Smislen način života

ISPRIČALA MELVA A. WIELAND

U ožujku 1940, nekoliko mjeseci nakon mog krštenja, moja je sestra Phyllis došla k meni i upitala me: “Zašto ne započneš s pionirskom službom?” “Pionirskom službom?”, pitala sam. “Misliš na punovremeno propovijedanje, skoro svaki dan?”

‘KAKO mogu biti pionir’, pomislila sam, ‘kad imam ograničeno biblijsko znanje i još ograničeniju ušteđevinu u banci?’ Ipak, Phyllisino me pitanje navelo na razmišljanje. Pored toga, puno sam se molila u vezi s tim.

Konačno sam zaključila: ‘Zašto se ne bih mogla pouzdati u Boga kad obećava da će se brinuti za nas ako najprije tražimo Kraljevstvo?’ (Matej 6:33). I tako sam u lipnju 1940. dala obavijest da napuštam svoj posao krojačice. Zatim sam pisala podružnici Društva Watch Tower u Australiji tražeći pionirski zadatak.

Moj životni zadatak

Nekoliko tjedana kasnije dobila sam odgovor, u kojem sam obaviještena da ću dobiti zadatak nakon što budem prisustvovala kongresu koji se trebao održati na zemljištu centrale Jehovinih svjedoka u Strathfieldu, u predgrađu najvećeg australskog grada, Sydneya. Sljedećeg jutra nakon kongresa, javila sam se u ured podružnice da dobijem svoj zadatak.

Osoba u uredu mi je objasnila: “Baš sad imamo jako puno posla u praonici. Da li bi mogla ostati i pomagati nam nekoliko tjedana?” To je bilo u kolovozu 1940. godine — a ja još uvijek radim u praonici! Tada je bilo samo 35 članova u obitelji centrale; a sada ih ima 276.

No, možda se pitaš zašto rad u praonici smatram “smislenim načinom života”, pogotovo zato što je to moj posao već više od 50 godina. Prije nego što to objasnim, dozvolite mi da ispričam nešto o svojim interesima u mladosti.

Bavljenje sportom postalo je moj način života

Rođena sam 1. siječnja 1914. u Melbourneu, kao prvo od petero djece. Imali smo roditelje pune ljubavi koji su živjeli po visokim načelima i primjenjivali su stegu kad je to bilo potrebno. Imali smo i ono što bi se moglo nazvati neobaveznim religioznim odgojem, jer naši roditelji nisu išli u crkvu. No, ipak su zahtijevali da mi djeca pohađamo nastavu u nedjeljnoj školi Engleske crkve.

Kad sam 1928. napustila školu i započela raditi kao krojačica, odlučila sam većinu svog slobodnog vremena posvetiti bavljenju sportom, jer sam vjerovala da bi mi to moglo pomoći svladati stidljivost. Pridružila sam se teniskom klubu i igrala sam tokom cijele godine. Zimi sam također igrala košarku i bejzbol, a ljeti kriket u ženskom timu. Kriket je postao moja prava ljubav, i trudila sam se da usavršim svoju vještinu brzog bacača lopte kako bih se kvalificirala za međudržavne susrete.

Smisao različit od sporta

Već me u ranoj mladosti uznemiravalo učenje da Bog ljubavi ima mjesto koje se naziva pakao gdje vječno muči one koji su činili zlo. To mi jednostavno nije imalo smisla. Stoga zamislite moju radost kad sam iz Biblije neočekivano naučila pravo značenje “pakla”. Bilo je to ovako:

Moja sestra Phyllis, koja je pet godina mlađa od mene, također je uživala u bavljenju sportom, i igrale smo kriket u istom ženskom timu. Godine 1936. jedna djevojka iz tima upoznala je Phyllis s mladićem Jimom koji je bio poznat kao vrlo religiozan. Uskoro je Jim počeo pričati Phyllis o biblijskim učenjima. Ona se zainteresirala. “To je tako logično i razumno”, govorila bi mi.

