Neplodna zemlja postaje plodna
ISPRIČAO ARTHUR MELIN
Bilo je to jednog vedrog proljetnog dana 1930. kad sam stajao na doku u Prince Rupertu u Britanskoj Kolumbiji. Gledajući dolje na brod koji je ležao na morskom dnu, pitao sam se: ‘Kamo je nestala sva voda?’ To je bilo moje prvo iskustvo s plimom i osekom na pacifičkoj zapadnoj obali gdje razina mora može opasti i do 7 metara za samo šest sati. Ali kako je dječak s prerijske farme dospio na obale Tihog oceana?
BIO sam pozvan da proširim svoju prednost punovremene službe Jehovi tako da se pridružim posadi broda Charmian. Naš je zadatak bio da utiremo put djelu propovijedanja duž izolirane zapadne obale od Vancouvera do Aljaske. Taj se potez sastojao najvećim dijelom od miljama duge obale Britanske Kolumbije, koja je bila bez aktivnih slavitelja Jehove. Jedini je izuzetak bila mala grupa objavitelja Kraljevstva u gradiću Prince Rupertu.
Jedva sam čekao da počnem, pa sam odmah čim sam sišao s vlaka krenuo prema dokovima kako bih vidio brod Charmian i upoznao njegovu posadu, Arnea i Christinu Barstad. Na brodu nije bilo nikoga, pa sam otišao. Kad sam se kasnije tog dana vratio, bio sam šokiran. Izgledalo je kao da se ocean suši!
Ali što je prethodilo tom zanimljivom zadatku?
Duhovno nasljeđe
Moje cijenjenje duhovnih stvari počelo je kod kuće u ravnicama Alberte u Kanadi. Moj je otac pronašao traktat koji je napisao Charles Taze Russell iz Zion’s Watch Tower Tract Societya i koji je iz temelja promijenio njegov život. Otac je počeo propovijedati susjedima usprkos svom poslu zemljoradnika u Calmaru u Alberti, koji mu je oduzimao puno vremena. To je bilo prije stotinu godina, početkom 1890-ih.
Rođen sam u takvoj bogobojaznoj obitelji 20. veljače 1905, kao osmo dijete od ukupno desetero braće i sestara. Otac se, kao i drugi u toj švedskoj zajednici, povezao s Međunarodnim istraživačima Biblije. S vremenom su izgradili mjesto za sastajanje, kasnije nazvano Dvorana Kraljevstva. Bila je to jedna od prvih Dvorana u Kanadi.
Posao na farmi nikad nas nije spriječio da prisustvujemo kršćanskim sastancima, od kojih su neke obilježili govori gostujućih govornika koje je slalo Društvo Watch Tower. Ti su govori u nas usadili žarku želju da sudjelujemo u djelu propovijedanja. Kao rezultat toga, skoro su svi u našoj obitelji nepokolebljivo hodili u svjetlu biblijske istine.
Sudjelovanje u djelu propovijedanja
Početkom 1920-ih dobio sam svoj prvi zadatak svjedočenja. Trebao sam u gradu Edmontonu od vrata do vrata raspačati pozivnice za javno predavanje. I dok sam tog dana sâm tamo stajao, izvukao sam vrijednu pouku: Uzdaj se u Jehovu (Priče Salamunove 3:5, 6). Kako li sam bio sretan što sam uz Jehovinu pomoć izvršio taj prvi zadatak!
Moje je povjerenje u Jehovinu vidljivu organizaciju i u njegov razred vjernog i razboritog roba nastavljalo rasti kako se sve više razumijevanja prosipalo na njegovu Riječ istine. Odbacili smo mnoge običaje nazovikršćanstva kao što su proslave Božića i rođendana. Osobno spasenje više nije bilo glavna briga; umjesto toga propovijedanje Kraljevstva počelo je zauzimati važno mjesto koje mu je i pripadalo. Sve je to imalo dubok utjecaj na moj život. Stoga sam, nedugo nakon predanja svog života Jehovi, 23. travnja 1923, punovremenu službu učinio svojim ciljem.
