Čuvaj se hvalisanja

HVALISANJE danas mnogi smatraju vrlinom. Isticanje svojih jakih strana, sposobnosti i dostignuća postalo je modernim. Neki vjeruju da je hvalisanje potrebno za uspjeh. Drugi smatraju kako ono podiže samopoštovanje. Časopis Time zapaža: “Ideal skromnosti, mada nije mrtav, kao da postaje gotovo zastarjelim.” Spisateljica Jody Gaylin primjećuje: “Nažalost, bestidno je hvalisanje (...) najnovija moda. Razgovor s prijateljem ili znancem ima novu pratnju: trubljenje pred sobom.”

Poznate osobe postavile su uzor. Možda si čuo riječi bivšeg prvaka u boksu: “Ja u ovo vrijeme povijesti nisam slučajno najveći na svijetu.” Izjava jednog člana muzičke grupe Beatles također je dobro poznata: “Sada smo popularniji od Isusa Krista.” Dok su neki takve primjedbe smatrali bezazlenima, drugi su one koji su ih izgovorili smatrali uzorima samoisticanja vrijednima da ih se oponaša.

Prevladavanje hvalisanja daje povoda pitanju: Je li zdravo hvaliti se svojim prednostima i sposobnostima? Normalno je, naravno, biti ponosan na svoja dostignuća te ih čak podijeliti s prisnim prijateljima i rođacima. Ali što je s onima koji žive u skladu s izrekom: “Ako što imaš, podiči se s tim”? Nadalje, što je s onima koji se, premda se ne hvale otvoreno, lukavo pobrinu da drugi saznaju za njihove jake strane i dostignuća? Je li takvo samopropagiranje zdravo, čak potrebno, kako neki tvrde?

Utjecaj na međuljudske odnose

Razmotri kako na tebe utječe hvalisanje drugih. Kako, naprimjer, reagiraš na sljedeće izjave?

“Knjige koje ja nisam napisao bolje su od knjiga koje drugi ljudi jesu napisali” (poznati pisac).

“Da sam bio prisutan kod stvaranja, dao bih neke korisne prijedloge za bolje uređenje univerzuma” (srednjovjekovni kralj).

“Bog ne može postojati jer, kad bi postojao, ne bih vjerovao da to nisam ja” (filozof iz 19. stoljeća).

Privlače li te takve osobe zbog svojih izjava? Misliš li da bi uživao u njihovom društvu? Vjerojatno ne bi. U pravilu, hvalisanje — bilo ozbiljno ili samo u šali — stvara u drugima osjećaj napetosti, ljutnju, možda i zavist. Tako je djelovalo na psalmista Azafa koji je priznao: “Jer se rasrdih na bezumnike videći kako bezbožnici dobro žive” (Psalam 73:3). Sasvim sigurno nitko od nas ne želi biti uzrokom da se naši prijatelji i suradnici osjećaju neugodno! Prva Korinćanima 13:4 navodi: “Ljubav (...) se ne veliča.” Bogougodna ljubav i tankoćutnost prema osjećajima drugih navest će nas da se uzdržavamo od isticanja svojih navodnih sposobnosti i prednosti.

Kad se netko obuzdava i govori skromno, drugi se u njegovom društvu osjećaju ugodno i dobro. To je neprocjenjiva sposobnost. Možda je britanski državnik Lord Chesterfield imao to na umu kad je svog sina savjetovao: “Budi mudriji od drugih ljudi ako možeš; ali nemoj im to reći.”

Ljudi nemaju iste darove. Što je jednome relativno lako, jednostavno nije jaka strana drugome. Ljubav će jednoga navesti da s onima koji nisu obdareni na područjima za koja je on nadaren postupa suosjećajno. Vjerojatno je onaj drugi obdaren na drugim područjima. Apostol Pavao nam je rekao: “Kroz blagodat koja je meni data kažem svakome koji je medju vama da ne mislite za sebe više nego što valja misliti; nego da mislite u smjernosti kao što je kome Bog udijelio mjeru vjere” (Rimljanima 12:3).

Hvalisanje proizlazi iz slabosti

Dok se neki možda udalje od hvalisavaca, osjećajući se u njihovoj prisutnosti manje vrijednima, drugi reagiraju drugačije. Oni dolaze do zaključka da su hvalisavci nesigurni. Pisac Frank Trippett objašnjava zašto onaj tko se hvališe može, a što je ironično, umanjiti svoj ugled u očima drugih: “Svatko u duši zna da je hvalisanje obično znak nekih sažaljenja vrijednih osobnih slabosti.” Nije li mudrije uzdržati se od umišljene samohvale, budući da mnogi jasno prozru hvalisavca kroz njegovu masku?