U to smo vrijeme Phyllis i ja dijelile istu sobu kod kuće i ona me pokušavala zainteresirati za ono što joj je Jim govorio o Božjem Kraljevstvu. “Učinit će ono što nisu uspjele ljudske vladavine”, uzbuđeno mi je govorila. Međutim, ja sam se prepirala s njom i govorila joj da je to samo još jedna religija koja nas zbunjuje i da nitko ustvari ne zna budućnost. Ali Phyllis je bila uporna i ostavljala je literaturu po sobi, nadajući se da bih je ja mogla pročitati.

Bila sam znatiželjna zašto je Phyllis tako oduševljena tom novom vjerom, pa sam jednog dana uzela brošuru. Imala je intrigantan naslov Hereafter (Drugi svijet). ‘Naćulila sam uši’ kad sam, prelazeći letimično preko njenih stranica, vidjela riječ “pakao”. Na svoje iznenađenje, saznala sam da se biblijska riječ “pakao” zapravo odnosi na opći grob čovječanstva te da i dobri i zli ljudi odlaze tamo. Također sam saznala da pakao nije mjesto mučenja; mrtvi su bez svijesti i ne mogu ništa osjetiti (Propovjednik 9:5, 10; Psalam 146:3, 4).

To mi je imalo smisla, naročito kad je brošura objasnila da je moćni Bog pun ljubavi obećao vratiti mrtve čudom nazvanim uskrsnuće (Ivan 5:28, 29). Sad sam i ja željela saznati više o onome što je Jim govorio Phyllis. Pronašla sam malu Bibliju King James Version, koju mi je poklonio otac dok sam bila dijete, i potražila sam citate navedene u brošuri. Oni su potvrdili ono što je bilo rečeno o paklu i o stanju mrtvih.

Još jedno očaravajuće iznenađenje za mene bila je spoznaja da Bog ima svoje osobno ime, Jehova (Psalam 83:18). Mogla sam također razumjeti da Bog ima naum, ili razlog, za sve što je učinio ili što je dopustio da se dogodi. To me navelo da se pitam: ‘Što je ustvari moj smisao života?’ Otada sam počela razmišljati je li za mene najbolje da sport shvaćam tako ozbiljno — gotovo do isključivanja svega ostalog.

Postupci u skladu s odlukama

Jim i Phyllis nisu imali pojma da se moj pogled na život promijenio, no saznali su to kad je naša obitelj bila pozvana na zabavu kod nekih prijatelja. U to bi vrijeme u takvim prilikama svi ustali, nazdravili kralju Engleske i digli svoje čaše da piju u tu čast. Međutim, ja sam odlučila ostati sjediti s Jimom i Phyllis. Oni nisu mogli vjerovati svojim očima kad su vidjeli da još uvijek sjedim! Naravno, nismo namjeravali pokazati nepoštovanje, ali kao kršćani smatrali smo da trebamo biti neutralni i da ne trebamo sudjelovati u takvim nacionalističkim ceremonijama (Ivan 17:16).

Međutim, moji roditelji i ostatak obitelji bili su užasnuti. Rekli su da smo nelojalni, ili ludi — ili i jedno i drugo! Kad smo, nakon toga, Phyllis i ja prisustvovale godišnjoj dodjeli nagrada za ženski kriket tim, dogodilo se nešto slično tijekom nacionalističke ceremonije. Konačni rezultat toga bio je da smo obje napustile tim. To mi nije bilo tako teško kao što sam mislila da će biti, jer sam shvatila da moja odanost i lojalnost pripadaju Kristu Isusu, Kralju Božjeg nebeskog Kraljevstva.

Phyllis mi je sad ukazala da trebam redovito prisustvovati sastancima Jehovinih svjedoka kako bih pomoću veće biblijske spoznaje izgradila svoju vjeru. U to je vrijeme postojala samo jedna skupština u Melbourneu, i tako sam počela posjećivati sastanke svake nedjelje poslijepodne. Uskoro sam se uvjerila da je to prava Božja zemaljska organizacija.