Tijekom prerijskih zima, kad se temperatura spuštala i do 18 stupnjeva ispod nule, pomoću konja i saonica svjedočili smo u seoskim područjima. Jednom sam prilikom s jednom grupom proveo dva tjedna u, kako je to tada bilo poznato, svjedočenju s pokretnom kućicom. Ti su se posebni automobili pokazali praktičnima prilikom svjedočenja u širokim prostranstvima kanadskih prerija. Usprkos financijskim problemima, oštrim vremenskim uvjetima i velikim udaljenostima koje je trebalo prijeći uspio sam, uz povremene prekide, oko tri godine istrajati u pionirskoj službi u Alberti sve do tog značajnog dana 1930. kad sam bio pozvan da služim na pacifičkoj zapadnoj obali. Budući da ništa nisam znao o moru ili brodovima, taj je poziv za mene predstavljao zagonetku.
No, nedugo nakon mog dolaska u Prince Rupert, uz moje nove suradnike na brodu, osjećao sam se baš kao kod kuće. Brat Barstad bio je iskusan mornar, koji se mnogo godina bavio ribarenjem. Sljedećih je šest godina bilo razdoblje intenzivnog propovijedanja, dok smo neprestano plovili obalnim vodama Britanske Kolumbije od Vancouvera do Aljaske. Izvukao sam još jednu pouku: Uvijek od Jehove prihvati zadatak i nikada nemoj oklijevati.
Sijanje sjemena putem mora
Prva luka u koju smo pristali tog proljeća 1930. bila je Ketchikan na Aljaski, gdje smo ukrcali 60 kutija biblijske literature. Tjednima smo posjećivali sve domove u Ketchikanu, Wrangellu, Petersburgu, Juneau, Skagwayu, Hainesu, Sitki i drugim rasijanim naseljima. Zatim smo obuhvatili cijelu obalu Britanske Kolumbije i obradili je prije kraja ljeta. Posjećivali smo zabačena naselja šumskih radnika, tvornice ribljih konzervi, indijanska sela, male gradiće kao i izolirana naselja trapera. Ponekad nam je bilo teško otići od usamljenih svjetioničara koji su srdačno dočekali nekog da s njim razgovaraju.
S vremenom nas je Društvo opremilo prenosivim gramofonima i pločama s biblijskim predavanjima. To smo nosili sa sobom zajedno s knjigama, Biblijama i časopisima. Često smo ih morali nositi dok smo se penjali po obalnim stijenama. Ponekad smo ih za vrijeme oseke morali vući uz klimave ljestve na visoke dokove. Bio sam sretan zbog toga što sam radeći kao dječak na prerijskom gospodarstvu bio naviknut na fizički rad.
Razglas na našem brodu služio je kao moćno oruđe u širenju vijesti Kraljevstva. Reflektirajući se od vode, snimljena predavanja često su se čula kilometrima daleko. Jednom smo bili usidreni u nekom izoliranom zaljevu na otoku Vancouveru i puštali smo jedno od tih biblijskih predavanja. Sljedećeg su nam dana ljudi koji su živjeli podalje od obale uzbuđeno rekli: “Jučer smo čuli propovijed ravno s neba!”
Drugom je prilikom jedan stariji bračni par rekao da su čuli muziku kako dolazi iz njihovog dimnjaka, ali kad su izišli van nisu čuli ništa. Kad su se ponovno vratili unutra, čuli su glas. Zašto? Pa, dok su oni bili vani, mi smo mijenjali ploču. Prvo bismo svirali muziku da privučemo pažnju ljudi, a zatim smo puštali biblijsko predavanje.
Jednom drugom prilikom, dok smo bili usidreni blizu jednog otoka s indijanskim selom, dva mala urođenika došla su veslajući da vide otkuda dolaze glasovi. Neki su na otoku mislili da su to glasovi njihovih umrlih koji su oživjeli!
Nije bilo ništa neobično podijeliti stotine knjiga dnevno onima koji su radili u zabačenim tvornicama ribljih konzervi. Bilo je malo stvari koje su im odvraćale pažnju pa su imali vremena razmišljati o duhovnim stvarima. Na kraju su mnoge od tih izoliranih osoba postale Svjedocima. Veselili smo se da ih na sljedećim putovanjima posjetimo i ‘da se utješimo’ (Rimljanima 1:12).
