Je li Isus mogao imati vjeru u Boga?

Dilema trinitaraca

“KAKO je Isus mogao imati vjeru? On je Bog; on sve zna i sve vidi a da se ne mora ni na koga oslanjati. No vjera se baš sastoji u oslanjanju na nekog drugog i u priznavanju onoga što se ne vidi; dakle, isključeno je da je Isus-Bog mogao imati vjeru.”

Ovo je, prema francuskom teologu Jacquesu Guilletu, prevladavajuće mišljenje u katoličanstvu. Iznenađuje li te ovo objašnjenje? Možda si mislio kako Isus, budući da je u svemu primjer za kršćane, mora biti i uzor vjere. Ako si tako mislio, nisi uvažio dogmu nazovikršćanstva o Trojstvu.

Pitanje Isusove vjere uistinu je zagonetka za katoličke, protestantske i pravoslavne teologe koji vjeruju u Trojstvo kao “centralni misterij kršćanske vjere i života”.a Međutim, ne poriču svi Isusovu vjeru. Jacques Guillet potvrđuje da je “nemoguće ne priznati da je Isus imao vjeru”, iako priznaje da je to, u svjetlu doktrine o Trojstvu, “paradoks”.

Francuski isusovac Jean Galot, i poput njega većina teologa, otvoreno kaže da, budući da je “pravi Bog i pravi čovjek, (...) Krist ne može vjerovati u samoga sebe”. “Vjera se sastoji u vjerovanju u nekog drugog, ne u vjerovanju u samoga sebe”, primjećuje časopis La Civiltà Cattolica. Dakle, prepreka priznavanju Isusove vjere jest dogma o Trojstvu, jer su ta dva shvaćanja očito proturječna.

“Evanđelja uopće ne govore o Isusovoj vjeri”, kažu teolozi. Doista, izrazi upotrijebljeni u Kršćanskim grčkim pismima pistéuo (vjerovati, imati vjeru) i pístis (vjera) odnose se uglavnom na vjeru učenika u Boga ili u Krista, a ne na Isusovu vjeru u svog nebeskog Oca. Trebamo li stoga zaključiti da Božji Sin nije imao vjeru? Što možemo razabrati iz onoga što je radio i govorio? Što kažu Pisma?

Molitve bez vjere?

Isus je bio čovjek molitve. On se molio u svakoj prilici — kad se krstio (Luka 3:21); čitavu noć prije nego što je izabrao svojih 12 apostola (Luka 6:12, 13); prije svog čudesnog preobraženja na gori, dok je bio s apostolima Petrom, Ivanom i Jakovom (Luka 9:28, 29). Molio se kad ga je jedan od učenika upitao: “Nauči nas moliti se”, te ih je naučio Gospodinovu molitvu (“Oče naš”) (Luka 11:1-4; Matej 6:9-13). Nasamo i opširno molio se rano ujutro (Marko 1:35-39); predvečer, nakon što je otpustio učenike, molio se na brdu (Marko 6:45, 46); molio se zajedno sa svojim učenicima i za svoje učenike (Luka 22:32; Ivan 17:1-26). Da, molitva je bila važan dio Isusovog života.

Molio se prije nego je činio čuda, naprimjer, prije nego što je uskrsnuo svog prijatelja Lazara: “Oče! hvala ti što si me uslišio. A ja znadoh da me svagda slušaš; nego rekoh naroda radi koji ovdje stoji, da vjeruju da si me ti poslao” (Ivan 11:41, 42). Čvrsto uvjerenje da će njegov Otac uslišiti njegovu molitvu pokazuje koliko je jaka bila njegova vjera. Ova veza između molitve Bogu i vjere u Njega jasno proizlazi iz onoga što je Krist rekao učenicima: “Sve što ištete u svojoj molitvi vjerujte da ćete primiti” (Marko 11:24).

Ako Isus nije imao vjeru, zašto se molio Bogu? Nebiblijska nauka nazovikršćanstva o Trojstvu, prema kojoj je Isus istovremeno bio i čovjek i Bog, čini biblijsku poruku nejasnom. Ona sprečava ljude da razumiju jednostavnost i moć Biblije. Kome se obraćao čovjek Isus? Samome sebi? Zar nije bio svjestan da je Bog? A ako je bio Bog te bio svjestan toga, zašto se molio?

