Nuklearna prijetnja — je li napokon prošla?
“MIR na Zemlji izgleda vjerojatnijim sada nego u bilo koje doba od drugog svjetskog rata.” Ova optimistička procjena, koju je dao jedan novinski dopisnik krajem 1980-ih, temeljila se na činjenici da su značajni sporazumi o razoružanju i neočekivani politički preokreti konačno okončali hladni rat. Međutim, je li nuklearna prijetnja, toliko karakteristična za nekadašnje sukobe supersila, također prošla? Hoće li se uskoro postići trajni mir i sigurnost?
Opasnosti od proliferacije
Tijekom hladnog rata, dok su se uzdale u ravnotežu straha kako bi održale mir, supersile su se složile da dozvole razvoj nuklearnog znanja u nastojanju da se sve miroljubivo završi, ali i da ograniče njegovu upotrebu u proizvodnji nuklearnog oružja. Godine 1970. stupio je na snagu Ugovor o neširenju nuklearnog oružja; kasnije ga je ratificiralo oko 140 nacija. Pa ipak, potencijalne nuklearne sile, kao što su Argentina, Brazil, Indija i Izrael, odbijaju ga potpisati sve do danas.
Međutim, 1985. potpisala ga je jedna druga potencijalna nuklearna sila, Sjeverna Koreja. Zbog toga je, kad je 12. ožujka 1993. objavila svoje istupanje iz tog ugovora, svijet logično reagirao sa zabrinutošću. Njemačke novine Der Spiegel primijetile su: “Obavijest o istupanju iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja jest presedan: Sada se javlja prijetnja nuklearne trke u naoružanju koja počinje u Aziji, a koja bi mogla postati opasnijom nego što je bilo oružano suparništvo između supersila.”
Uz nacionalizam koji se među novim nacijama rađa u zapanjujućem omjeru, broj nuklearnih sila vjerojatno će porasti. (Vidi okvir.) Novinar Charles Krauthammer upozorava: “Kraj sovjetske prijetnje ne znači kraj nuklearne opasnosti. Prava opasnost je proliferacija, a proliferacija je tek počela.”
Bombe na prodaju
Navodne nuklearne sile željne su steći utjecaj i moć koje nudi to oružje. Jedna je zemlja izjavila da je kupila najmanje dvije nuklearne bojeve glave iz Kazahstana. Ova bivša sovjetska republika službeno vodi te bojeve glave kao “nestale”.
U listopadu 1992. u Frankfurtu, u Njemačkoj, uhapšeno je nekoliko muškaraca koji su posjedovali 200 grama visoko radioaktivnog cezija, što je dovoljno da otruje cjelokupnu gradsku opskrbu vodom. Tjedan dana kasnije, u Münchenu je uhapšeno sedam krijumčara koji su imali 2,2 kilograma urana. Otkriće dviju krijumčarskih bandi unutar dva tjedna zaprepastilo je službenike, jer je za cijelu prošlu godinu bilo prijavljeno samo pet takvih slučajeva u cijelom svijetu.
Nije poznato jesu li te osobe namjeravale to prodati terorističkim grupama ili nacionalnim vladama. Međutim, vjerojatnost za nuklearni terorizam raste. Dr. David Lowry iz Evropskog proliferacijskog informativnog centra objašnjava kakva je to opasnost: “Sve što neki teroristi trebaju učiniti jest da pošalju primjerak visoko obogaćenog urana uglednom stručnjaku za ispitivanje, kažu mu da imaju još toliko i toliko toga, a ovdje je i dokaz. To je kao kad otmičar pošalje uho žrtve.”
Miroljubive “tempirane bombe” i “smrtonosne stupice”
Početkom 1992. u pogonu je bilo 420 nuklearnih reaktora, koji su se koristili u miroljubivu svrhu za proizvodnju električne energije; drugih 76 se gradilo. Ali, s godinama su nesreće u reaktorima dovele do izvještaja o porastu bolesti, o pobačajima i urođenim manama. Jedan izvještaj kaže da su od 1967. nesreće u sovjetskoj elektrani na plutonij prouzročile tri puta veću emisiju radioaktivnosti nego što je to učinila černobilska katastrofa.
Naravno, ova posljednja nesreća, u Černobilu u Ukrajini, travnja 1986, privukla je pažnju medija. Grigori Medvedev, zamjenik glavnog nuklearnog inženjera u černobilskoj elektrani tijekom 1970-ih, objašnjava da se “ogromna količina dugotrajne radioaktivnosti” koja je poletjela u atmosferu “što se tiče dugotrajnih posljedica može usporediti s deset bombi bačenih na Hirošimu”.
U svojoj knjizi Černobilskaja kronika, Medvedev navodi 11 ozbiljnih incidenata u nuklearnim reaktorima u bivšem Sovjetskom Savezu sredinom 1980-ih i drugih 12 u Sjedinjenim Državama. Ovi posljednji uključivali su šokantnu nesreću koja se desila 1979. na Otoku tri milje. O tom događaju Medvedev piše: “Ta nesreća zadala je prvi ozbiljan udarac nuklearnoj energiji i raspršila je iluzije o sigurnosti nuklearnih elektrana u mislima mnogih — ali ne i u mislima svih.”
To objašnjava zašto se nezgode još uvijek događaju. Tijekom 1992. u Rusiji su porasle za skoro 20 posto. Nakon jednog od tih incidenata, u ožujku te godine u elektrani Sosnovi Bore u Sankt Petersburgu, u Rusiji, razina zračenja u sjeveroistočnoj Engleskoj porasla je za 50 posto, a u Estoniji i južnoj Finskoj dostigla je dvostruko višu razinu od maksimalno dozvoljene. Profesor John Urquhart sa Sveučilišta Newcastle priznaje: “Ne mogu tvrditi da je Sosnovi Bore uzrokovala taj porast — ali, ako to nije bila Sosnovi Bore, što je onda bilo?”