Nastavak službe s bračnim drugom
Godine 1931. vjenčao sam se s Annom, sestrom Christine Barstad. Nakon toga nastavili smo zajedno pionirsku službu na brodu i tijekom tih godina imali smo mnoga vrijedna i korisna iskustva. Kitovi, morski lavovi, tuljani, pliskavice, jeleni, medvjedi i orlovi bili su naši pratioci dok su nas u pozadini okruživale veličanstvene planine, osamljene uvale i spokojni zaljevi prekriveni šumom cedrova, borova i divovskih duglazija. Nekoliko smo puta pomogli iscrpljenim jelenima i njihovim mladuncima dok su pokušavali preplivati preko brzaca kako bi pobjegli grabežljivcima.
Jednog smo poslijepodneva opazili bjeloglavog štekavca kako leti nisko iznad vode i u pandžama drži velikog lososa. Riba je bila prevelika da bi je potpuno podigao iz vode, pa se orao kretao prema obali vukući lososa. Frank Franske, član posade, vidio je priliku i potrčao duž obale kako bi predusreo umornog orla, te ga uvjerio da mu preda svoj ulov. Te je večeri naša pionirska posada imala ukusnu večeru od lososa, a orao je, iako nerado, naučio dijeliti.
Na jednom je otočiću na sjevernom kraju otoka Vancouver bračni par Thuot prigrlio biblijsku istinu. On je bio nepismen, tvrdoglav, neovisan čovjek u srednjim 90-ima, a ona je bila u srednjim 80-ima. Međutim, toliko se zainteresirao za istinu da se ponizio i dozvolio svojoj ženi da ga uči čitati. Uskoro je sam mogao proučavati Bibliju i publikacije Društva. Manje od tri godine kasnije imao sam radost krstiti ih oboje u njihovom zabačenom domu na otoku, koristeći naš čamac na vesla kao bazen za krštenje!
Također smo imali radost vidjeti kako se obitelj Sallis u Powell Riveru odaziva na poruku Kraljevstva. Walter je pročitao brošuru War or Peace — Which? i odmah je prepoznao zvuk istine. Ubrzo se cijela obitelj pridružila Walteru u redovima pionira u Vancouveru, gdje bismo preko zime usidrili Charmiana. Pokazao se vrlo revnim i tijekom godina postao je drag cijeloj zajednici braće u području Vancouvera. Godine 1976. završio je svoj zemaljski život, ostavljajući za sobom veliku obitelj Svjedoka.
Svladavanje protivljenja
Svećenstvo u indijanskim selima često se gnjevilo zbog našeg djela, smatrajući da narušavamo njihov duhovni posjed. U Port Simpsonu je mjesni svećenik zahtijevao da nas seoski poglavica spriječi u posjećivanju domova. Stupili smo u vezu s poglavicom i upitali ga smatra li da je svećenik s pravom označio njegov narod previše neukim da bi mislio svojom glavom. Predložili smo da njegov narod dobije priliku čuti raspravu o Božjoj riječi i sam za sebe odluči u što želi vjerovati. Rezultat: dao nam je dozvolu da nastavimo propovijedati u selu.
Drugi je seoski poglavica desetljećima osujećivao sve pokušaje članova crkvenog vijeća i religioznih grupa da spriječe Svjedoke kako ne bi kontaktirali s njegovim narodom. “Dokle god sam ja poglavica”, rekao je, “Jehovini svjedoci su ovdje dobrodošli.” Istina je da nismo uvijek svuda bili dobrodošli, ali usprkos protivljenju nikad nismo bili prisiljeni napustiti neko područje. Tako smo mogli izvršiti našu službu svaki put kad smo se usidrili.
Ustrajnost u nevoljama na moru
Tijekom godina nailazili smo na teškoće s olujama, plimom i osekom, neucrtanim stijenama a ponekad i na probleme s motorom. Jednom nas je odnijelo preblizu otoku Lasqueti, oko 160 kilometara sjeverno od Vancouvera. Ostali smo na grebenu jer nas je tamo zatekla oseka i bili smo prepušteni na milost i nemilost vremenu. Da se vrijeme pogoršalo, brod bi se smrskao o stijene. Svi smo se popeli na stijene i učinili najbolje što smo mogli u toj teškoj situaciji. Ručali smo, proučavali i čekali da ponovno dođe plima.