Isusove molitve koje je izgovorio posljednjeg dana svog zemaljskog života daju nam još dublji uvid u njegovu jaku vjeru u svog nebeskog Oca. Očitujući nadu i pouzdano iščekivanje, molio je: “I sad proslavi ti mene, oče, u tebe samoga slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade” (Ivan 17:5).

Znajući da njegove najteže kušnje i njegova smrt neposredno predstoje, u noći kad je bio u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori, ‘zabrinuo se i počeo tužiti’ te je rekao: “Žalosna je duša moja do smrti” (Matej 26:36-38). Zatim je kleknuo i molio se: “Oče! kad bi htio da proneseš ovu čašu mimo mene! ali ne moja volja nego tvoja da bude.” Zatim “mu se javi [anđeo] s neba, i krijepi ga”. Bog je saslušao njegovu molitvu. Zbog intenzivnosti njegovih emocija i žestine kušnje, “znoj (...) njegov bijaše kao kaplje krvi koje kapahu na zemlju” (Luka 22:42-44).

Što pokazuju Isusove patnje, njegova potreba da bude ojačan i njegove molbe? “Jedno je sigurno”, piše Jacques Guillet, “Isus se molio i molitva je bitan aspekt njegovog života i djelovanja. On se molio kao što se mole ljudi i molio se za ljude. A ljudske molitve nisu zamislive bez vjere. Jesu li Isusove molitve zamislive bez vjere?”

Dok je kratko vrijeme prije svoje smrti visio na mučeničkom stupu, Isus je povikao jakim glasom, citirajući Davidov psalam. Zatim je, pun vjere, jakim glasom povikao posljednju molbu: “Oče! u ruke tvoje predajem duh svoj” (Luka 23:46; Matej 27:46). Jedan talijanski međuvjerski prijevod, Parola del Signore, kaže da je Isus ‘svoj život povjerio’ Ocu.

Jacques Guillet primjećuje: “Prikazujući nam razapetog Krista kako viče svome Ocu, citirajući izraelske psalme, pisci Evanđelja uvjeravaju nas da je taj povik, povik jedinorođenog Sina, povik krajnje tjeskobe, povik potpunog pouzdanja, da je to povik vjere, povik umiranja u vjeri.”

Neki teolozi, suočeni s ovim jasnim i dramatičnim dokazom vjere, nastoje praviti razliku između vjere i “pouzdanja”. Međutim, takva razlika nema biblijskog temelja.

No što zapravo žestoke kušnje koje je Isus pretrpio otkrivaju o njegovoj vjeri?

‘Usavršitelj naše vjere’ usavršen

U 11. poglavlju svog pisma Jevrejima, apostol Pavao spominje veliki oblak vjernih muškaraca i žena pretkršćanskog vremena. On zaključuje, ukazujući na najveći i savršen primjer vjere: “Gledajući na načelnika vjere i svršitelja [“Usavršitelja”, NW] Isusa, koji mjesto odredjene sebi radosti pretrplje križ, ne mareći za sramotu (...). Pomislite dakle na onoga koji je takovo protivljenje protiv sebe [“protiv njihovih vlastitih interesa”, NW] od grješnikâ podnio, da ne oslabe duše vaše i da vam ne dotuži” (Jevrejima 12:1-3).

Većina teologa kaže da ovaj redak ne govori o “Isusovoj osobnoj vjeri” već, zapravo, o njegovoj ulozi kao “začetnika ili utemeljitelja vjere”. Grči izraz teleiotés koji se nalazi u ovoj frazi odnosi se na nekoga tko usavršuje, tko nešto ostvaruje ili upotpunjuje. Kao ‘Usavršitelj’, Isus je upotpunio vjeru u tom smislu što su se njegovim dolaskom na Zemlju ispunila biblijska proročanstva i na taj je način položen pouzdaniji temelj za vjeru. No znači li to da on nije imao vjeru?