Neki stručnjaci tvrde kako su reaktori istog tipa kao u Černobilu konstruirani s greškom i da su jednostavno preopasni za rad. Usprkos tomu, još uvijek ih se upotrebljava na desetke kako bi pomogli ispuniti ogromne zahtjeve za električnom energijom. Čak su neki koji upravljaju reaktorima bili optuženi da su isključili sigurnosne sisteme kako bi pojačali proizvodnju energije. Izvještaji poput ovog plaše zemlje kao što je Francuska, koja upotrebljava nuklearne elektrane za proizvodnju 70 posto svoje energije. Još jedan “Černobil” i mnoge od elektrana u Francuskoj mogle bi biti prisiljene da se trajno zatvore.
Čak i “sigurni” reaktori s godinama očito postaju nesigurni. Početkom 1993, za vrijeme rutinske kontrole sigurnosti, pronađeno je na stotine pukotina u čeličnim cijevima reaktora u Brunsbüttelu, jednom od najstarijih u Njemačkoj. Slične napukline pronađene su u reaktorima u Francuskoj i Švicarskoj. Prva ozbiljna nesreća u japanskoj elektrani dogodila se 1991. i tome je vjerojatno doprinijela starost. To nagovještava nevolju za Sjedinjene Države, gdje je oko dvije trećine reaktora koji rade za široku potrošnju staro više od jednog desetljeća.
Nesreće u nuklearnim reaktorima mogu se dogoditi bilo gdje i bilo kad. Što je više reaktora, veća je prijetnja; što su reaktori stariji, opasnost je veća. Ne bez razloga, jedan ih je novinar nazvao tempiranim bombama koje otkucavaju i radioaktivnim smrtonosnim stupicama.
Gdje bi trebali bacati smeće?
Nedavno su ljudi bili iznenađeni kad su jedno mjesto za piknik uz rijeku u francuskim Alpama zatekli blokirano i kako ga čuva policija. Novine The European objasnile su: “Rutinske provjere koje su bile određene nakon smrti jedne mještanke zbog trovanja berilijem prije dva mjeseca otkrile su na tom mjestu za piknik razine radioaktivnosti koje su bile 100 puta više od onih u susjednom području.”
Berilij, nevjerojatno lak metal koji se proizvodi različitim procesima, upotrebljava se u avionskoj industriji i, kad je ozračen, u nuklearnim elektranama. Dokazano je da je tvornica koja proizvodi berilij odložila otpad iz opasnog procesa ozračivanja na ili u blizini područja za piknik. “Berilijeva prašina je, čak kad nije ozračena”, zabilježio je The European, “jedan od najotrovnijih oblika industrijskog otpada koji je poznat.”
U međuvremenu je u razdoblju od 30 godina oko 17 000 kontejnera radioaktivnog otpada bilo navodno odloženo u vode uz obalu Nove Zemlje, koje su Sovjeti početkom 1950-ih koristili kao mjesto za nuklearne probe. Osim toga, radioaktivni dijelovi nuklearnih podmornica i dijelovi najmanje 12 reaktora bili su bačeni u tu prikladnu kantu za smeće.
Bez obzira da li je namjerno ili ne, nuklearno je zagađenje opasno. Time je upozoravao na podmornicu koja je 1989. potonula blizu norveške obale: “Iz olupine već istječe cezij Cs-137, karcinogeni izotop. Do sada se smatralo da je istjecanje premalo da bi utjecalo na život u moru ili na ljudsko zdravlje. Ali, Komsomolets je također nosio dva nuklearna torpeda koja su sadržavala 13 kilograma plutonija čije vrijeme poluraspada iznosi 24 000 godina a toksičnost je toliko visoka da samo jedna čestica može ubiti. Ruski su stručnjaci upozoravali da bi se plutonij mogao izliti u vodu i već 1994. kontaminirati ogromna prostranstva oceana.”
Naravno, odlaganje radioaktivnog otpada nije problem karakterističan samo za Francusku i Rusiju. Sjedinjene Države imaju “brda vrućeg smeća, a nemaju stalno mjesto za njegovo odlaganje”, izvještava Time. Izvještaj kaže da se milijuni barela smrtonosnih tvari drže u privremenim skladištima uz uvijek prisutnu “opasnost od gubitka, krađe i zagađenja okoliša zbog nespretnog rukovanja”.
Kao da ilustrira tu opasnost, spremište nuklearnog otpada u bivšoj tvornici oružja u Tomsku, u Sibiru, eksplodiralo je u travnju 1993, izazivajući zastrašujuće mentalne slike drugog Černobila.
Očito je da bilo koji povici o miru i sigurnosti koji se čuju zbog navodnog kraja nuklearne prijetnje nisu opravdani. Pa ipak, mir i sigurnost jesu blizu. Kako to znamo?
[Okvir na stranici 4]
NUKLEARNE SILE
Ima ih 12 i broj se povećava
POZNATE KAO TAKVE ili TO DE FACTO JESU: Bjelorusija, Britanija, Francuska, Indija, Izrael, Južna Afrika, Kazahstan, Kina, Pakistan, Rusija, Sjedinjene Države, Ukrajina
POTENCIJALNE: Alžir, Argentina, Brazil, Irak, Iran, Južna Koreja, Libija, Sirija, Sjeverna Koreja, Tajvan
[Slika na stranici 5]
Čak i upotreba nuklearne energije u miroljubive svrhe može biti opasna
[Zahvala]
Pozadina: U.S. National Archives photo
[Zahvala na stranici 2]
Naslovna stranica: Stockman/International Stock
[Zahvala na stranici 3]
U.S. National Archives photo