Petrov grob — u Vatikanu?

“GROB apostolskog prvaka je pronađen.” Trijumfalnu vijest pape Pia XII prenio je radio Vatikan. Bilo je to krajem 1950. i upravo je završila serija iskapanja pod Bazilikom Svetog Petra. Prema nekima, rezultati tog arheološkog istraživanja dokazali su da je Petar zaista bio sahranjen u Vatikanu. Međutim, s tim se nisu svi složili.

Crkva Svetog Petra u Vatikanu ima posebno značenje za katolike. “Najvažnija svrha hodočašća u Rim jest sresti Petrovog nasljednika i primiti njegov blagoslov”, navodi katolički vodič, “zbog toga što je Petar došao u Rim i ondje bio sahranjen.” Ali, je li Petar zaista bio sahranjen u Rimu? Nalazi li se njegov grob u Vatikanu? Jesu li pronađene njegove kosti?

Arheološka zagonetka

Iskapanja, koja su započela oko 1940. i trajala približno deset godina, bila su predmet mnogih rasprava. Što su pronašli arheolozi koje je imenovao papa? Kao prvo, pogansko groblje sastoji se od mnogobrojnih grobova. Usred njih, ispod današnjeg papinskog oltara, identificirali su jednu edikulu, to jest, spomenik u obliku niše za smještaj kipa ili lika, koja je položena u zid prekriven crvenom žbukom i ograđena s dva zida sa strane. Konačno, i prilično zagonetno, otkriveni su i neki ljudski ostaci koji su se, kako je bilo rečeno, pojavili u jednom od ta dva zida sa strane.

Ovdje počinju tumačenja. Prema nekolicini katoličkih znanstvenika, iskopine potvrđuju predaju o Petrovom boravku i mučeništvu u Rimu tijekom vladavine Nerona, možda za vrijeme progonstva 64. n. e. Čak je bilo rečeno da su to apostolovi posmrtni ostaci i da mogu kao takvi biti identificirani pomoću jednog natpisa koji, prema jednom tumačenju, glasi: “Petar je ovdje.” Izgleda da je papa Pavao VI povjerovao toj pretpostavci kad je 1968. objavio otkriće “posmrtnih ostataka Svetog Petra, koji su vrijedni sve naše odanosti i štovanja”.

Međutim, uz tumačenja bilo je i protudokaza. Katolički arheolog Antonio Ferrua, isusovac, koji je imao udjela u vatikanskim iskapanjima, posvjedočio je više nego jednom prilikom da mu ‘nije bilo dozvoljeno objaviti’ sve što zna o toj temi, materijal koji bi očito protuslovio tvrdnji da su identificirani Petrovi posmrtni ostaci. Osim toga, u vodiču po Rimu, koji je uredio katolički kardinal Poupard i objavio 1991, navedeno je kako “izgleda da znanstveno ispitivanje ljudskih kostiju pronađenih ispod temelja Crvenog zida nije pokazalo nikakvu vezu s apostolom Petrom”. Prilično je čudno da je u sljedećem izdanju (krajem 1991) ta rečenica nestala, a dodano je novo poglavlje pod naslovom “Sigurno je: Petar je u crkvi Svetog Petra”.

Tumačenje iskopina

Očito je da su pronađeni dokazi predmet tumačenja i da različito znače različitim ljudima. Uistinu, najautoritativniji katolički povjesničari smatraju da su “povijesni problemi Petrovog stvarnog mučeništva u Rimu i mjesta gdje je sahranjen otvoreni za diskusiju”. Što otkrivaju iskopine?

Edikula-spomenik je, prema onima koji nastoje podržati katoličku tradiciju, “spomenik” na koji je upozorio stanoviti Gaj, svećenik koji je živio početkom trećeg stoljeća. Prema Euzebiju iz Cezareje, crkvenom povjesničaru iz četvrtog stoljeća, Gaj je rekao da bi mogao ‘uputiti na Petrov spomenik na brežuljku Vatikanu’. Zagovornici te predaje tvrde da je apostol bio sahranjen ovdje, ispod spomenika koji je postao poznat kao “Gajev spomenik”. Međutim, drugi tumače rezultate tih iskapanja sasvim drugačije, ističući da prvi kršćani nisu pridavali puno pažnje pokapanju svojih mrtvih i čak ako je Petar i bio pogubljen ovdje, ponovno pronalaženje njegovog tijela bilo bi najnevjerojatnije. (Vidi okvir, stranica 29.)

