Sretan u pravom svijetom raširenom bratstvu

ISPRIČAO WILLIE DAVIS

Godine 1934. velika ekonomska kriza zahvatila je svijet i Sjedinjene Države bile su u mukama zbog ekonomskog previranja. Pred Stanicom za pomoć nezaposlenima u Clevelandu, u Ohaju, izbio je sukob između jednog policajca i jednog zakletog komunista. Policajac je pucao i ubio komunista, ali i pasivnog promatrača, moju baku Vinnie Williams.

KOMUNISTI su pokušali te dvije smrti pretvoriti u rasni incident, jer je moja baka bila crnkinja, a policajac bijelac. Raspačavali su biltene s naslovima kao što su “Rasistička klivlendska policija” i “Osvetite ova ubojstva”. Komunisti su pripremili i pobrinuli se za bakin sprovod. Imam sliku nosilaca lijesa — svi su bijelci i članovi partije. Svaki je imao visoko podignutu stisnutu šaku na način koji je kasnije prihvaćen kao simbol pokreta Black Power.

Kad mi je umrla baka, njena je kćerka bila trudna sa mnom i ja sam rođen četiri mjeseca kasnije. Odrastao sam s govornom manom. Nisam mogao govoriti bez mucanja pa je moje rano školovanje uključivalo govorne vježbe.

Moji su se roditelji razdvojili kad sam imao pet godina te je sestru i mene odgajala majka. Kad sam imao deset godina, počeo sam nakon škole dostavljati mješovitu robu kako bih pomagao oko obiteljskih troškova. Dvije godine kasnije počeo sam raditi i prije i poslije škole te sam postao glavnim hraniteljem obitelji. Kad je majka otišla u bolnicu, jer je trebala niz operacija, prekinuo sam školovanje i započeo raditi puno radno vrijeme.

Upoznavanje s bratstvom

Godine 1944. jedan je Jehovin svjedok ostavio ženi mog rođaka knjigu “The Truth Shall Make You Free” (“Istina će vas osloboditi”) i ja sam se pridružio studiju koji je s njom započet. Te iste godine počeo sam pohađati Teokratsku školu propovijedanja u skupštini Eastside. Voditelj škole, Albert Cradock, imao je isti govorni problem kao i ja, no on ga je naučio kontrolirati. Kakvo li mi je on bio ohrabrenje!

U našem su susjedstvu uglavnom živjeli Talijani, Poljaci, Mađari i Židovi, pa je skupština bila sastavljena od ljudi iz tih i drugih etničkih skupina. Žena mog rođaka i ja bili smo među prvim američkim Crncima povezanima s ovom inače bijelom skupštinom, ali Svjedoci nikada prema nama nisu pokazivali rasne predrasude. Zapravo, redovito su me zvali u goste na obroke.

Godine 1956. preselio sam se u južni dio Sjedinjenih Država kako bih služio tamo gdje je veća potreba za propovjednicima. Kad sam se jednog ljeta vratio na sjever na oblasni kongres, mnoga braća u Clevelandu došla su me vidjeti i pokazala su srdačno zanimanje za moje aktivnosti. Iz njihove brige izvukao sam vrlo važnu pouku: Nikada ‘ne gledajmo samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih’ (Filipljanima 2:4, St).

Proširena punovremena služba

Nakon što sam tri godine služio u punovremenoj službi kao pionir, u studenome 1959. pozvan sam da radim u bruklinskom Betelu, svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u New Yorku. Dodijeljen sam u odjel za otpremu. Nadglednik mog odjela, Klaus Jensen, kao i brat s kojim sam dijelio sobu, William Hannan, obojica bijelci, postali su mi duhovni očevi. Kad sam stigao, svaki od njih već je skoro 40 godina služio u Betelu.

Početkom 1960-ih betelska je obitelj imala oko 600 članova, a njih oko 20 bili su američki Crnci. Tada su u Sjedinjenim Državama počeli kipjeti rasni sukobi i odnosi među rasama bili su napeti. Međutim, Biblija uči da “Bog ne gleda ko je ko”, pa ne bismo trebali niti mi (Djela apostolska 10:34, 35). Duhovni razgovori koje smo svakog jutra vodili za stolom u Betelu služili su da nas ojačaju u našoj odluci da prihvatimo Božje gledište o tim stvarima (Psalam 19:7).