Usprkos mnogim rizicima i neudobnostima, bio je to zdrav, sretan život. Međutim, rođenje naša dva sina donijelo je veliku promjenu. Nastavili smo živjeti na brodu, ali kad smo plovili tako daleko na sjever kao što je to rijeka Oona, Anna i dječaci ostajali su s njenim roditeljima dok smo mi ostali nastavljali dalje na sjever do Aljaske. Kad smo se nakon toga vraćali na jug, Anna i djeca su nam se pridružili.
Ne sjećam se da su se djeca ikad žalila ili bila bolesna. Cijelo su vrijeme nosila pojaseve za spasavanje, a ponekad smo čak i vezali konopac oko njih. Da, ponekad je bilo napetih trenutaka.
Daljnje promjene
Godine 1936. morali smo napustiti Charmian te sam se zaposlio na svjetovnom poslu. Kasnije nam se rodio treći sin. S vremenom sam kupio ribarski brod, koji nije služio samo kao sredstvo za uzdržavanje nego nam je i omogućio da nastavimo djelo propovijedanja duž obale.
Nastanili smo se na otoku Digby, na drugoj strani zaljeva preko puta Prince Ruperta i nedugo nakon toga osnovana je mala skupština. Tijekom drugog svjetskog rata, kad je u Kanadi djelo propovijedanja Jehovinih svjedoka bilo zabranjeno, iza ponoći bismo brodom došli do Prince Ruperta i na “blic” obradili područje, ostavljajući literaturu u svakom domu. Nitko nije povezao naše ponoćne prelaske s raspačavanjem zabranjene literature!
Zemlja postaje plodna
Postepeno se sve više ljudi počelo povezivati s Jehovinim svjedocima i 1948. pojavila se potreba za Dvoranom Kraljevstva u Prince Rupertu. Nakon što smo kupili neku vojnu zgradu smještenu na drugoj strani luke, rastavili smo je, prevezli na splavi preko i zatim odvezli na mjesto gradnje. Jehova je blagoslovio naš naporan rad i imali smo vlastitu Dvoranu Kraljevstva.
Godine 1956. ponovno sam stupio u redove pionira, a Anna mi se pridružila 1964. godine. Ponovno smo brodom radili duž pacifičke obale. Neko smo vrijeme sudjelovali i u pokrajinskoj službi posjećujući skupštine od Otoka kraljice Charlotte prema istoku preko planina od jezera Fraser i kasnije sve do Prince Georgea i Mackenzia. Tijekom godina proputovali smo tisuće milja kroz pacifički sjeverozapad automobilom, brodom i avionom.
U Prince Rupertu smo i dalje imali lijepa iskustva u službi. I Anna i ja proučavali smo s osobama koje su kasnije pohađale Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower i nakon toga su služili kao misionari u stranim zemljama. Kakva li je radost vidjeti našu duhovnu djecu kako prenose dragocjenu vijest Kraljevstva u udaljene zemlje!
Sada smo oboje već dobro prešli 80 godina i borimo se s narušenim zdravljem, ali smo još uvijek sretni u Jehovinoj službi. Prirodne ljepote koje smo vidjeli na Aljaski i u Britanskoj Kolumbiji bude dragocjena sjećanja. Ali još veću radost donosi nam kad vidimo da u nekad neplodnoj duhovnoj divljini ovog ogromnog područja sada cvjetaju mnoge skupštine Jehovinih slavitelja.
Posebno nas je radovalo što smo vidjeli našu vlastitu djecu, kao i našu duhovnu djecu, kako su odrasla i hvale Jehovu. Radosni smo što smo imali mali udio u duhovnom rastu u ovom dijelu Zemlje. Naprimjer, Aljaska sad ima svoju vlastitu podružnicu koja koordinira rad preko 25 skupština.
Godine 1988. imali smo ovdje u Prince Rupertu prednost otvoriti prekrasnu novu Dvoranu Kraljevstva, u samom središtu grada. Da, radujemo se, kao što je to činio i Izaija govoreći: “Umnožio si narod, Jahve (...) proslavio se, proširio sve granice zemlje!” (Izaija 26:15, St).
[Slika na stranici 21]
U pokrajinskoj službi 1964-67.
[Slika na stranici 24]
Vrsta broda koji smo upotrebljavali za svjedočenje duž obale