Postoje i oni koji se ne slažu da je “Gajev spomenik” (ako je to ono što je pronađeno) grob. Oni smatraju da je to spomenik podignut u Petrovu čast pri kraju drugog stoljeća i da ga se kasnije “počelo smatrati nadgrobnim spomenikom”. Međutim, prema teologu Oscaru Cullmannu, “vatikanska iskapanja uopće ne identificiraju Petrov grob”.

A što je s kostima? Treba reći da je još uvijek zagonetka otkud zapravo kosti. Budući da se u prvom stoljeću pogansko groblje nalazilo na današnjem brežuljku Vatikanu, brojni ljudski ostaci pokopani su u tom području i mnogi su već bili ponovno nađeni. Nepotpuni natpis (koji vjerojatno datira iz četvrtog stoljeća) za koji neki kažu da mjesto na kojem su pronađeni posmrtni ostaci identificira kao apostolov grob, možda se, u najboljem slučaju, odnosi “na navodnu prisutnost Petrovih kostiju”. Osim toga, mnogi su epigrafičari mišljenja da natpis čak može značiti “Petar nije ovdje”.

‘Nepouzdana predaja’

“Rani i pouzdaniji izvori ne spominju mjesto [Petrovog] mučeništva, ali među kasnijim i manje pouzdanim izvorima praktički postoji suglasnost da je to bilo područje Vatikana”, kaže povjesničar D. W. O’Connor. Prema tome, traganje za Petrovim grobom u Vatikanu temeljilo se na nepouzdanim predajama. “Kad su relikvije postale jako važne”, tvrdi O’Connor, “kršćani su iskreno počeli vjerovati da Petrov [spomenik] ustvari ukazuje na točan položaj njegovog groba.”

Te su se predaje razvijale usporedo s nebiblijskim štovanjem relikvija. Od trećeg i četvrtog stoljeća nadalje, različita crkvena središta upotrebljavala su relikvije, prave ili lažne — i to ne bez ekonomske dobiti — u borbi za stjecanje “duhovne” prevlasti i unapređivanje svoje vlasti. Tako su, uvjereni da Petrovi posmrtni ostaci imaju čudesne moći, hodočasnici putovali do njegovog navodnog groba. Krajem šestog stoljeća vjernici su imali naviku da pažljivo izvagane komade tkanine bacaju u “grob”. “Neobično je to da”, kako se navodi u jednom izvještaju iz tog vremena, “ako je vjera molitelja čvrsta, kad se platno izvadi natrag iz groba, bit će puno božanske čistoće i bit će teže nego prije.” Ovo pokazuje nivo lakovjernosti tog vremena.

Tijekom stoljeća legende poput ove i predaje lišene svakog temelja znatno su doprinijele rastu ugleda vatikanske Bazilike. Međutim, podigli su se otpadnički glasovi. U 12. i 13. stoljeću Valdenzi su osudili takvo pretjerivanje i s Biblijom u ruci objasnili da Petar nikad nije bio u Rimu. Stoljećima kasnije slično su dokazivali i predstavnici protestantske reformacije. U 18. stoljeću čuveni su filozofi smatrali tu predaju neosnovanom, i povijesno i biblijski. Slično mišljenje dijele sposobni znanstvenici, katolički i ostali, sve do danas.

Da li je Petar umro u Rimu?

Petar, ponizni galilejski ribar, sigurno se nije bavio mišlju o prvenstvu među starješinama kršćanske skupštine prvog stoljeća. Umjesto toga, sebe je označio kao ‘sustarješinu’ (1. Petrova 5:1-6, DF). Petrov ponizan lik u suprotnosti je s raskoši koja okružuje njegov navodni grob, kao što to može primijetiti svaki posjetilac vatikanske Bazilike.