Dok sam služio u bruklinskom Betelu, upoznao sam Lois Ruffin, pionirku iz Richmonda, u Virginiji, i 1964. mi smo se vjenčali. Naša odluka bila je da ostanemo u punovremenoj službi, tako da smo se nakon vjenčanja vratili u južni dio Sjedinjenih Država. U početku smo služili kao specijalni pioniri, a onda sam 1965. bio pozvan da započnem s pokrajinskom službom. Sljedećih deset godina posjećivali smo skupštine u državama Kentucky, Texas, Louisiana, Alabama, Georgia, Sjeverna Karolina i Mississippi.

Ispit za naše bratstvo

To su bile godine velikih promjena. Prije nego što smo se preselili na jug provodila se rasna segregacija. Crncima je zakonom bilo zabranjeno da idu u iste škole, jedu u istim restoranima, spavaju u istim hotelima, kupuju u istim trgovinama ili čak da piju iz istih fontana kao i bijelci. Ali 1964. američki je Kongres donio Zakon o građanskim pravima, koji je zabranio diskriminaciju na javnim mjestima, uključujući i prijevozna sredstva. Tako više nisu postojale bilo kakve zakonske osnove za rasnu segregaciju.

Ali sada se postavljalo pitanje: Hoće li se naša braća i sestre u potpuno crnim i potpuno bijelim skupštinama povezivati te pokazivati ljubav i naklonost jedni prema drugima, ili će pritisak društva i duboko usađena uvjerenja iz prošlosti prouzročiti da se odupiru povezivanju? Bio je izazov slijediti biblijsku zapovijed: “Bratskom ljubavi budite jedan k drugome ljubazni. Čašću jedan drugoga većeg činite” (Rimljanima 12:10).

Dokle je moglo sezati bilo čije sjećanje, prevladavalo je shvaćanje, posebno na jugu, da su crnci manje vrijedni. To je shvaćanje bilo duboko ukorijenjeno u mislima ljudi gotovo u svakom sloju društva, uključujući i crkve. Zato nekim bijelcima nije bilo lako gledati na crnce kao na sebi jednake. Uistinu, to je bilo vrijeme ispita za naše bratstvo — i za crnce i za bijelce.

Nasreću, reakcija na povezivanje naših skupština u cjelini bila je divna. Shvaćanja o rasnoj superiornosti, koja su se stoljećima pažljivo usađivala, nisu se mogla brzo izbrisati. Ipak, kad je počelo povezivanje, braća su to vrlo dobro prihvatila i većina se radovala što će se moći zajedno sastajati.

Zanimljivo je da su čak i oni koji nisu bili Svjedoci često surađivali u povezivanju naših skupština. Naprimjer, u Lanettu, u Alabami, braća su upitala susjede u blizini Dvorane Kraljevstva da li imaju nešto protiv ako crnci dolaze na sastanke. Jedna starija bijela gospođa rukovala se s crnim bratom, rekavši: “Samo dođite u naše susjedstvo i obožavajte svog Boga kako vam drago!”

Vjerna braća u Etiopiji

Godine 1974. bili smo oduševljeni što smo pet i pol mjeseci proveli na školovanju za misionare u Biblijskoj školi Gilead Društva Watchtower u New York Cityu. Dobili smo dodjelu u afričku zemlju Etiopiju. Car Haile Selassie bio je upravo svrgnut i stavljen u kućni pritvor. Budući da je naše djelo propovijedanja bilo zabranjeno, cijenili smo srdačnu bliskost našeg kršćanskog bratstva.

Živjeli smo i služili s mnogima koji su kasnije bili zatvarani zbog svoje odanosti pravom obožavanju. Neki naši dragi prijatelji bili su čak i pogubljeni. Adera Teshome bio je starješina kao i ja u etiopskom glavnom gradu Addis Abebi.a Nakon što je proveo tri godine u zatvoru, bio je pogubljen. Naravno, njegova je žena bila duboko ožalošćena. Kakvo li je zadovoljstvo bilo vidjeti je godinama kasnije kako zrači radošću dok služi kao pionir!

Worku Abebe, još jedan vjerni brat, bio je osam puta osuđivan na smrt.b Ali nikada nije bio zastrašen! Kad sam ga vidio zadnji put, pokazao mi je svoje uši koje su zatvorski čuvari smrskali kundakom puške. U šali je rekao da je dobivao udarce kundakom za doručak, ručak i večeru. Iako je kasnije umro, braća ga se još uvijek s ljubavlju sjećaju.

