‘Održala sam vjeru’
ISPRIČALI PRIJATELJI BRUNELLE INCONDITI
“SUBOTA je bila vrlo dug i usamljen dan. Bila sam posve sama u sobi, osjećajući se beznadno. Osjećala sam kao da hodam nekim hodnikom. Sve je bilo u redu, ali onda posve iznenada netko mi je zalupio vrata pred nosom i nisam mogla izići van, bez obzira koliko sam se trudila.”
Krajnje razočaranje teško je opterećivalo srce petnaestogodišnje Brunelle Inconditi. Odmicao je najvažniji dan u njenom mladom životu. Ranije te godine njena rastuća ljubav prema Jehovi i Bibliji potaknula ju je da mu preda svoj život. U srpnju 1990. trebala se krstiti na Oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka “Čist jezik” u Montrealu, u Kanadi. Umjesto toga, Brunella se uskoro trebala suočiti s ispitom svoje vjere koji će trajati do kraja njenog života.
Dva dana prije nego što je trebala simbolizirati svoje predanje krštenjem u vodi, Brunella je saznala da boluje od leukemije. Liječnici u mjesnoj dječjoj bolnici željeli su odmah započeti s liječenjem, pa je Brunella ostala u bolnici.
Njene riječi dirnule su liječnike
Brunella je znala da je krv sveta Jehovi Bogu (3. Mojsijeva 17:11). Njeni roditelji, Edmondo i Nicoletta, postavili su uvjet da se pri liječenju njihove kćeri ne upotrebljava transfuzija krvi. “Brunella je željela da to liječnici čuju od nje, iako je još bila maloljetna”, prisjeća se njen otac. “Odlučno im je rekla kako ne želi liječenje kojim bi se prekršila biblijska zapovijed da se ‘čuva od krvi’” (Djela apostolska 15:20).
Dana 10. srpnja 1990. tri liječnika i socijalna radnica sastali su se s Brunellinim roditeljima i dvojicom slugu iz mjesne skupštine Jehovinih svjedoka. Ispitivanja su potvrdila da Brunella boluje od akutne limfatične leukemije. Liječnici su objasnili svoj plan borbe protiv te bolesti. Taktično su predočili da se bolest vrlo teško liječi. “Brunellino ponašanje i odlučnost da posluša Boga ganuli su liječnike i socijalnu radnicu. Bili su impresionirani ljubavlju njenih roditelja i podrškom prijatelja iz kršćanske skupštine. Cijenili su i to što smo razumjeli i poštivali njihov položaj”, prisjeća se jedan od skupštinskih starješina.
Liječnici su namjeravali izbjegavati transfuzije krvi. Brunella je trebala primati pojačanu kemoterapiju, ali manje agresivnu nego obično. To je trebalo smanjiti oštećenje stanica krvi koje uzrokuje takvo liječenje. “Liječnici su uzeli u obzir Brunelline fizičke, emocionalne i duhovne potrebe”, objašnjava Nicoletta. “Kad smo ih zamolili da se konzultiraju sa specijalistom koji ima iskustva s beskrvnim postupkom liječenja dječje leukemije, složili su se.” Brunella i bolničko osoblje razvili su topao prijateljski odnos.
Duhovni ciljevi
Iako je početno liječenje dalo neke dobre rezultate, Brunellino iskušenje tek je počelo. U studenom 1990. njena je bolest popustila te je bila krštena bez odlaganja. Razmišljajući o nekoliko prethodnih mjeseci, Brunella je priznala: “Nije bilo nimalo lako. Potrebno ti je puno snage i trebaš pozitivno razmišljati. (...) Moja je vjera stavljena na ispit, ali ostala sam čvrsta i još uvijek planiram biti opći pionir [punovremeni sluga].”
Početkom 1991. Brunelli se povratila bolest. Dok je bila podvrgnuta kemoterapiji, zamalo je umrla, ali se na iznenađenje i radost svih oporavila. U kolovozu se osjećala dovoljno dobro da provede mjesec u javnoj službi kao pomoćni pionir. Njena je bolest ponovno počela napredovati i u studenom 1991. njeno je tijelo na nekoliko mjesta bilo zahvaćeno rakom. Drugi tim liječnika u drugoj bolnici započeo ju je liječiti radioterapijom.
Iako se nalazila u tako teškim okolnostima, Brunella je ostala čvrsta i postavljala si je duhovne ciljeve. Kad je prvi put saznala da ima leukemiju, rekli su joj da će možda živjeti samo šest mjeseci. Sada, gotovo godinu i pol kasnije, Brunella je još uvijek pravila planove za budućnost. “Nije uzalud trošila vrijeme dok je radila na svojim ciljevima”, primijetio je skupštinski starješina. “Brunellina vjera u Božji obećani Raj održavala ju je tokom cijelog njenog iskušenja. Dostigla je kršćansku zrelost iako je bila mlada po godinama. Njeno ponašanje i stav nadahnuli su skupštinu i osvojili srca onih koji su je poznavali, uključujući i bolničko osoblje.” Njena se majka prisjeća: “Nikada se nije žalila. Kad bi je netko pitao kako se osjeća, ona bi odgovorila: ‘Dobro’, ili: ‘Nije loše, a kako si ti?’”
Sigurna budućnost
Brunella je planirala prisustvovati Oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka “Nosioci svjetla” u srpnju 1992. godine. Međutim, za vrijeme kongresa Brunella je bila smještena u bolnicu a njena je životna snaga nestajala. Usprkos tomu, prisustvovala je kongresu u kolicima i usredotočila se na gledanje drame Činiti ono što je ispravno u Jehovinim očima.
Vratila se kući da nekoliko posljednjih dana svog života bude s obitelji. “Na kraju je bila više zabrinuta za druge nego za sebe”, kaže Nicoletta. “Hrabrila bi ih da proučavaju Bibliju, govoreći im: ‘Bit ćemo zajedno u Raju.’”
Brunella je umrla 27. srpnja 1992, čvrsta u svojoj nadi u uskrsnuće za život u Raju na Zemlji. Ona je tek počela slijediti svoje ciljeve, ali planirala je nastaviti svoj predani način života nakon uskrsnuća. Samo nekoliko dana prije svoje smrti, Brunella je napisala sljedeće pismo koje je bilo pročitano na njenoj komemoraciji.
“Dragi prijatelji:
Hvala vam što ste došli. Vaša prisutnost mnogo znači mojoj obitelji.
Ljudima koji su bili uz mene — s kojima sam prošla puno toga. Imali smo puno teških trenutaka, ali bilo je i nekih veselih. Bila je to teška i duga borba, ali ne mislim da nisam uspjela. Baš kako stoji u Pismima: “Dobar rat ratovah, trku svrših, vjeru održah” (2. Timoteju 4:7).
Također sam puno naučila i odrasla sam, te su moji prijatelji i oni koji su bili oko mene vidjeli promjenu. Želim se zahvaliti svima onima koji su mi pružili podršku.
Vi koji vjerujete u novi sustav i u Jehovu znate da će biti uskrsnuće, baš kao što stoji u Ivanu 5:28, 29. Zato ostanite jaki u istini i moći ćemo se ponovno vidjeti.
Želim se zahvaliti onima koji znaju što sam sve prošla. Željela bih svakoga od vas zagrliti i poljubiti. Sve vas volim.”
Brunella nije dozvolila da njena mladost ili bolest odgode njeno predanje Bogu. Njen primjer vjere i odlučnosti ohrabruje i mlade i stare da odlože sve što bi im moglo smetati u trci za život (Jevrejima 12:1).