Odlomci iz poslanice Jevrejima koje možeš vidjeti u okviru na 15. stranici ne ostavljaju nikakvu sumnju. Isus je bio usavršen svojim patnjama i svojom poslušnošću. Iako je već bio savršen čovjek, njegova su ga životna iskustva učinila savršenim i potpunim u svakom pogledu, čak i u pogledu vjere, kako bi postao potpuno osposobljen kao Prvosvećenik za spasenje pravih kršćana. On je molio svog Oca “s vikom velikom i sa suzama”, bio je “vjeran” Bogu i ‘pobožan’ [imao je “božanski strah”, NW] (Jevrejima 3:1, 2; 5:7-9). Bio je “u svačemu iskušan” upravo “kao i mi”, kaže se u Jevrejima 4:15 (naglašeno od nas), to jest, kao svaki vjerni kršćanin čija je vjera podvrgnuta ‘različitim napastima’ (Jakov 1:2, 3). Je li razumno povjerovati da je Isus mogao biti iskušan “kao i” njegovi sljedbenici a da nije, kao i oni, iskušan u svojoj vjeri?

Molbe, poslušnost, patnje, kušnje, vjernost i božanski strah svjedoče o Isusovoj upotpunjenoj vjeri. Sve to pokazuje da je tek nakon što je bio usavršen u svojoj vjeri postao ‘Usavršiteljem naše vjere’. Dakako, on nije bio Bog Sin, kao što tvrdi doktrina o Trojstvu (1. Ivanova 5:5).

Zar nije vjerovao u Božju riječ?

Doktrina o Trojstvu tako oblikuje način razmišljanja teologa da oni dolaze do tako ekstremnog gledišta da tvrde kako Isus “ne može vjerovati u Božju riječ i njenu poruku” jer “on, kao sama Riječ Božja, može samo objavljivati tu riječ” (Angelo Amato, Gesù il Signore, uz crkveni imprimatur).

No, što zapravo pokazuju Isusova česta pozivanja na Pisma? Kad je bio iskušavan, citirao je tri puta iz Pisama. Svojim je trećim odgovorom Sotoni Isus pokazao da obožava samo Boga (Matej 4:4, 7, 10). U nekoliko je prilika spomenuo proročanstva koja su se odnosila na njega, pokazavši vjeru u njihovo ispunjenje (Marko 14:21, 27; Luka 18:31-33; 22:37; usporedi Luka 9:22; 24:44-46). Iz ovog razmatranja moramo zaključiti da je Isus poznavao Pisma koja su bila nadahnuta od njegovog Oca, s vjerom ih se pridržavao te je imao potpuno pouzdanje u ispunjenje proročanstava koja su pretkazivala njegove kušnje, patnje, smrt i uskrsnuće.

Isus, uzor vjere koji trebamo oponašati

Isus je morao izboriti bitku vjere sve do kraja kako bi sačuvao lojalnost prema svome Ocu i ‘nadvladao svijet’ (Ivan 16:33). Bez vjere nije moguće postići takvu pobjedu (Jevrejima 11:6; 1. Ivanova 5:4). Zbog takve pobjedonosne vjere, bio je primjer svojim vjernim sljedbenicima. On je sasvim sigurno imao vjeru u pravog Boga.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 15]

‘Usavršitelj’ Isus, usavršen

Jevrejima 2:10: “Prilikovaše njemu za kojega je sve i kroz kojega je sve, koji dovede mnoge sinove u slavu, da dovrši [“usavrši”, “NW”] poglavara spasenja njihova stradanjem” (naglašeno od nas).

Jevrejima 2:17, 18: “Bješe dužan u svemu da bude kao braća, da bude milostiv i vjeran poglavar svećenički pred Bogom, da očisti grijehe narodne. Jer u čemu postrada i iskušan bi u onome može pomoći i onima koji se iskušavaju” (naglašeno od nas).

Jevrejima 3:2: “Koji je vjeran onome koji ga stvori, kao i Mojsije u svemu domu njegovu” (naglašeno od nas).

Jevrejima 4:15: “Nemamo poglavara svećeničkoga koji ne može postradati s našijem slabostima, nego koji je u svačemu iskušan kao i mi, osim grijeha” (naglašeno od nas).

Jevrejima 5:7-9: “On u dane tijela svojega moljenja i molitve k onome koji ga može izbaviti od smrti s vikom velikom i sa suzama prinošaše, i bi utješen po svojoj pobožnosti [‘božanskom strahu’, “NW”]. I ako i bijaše sin Božij, ali od onoga što postrada nauči se poslušanju. I savršivši se, postade svima koji ga poslušaše uzrok spasenja vječnoga” (naglašeno od nas).