Hailu Yemiru je još jedan brat kojeg se sjećam s naklonošću.c Pokazao je primjernu ljubav prema svojoj ženi. Bila je uhapšena, ali budući da je bila trudna i trebala je uskoro roditi, Hailu je zamolio zatvorske vlasti da li bi je on mogao zamijeniti u zatvoru. Kasnije, pošto nije kompromitirao svoju vjeru, bio je pogubljen (Ivan 15:12, 13; Efežanima 5:28).

Zbog sve gore političke situacije u Etiopiji, godine 1976. preselili smo se u Keniju. Sedam godina služili smo u putujućoj službi, posjećujući braću u mnogim zemljama istočne Afrike — uključujući Keniju, Etiopiju, Sudan, Sejšele, Ugandu i Tanzaniju. Također sam nekoliko puta putovao u Burundi i Ruandu kao član delegacije koja je trebala razgovarati s vlastima o zakonskom priznavanju našeg djela u tim zemljama.

Bilo je zadovoljstvo vratiti se u Etiopiju u siječnju 1992. kako bi prisustvovali prvom oblasnom kongresu održanom ondje nakon ukidanja zabrane našeg djela. Mnogi od prisutnih, a bilo ih je više od 7 000, nisu poznavali jedni druge, budući da su se braća prije sastajala samo u malim skupinama. Svakog dana kongresa većina je bila prisutna dva sata prije početka programa i ostajala je do kasno uvečer, uživajući u našem bratstvu punom ljubavi.

Plemenska podijeljenost pobijeđena

Plemenska je podijeljenost stoljećima uzimala maha u Africi. Naprimjer, u Burundiju i Ruandi glavne etničke skupine, Hutu i Tutsi, već dugo mrze jedni druge. Budući da su 1962. te zemlje dobile nezavisnost od Belgije, članovi tih dviju etničkih skupina periodički ubijaju jedni druge na tisuće. Kakva li je radost, stoga, vidjeti članove tih etničkih skupina, koji su postali Jehovini svjedoci kako surađuju u miru! Iskrena ljubav koju pokazuju jedni prema drugima ohrabrila je mnoge druge da slušaju biblijske istine.

Slično tome, etničke skupine u Keniji često se sukobljavaju. Kakva samo razlika postoji unutar kršćanskog bratstva Jehovinog naroda u Keniji! Možeš vidjeti ljude različitih etničkih skupina kako ujedinjeno vrše obožavanje u Dvoranama Kraljevstva. Bilo mi je zadovoljstvo vidjeti mnoge koji odbacuju plemensku mržnju i pokazuju iskrenu ljubav prema svojoj braći i sestrama drugih etničkih skupina.

Sretni zbog našeg bratstva

Kad pogledam unatrag na preko 50 godina povezanosti s Božjom organizacijom, zahvalnost prema Jehovi i njegovom Sinu, Isusu Kristu, ispunjava mi srce. Zaista je bilo zadivljujuće promatrati što su sve učinili na Zemlji! Ne, stanje među Božjim narodom nije uvijek bilo savršeno, a nije niti danas. Ali ne može se očekivati da se preko noći izbrišu stotine godina rasističkog poučavanja Sotoninog svijeta. Uostalom, još smo uvijek nesavršeni (Psalam 51:5).

Dok uspoređujem Jehovinu organizaciju sa svijetom, moje je srce puno cijenjenja za naše pravo, svijetom rašireno bratstvo. Još se uvijek s naklonošću sjećam one braće u Clevelandu, sve samih bijelaca, koji su me odgojili u istini. Moje se srce radovalo i kad sam vidio našu braću na jugu Sjedinjenih Država, i bijelce i crnce, kako predrasude zamjenjuju srdačnom bratskom ljubavlju. Kad sam zatim otišao u Afriku i vidio iz prve ruke kako Jehovina Riječ može izbrisati plemensku mržnju, to me navelo da još više cijenim naše svijetom rašireno bratstvo.

Uistinu, drevni kralj David dobro je to izrazio kad je rekao: “Kako je lijepo i krasno, kad sva braća žive zajedno!” (Psalam 133:1).

[Bilješke]

[Slika na stranici 23]

Sprovod moje bake

[Slika na stranici 24]

Svjedoci iz plemena Tutsi i Hutu rade zajedno u miru

[Slika na stranici 25]

Sa suprugom Lois