog kontinenta. Tako sam godinama kasnije služila kao propovjednik-pionir oko oblasti New England u državi Novi Južni Wales, udaljenoj nekih 4 000 kilometara od mog bivšeg doma u Perthu.
Sve do tada sam na godišnjoj Spomen-svečanosti Isusove smrti uzimala simbole beskvasnog kruha i crnog vina. Iako se to smatralo ispravnim, posebno za revne punovremene propovjednike, nikada nisam bila sigurna u to da imam nebesku nadu. A onda 1935. razjašnjeno nam je da se skuplja veliko mnoštvo s nadom da živi zauvijek na Zemlji. Mnogo nas se radovalo što smo razumjeli da smo dio velikog mnoštva, pa smo prestali uzimati simbole (Ivan 10:16; Otkrivenje 7:9). Biblijska istina svijetlila je sve jasnije, kako je to Jehova i obećao (Priče Salamunove 4:18).
Nove metode propovijedanja
Sredinom 1930-ih započeli smo u našoj službi koristiti gramofone. Tako su se na naše glomazne bicikle s prednje i zadnje strane morali pričvrstiti nosači, ne samo za teške gramofone već i za ploče, kao i za naše torbe s literaturom. Morala sam jako paziti kad je moj bicikl bio natovaren, jer ako bi se prevrnuo, bio bi pretežak da ga ponovno podignem!
U to vrijeme počeli smo i s onim što smo nazivali informativnim marševima. Hodajući glavnim ulicama gradova, nosili bismo plakate ili sendvič-oglase na kojima su bili ispisani upadljivi slogani. Ovaj je rad bio za mene poseban ispit vjere, posebno kad sam u gradu Lismore bila uhapšena i preko noći zatvorena u malu ćeliju. Bilo je ponižavajuće kad su me sljedećeg dana doveli u sudnicu a da mi nisu dozvolili ni da se počešljam! Ali ponovno me Jehova podržao, kako je to i obećao. Slučaj je odbijen, jer je policajčeva jedina optužba za hapšenje bila da se natpis na mojem plakatu protivio njegovoj religiji.
Natrag na zapad
U ranim 1940-ima, moja me pionirska služba vratila u gradove Zapadne Australije. Tamo sam nastavila doživljavati nezaboravna iskustva i duhovne blagoslove. Dok sam bila na svom zadatku u Northamu, srela sam marljivu domaćicu imenom Flo Timmins, koja je živjela oko 11 kilometara od grada. Prihvatila je knjigu Reconcilation (Pomirenje) i ubrzo postala predani Svjedok Jehove Boga. Još je uvijek aktivna u službi Kraljevstva, a njena kćer, koja je tada imala četiri godine, odrasla je i postala propovjednik u specijalnoj pionirskoj službi.
Ali bilo je i drugih nezaboravnih iskustava. Jednom smo moja partnerica i ja jednopregom prelazile most, kad je konj iznenada počeo trčati punim galopom, tako da smo doživjele zastrašujuću vožnju preko uzburkanih voda rijeke Avon koja je ležala duboko dolje. Nakon otprilike jednog kilometra, konj je usporio.
Udaja i obitelj
Godine 1950. udala sam se za Arthura Willisa koji je također mnogo godina bio pionir. Smjestili smo se u Zapadnoj Australiji u gradu Pingelly, gdje smo bili blagoslovljeni sinom Bentleyom i kćerkom Eunice. Kad su djeca trebala završiti školu, Arthur je odlučio ponovno krenuti u pionirsku službu. Očev izvrstan primjer ohrabrio je djecu da počnu s pionirskom službom čim steknu za to preduvjete.
Arthur je često vodio djecu na udaljena seoska područja da bi propovijedali. Kad je bila prilika za to, otišao bi s njima na tjedan ili više od kuće, kampirajući svake noći. Za vrijeme njihove odsutnosti, ostala sam kod kuće i vodila brigu oko obiteljskog obrta s namještajem, omogućavajući im tako da budu pioniri.
Služba među Aboridžinima
Jednog jutra, kad se obitelj tek vratila s jednog od svojih putovanja iz seoskih krajeva, dobili smo neočekivani posjet. Posjetilac je bio Aboridžin, koji je upitao: “Što moram raditi da se vratim?” Prvo smo bili zbunjeni. Onda ga je Arthur prepoznao kao čovjeka koji je prije mnogo godina zbog pijanstva bio isključen iz kršćanske skupštine. Otada je stekao jako loš glas jer je jako puno pio i natovario si dugove.
Arthur je objasnio što mora uraditi da bi bio ponovno primljen u Jehovinu čistu organizaciju. Otišao je mirno bez puno riječi, i svi smo se pitali što će učiniti. Nitko od nas nije očekivao ono što se dogodilo tokom sljedećih nekoliko mjeseci. Promjene koje je taj čovjek učinio bile su gotovo nevjerojatne! Ne samo da se oslobodio problema u vezi s pićem, već je posjetio sve ljude u oblasti kako bi ih podsjetio na svoje dugove i zatim platio sve što je bio dužan! Danas je on ponovno brat u vjeri, a neko je vrijeme služio kao propovjednik u pionirskoj službi.
U Pingellyu je bilo mnogo Aboridžina, a mi smo uživali u nadasve zadovoljavajućoj službi, pomažući ovom poniznom narodu da upozna i prihvati istinu iz Božje riječi. Kako mi je ojačalo vjeru to što sam sudjelovala u pomaganju mnogim Aboridžinima da upoznaju istinu!
U Pingellyu je uspostavljena skupština, a na početku su njeni članovi većinom bili Aboridžini. Mnoge smo morali naučiti pisati i čitati. U tim ranim godinama bilo je mnogo predrasuda protiv njih, ali građani su s vremenom počeli poštivati Svjedoke Aboridžine zbog njihovog čistog življenja i zbog toga što su pouzdani građani.
Jehovina pouzdana pomoć
Moj dragi suprug Arthur, koji je 57 godina vjerno služio Bogu, umro je početkom 1986. Bio je poštovan od svih poslovnih ljudi u Pingellyu i od ljudi u oblasti. Jehova me ponovno podupro, davši mi snagu da podnesem taj nenadani gubitak.
Moj sin Bentley služi kao starješina na sjeveru Zapadne Australije, gdje su on i njegova žena Lorna podigli svoju obitelj u istini. Drugi izvor velike radosti mi je to što je moja kćer Eunice sve do danas u punovremenoj službi. Ona i njen suprug Jeff služe kao pioniri. Ja sada živim s njima i blagoslovljena sam što mogu biti stalni pomoćni pionir.
Preko 60 godina doživljavala sam ispunjenje Jehovinog ljubaznog obećanja da će jačati svoje sluge i pomoći im da se nose s bilo kojim okolnostima s kojima se mogu suočiti. Brine se za sve naše potrebe ako nikada ne sumnjamo u njega niti ga uzimamo kao nešto samo po sebi razumljivo. Moja vjera bila je ojačana kad sam osjetila kako djeluje Božja ruka, te sam vidjela kako daje svoj blagoslov čak i preko onoga što možemo u potpunosti razumjeti (Malahija 3:10). Uistinu, Bog nikada ne laže!
[Slika na stranici 27]
Mary godine 1933.
[Slika na stranici 29]
Mary i Arthur u kasnijim godinama