Da bi učvrstila svoju prevlast nad drugim kršćanskim denominacijama, Katolička je crkva nastojala učiniti vjerodostojnom ‘kasnu i manje pouzdanu’ predaju koja tvrdi da je Petar neko vrijeme boravio u Rimu. Ipak, čudno je da druge drevne predaje smatraju da mjesto njegovog ukopa nije u Vatikanu, već negdje drugdje u Rimu. Ali, zašto se ne bismo držali činjenica zabilježenih u Bibliji, jedinom izvoru informacija iz prve ruke o Petru? Iz Božje je riječi očito da je, pokoravajući se uputama koje je primio od vodećeg tijela kršćanske skupštine u Jeruzalemu, Petar nastavio svoje djelo u istočnom dijelu drevnog svijeta, uključujući i Babilon (Galaćanima 2:1-9; 1. Petrova 5:13; usporedi Djela apostolska 8:14).

Kad je, oko 56. n. e., pisao kršćanima u Rimu, apostol Pavao pozdravio je oko 30 članova te skupštine a da čak nije ni spomenuo Petra (Rimljanima 1:1, 7; 16:3-23). Zatim je, između 60. i 65. n. e., Pavao napisao šest pisama iz Rima, ali Petra se nigdje ne spominje — što je jak dokaz na temelju indicija da Petar nije bio tamo.a (Usporedi 2. Timoteju 1:15-17; 4:11.) Pavlovo djelovanje u Rimu opisano je na kraju knjige Djela apostolskih, ali opet se ne spominje Petar (Djela apostolska 28:16, 30, 31). Prema tome, objektivno ispitivanje biblijskih dokaza, oslobođeno svih unaprijed stvorenih predodžbi, može voditi samo do zaključka da Petar nije propovijedao u Rimu.b

“Prvenstvo” pape temelji se na nepouzdanim predajama i iskrivljenoj primjeni Pisama. Isus, a ne Petar, temelj je kršćanstva. ‘Krist je glava crkvi’, kaže Pavao (Efežanima 2:20-22; 5:23). Isus Krist bio je taj kojeg je Jehova poslao da blagoslovi i spasi sve koji imaju vjeru (Ivan 3:16; Djela apostolska 4:12; Rimljanima 15:29; vidi također 1. Petrova 2:4-8).

Dakle, svi oni koji iskreno vjeruju da odlaze na Petrov grob kako bi ‘sreli njegovog nasljednika’ suočavaju se s problemom da li da prihvate ‘nepouzdane predaje’ ili da vjeruju pouzdanoj Riječi Božjoj. Budući da kršćani žele da njihovo obožavanje bude Bogu prihvatljivo, oni ‘upiru pogled u završitelja vjere, Isusa’ i na savršeni primjer koji nam je on ostavio da ga slijedimo (Jevrejima 12:2, St; 1. Petrova 2:21).

[Bilješke]

[Okvir na stranici 29]

“Iskapanje nije otkrilo nijedan pouzdani trag groba ispod Edikule; niti se može sa sigurnošću tvrditi da je kršćanska zajednica ikad preuzela tijelo Svetog Petra od onih koji su ga pogubili, kako bi ga sahranila. U normalnom razvoju događaja lako je moguće da je tijelo nekoga tko je bio stranac (peregrinus) i u očima zakona običan zločinac, bilo bačeno u Tiber. (...) Osim toga, u tim ranim danima nije postojalo zanimanje za očuvanje posmrtnih ostataka kao što je postojalo kasnije, kad je nestajalo vjerovanje u skori kraj svijeta i počeo se pojavljivati kult mučenika. Dakle, realna je mogućnost da tijelo Svetog Petra ustvari nije ponovno pronađeno za ukop” (The Shrine of St. Peter and the Vatican Excavations od Jocelyna Toynbeea i Johna Warda Perkinsa).