“Ali istina je!”

Neki tako opravdavaju samouzvisivanje. Oni smatraju da bi bilo licemjerno, budući da su u određenim pogledima zaista obdareni, kad bi tvrdili nešto drugo.

No je li njihovo hvalisanje na mjestu? Obično je samoprocjenjivanje subjektivno. To što smatramo svojom istaknutom jakom stranom, može se drugima činiti prosječnim. Činjenica da netko osjeća potrebu isticati svoju sposobnost mogla bi čak navesti na pomisao da on baš i nije tako jak — da nije dovoljno jak a da bi se to primijetilo po vlastitoj zasluzi bez propagiranja. Biblija potvrđuje ljudsku sklonost prema samoobmani kada savjetuje: “Jer koji misli da stoji neka se čuva da ne padne” (1. Korinćanima 10:12).

Opravdava li hvalisanje činjenica da je netko na nekom određenom području neobično talentiran? Ne, jer hvalisanje uzvisuje ljude, dok svaki talenat koji imamo dolazi od Boga. On treba primiti čast. Zašto da se nama pripisuje zasluga za nešto s čim smo se rodili? (1. Korinćanima 4:7). Osim toga, kao što imamo jake strane, tako imamo i slabosti. Zahtijeva li iskrenost da skrećemo pažnju na svoje slabosti i mane? Izgleda da malo hvalisavaca misli tako. Možda je Herod Agripa I uistinu bio obdaren govornik. Ipak njegovo je pomanjkanje skromnosti imalo za posljedicu vrlo neugodnu smrt. Taj ružan incident pokazuje koliko je Bogu, kao i mnogim ljudima, samoljublje mrsko (Djela apostolska 12:21-23).

Talenti i jake strane obično se zapažaju i bez neprikladnog samopropagiranja. Kad drugi uoče i hvale nečija svojstva ili dostignuća, to se daleko povoljnije odražava na onoga koga se hvali. Priče Salamunove 27:2 mudro kažu: “Neka te hvali drugi, a ne tvoja usta, tudjin, a ne tvoje usne.”

Je li potrebno za uspjeh?

Neki smatraju da je uvjereno samoisticanje potrebno za uspjeh u današnjem nadmetačkom društvu. Oni se brinu da će njihove jake strane, ako o njima ne govore i ako ih ne hvale, ostati nezapažene, necijenjene. Tipičan za njihovu zabrinutost je komentar u časopisu Vogue: “Dok nas se nekada učilo da je skromnost vrlina, sada učimo da povučenost može biti hendikep.”

Takva zabrinutost može biti opravdana za one koji žele napredovati prema mjerilima ovoga svijeta. No kod kršćanina je drugačije. On zna da se Bog brine za ponizne i da želi koristiti njihove sposobnosti, a ne sposobnosti oholih. Stoga, kršćanin ne treba pribjegavati egotističkim metodama. Istina, prekomjerno samouvjerena osoba može, uvjerljivošću ili manipuliranjem, privremeno steći ugled. Ipak, s vremenom biva razotkrivena i ponižena, čak posramljena. Tako je kako je Isus Krist rekao: “Jer koji se podiže, poniziće se, a koji se ponižuje, podignuće se” (Matej 23:12; Priče Salamunove 8:13; Luka 9:48).

Prednosti skromnosti

Ralph Waldo Emerson je napisao: “Svaki je čovjek kojeg susrećem na neki način superiorniji od mene. U tom pogledu učim od njega.” Njegova je primjedba u skladu s božanski nadahnutim savjetom apostola Pavla da kršćani ‘ništa ne čine uz prkos ili za praznu slavu; nego poniznošću čine jedan drugoga većim od sebe’ (Filipljanima 2:3). Takvo nas skromno gledište stavlja u položaj da učimo od drugih.

Zato pazi da tvoje jake strane ne postanu tvojim slabostima. Nemoj hvalisanjem umanjiti svoje sposobnosti i dostignuća. Dodaj svojim vrlinama svojstvo skromnosti. To je ono što uistinu podiže nečiji ugled u očima drugih. Ono pomaže imati bolje odnose s drugim ljudima i donosi priznanje Jehove Boga (Mihej 6:8; 2. Korinćanima 10:18).