Nedugo nakon toga, pozvana sam da sudjelujem u skupštinskoj aktivnosti propovijedanja od kuće do kuće. U početku sam oklijevala, a onda sam jedne nedjelje ujutro odlučila poći, samo da vidim kako se to radi. Bila sam sretna što sam bila određena da pratim jednu iskusnu Svjedokinju, koja je uvjerljivo govorila na prvim vratima i stanar je povoljno reagirao. Pomislila sam: ‘Pa to i nije bilo tako teško, ali trebat će mi još puno vježbe prije no što to budem mogla tako dobro učiniti.’ Stoga zamisli moje čuđenje kad mi je Svjedokinja, nakon prvih vrata, rekla: “Sada ćeš moći ići sama.”

“Sama?!”, zapanjeno sam upitala. “Ne misliš valjda ozbiljno! Što ću reći ako netko postavi pitanje, a ja ne znam odgovor?” Ali, moja je suradnica bila uporna. I tako sam, doslovno drhteći, išla sama dok je ona nastavila svjedočiti ljudima s druge strane ulice. Nekako sam preživjela to prvo jutro.

Otada sam počela sudjelovati u djelu propovijedanja svake nedjelje ujutro. Kad bi mi netko na vratima postavio pitanje na koje nisam mogla odgovoriti, rekla bih: “Istražit ću to i vratiti se da vas ponovno posjetim.” Na moju radost, Jehova mi je i dalje davao snagu i hrabrost da nastavim svoj novi smisleni način života. Predala sam mu svoj život i u listopadu 1939. krstila sam se na gradskom kupalištu u Melbourneu. Ubrzo nakon toga me Phyllis, koja se tad već udala za Jima, upitala zašto ne započnem s pionirskom službom.

Služba u podružnici

U siječnju 1941, ubrzo nakon što sam počela raditi u Betelu, kako smo zvali podružnicu, bilo je zabranjeno djelo Jehovinih svjedoka u Australiji. Nakon toga vojska je zauzela naš Betel u Strathfieldu, i ja sam bila poslana na farmu Društva u Ingleburnu, oko 50 kilometara od grada. U lipnju 1943. sud je odriješio krivnje Društvo Watch Tower i ukinuo zabranu. Krajem te godine, 25-ero nas je bilo pozvano natrag u Betel u Strathfieldu. Tamo sam nastavila raditi u praonici, kao i neke druge poslove oko Betela.

Sljedeće mi je desetljeće brzo prošlo. A onda sam se 1956. udala za Teda Wielanda, koji je također bio betelski radnik. Ted je bio vrlo miran, strpljiv čovjek i bili smo presretni kad smo dobili odobrenje da možemo nastaviti živjeti u Betelu kao suprug i supruga. Oboje smo cijenili naš smisleni način života, sretni zbog prednosti služenja u australskoj podružnici. Naravno, pored rada u Betelu, imali smo tu radost da zajedno pomažemo drugima da postanu Kristovim učenicima. Naprimjer o tome možete čitati u vezi s obitelji Weekes u izdanju Probudite se! od 22. listopada 1993 (nije izašlo na hrvatskom jeziku).

Ravnomjeran rast propovijedanja Kraljevstva zahtijevao je povećanje našeg osoblja za samo 10 do 12 osoba tijekom mojih prvih 30 godina u Betelu. Ali situacija se naglo promijenila 1970-ih, kad se ovdje počelo tiskati Kulu stražaru i Probudite se! Gradnja nove tiskare počela je u siječnju 1972. godine. Ubrzo je iz Japana stigao 40 tona težak tiskarski stroj, i do 1973. tiskali smo skoro 700 000 časopisa mjesečno. Sad je naša betelska obitelj stvarno počela rasti.

U 1970-ima sam doživjela i osobnu žalost. Prvo je 1975. umro moj dragi suprug Ted, u starosti od 80 godina. Zatim je, za manje od godinu dana, umro moj ostarjeli otac. Crpila sam puno utjehe od Jehove i iz njegove Riječi, Biblije, kao i od moje duhovne braće i sestara. Također mi je puno pomoglo što sam tijekom tog vrlo tužnog razdoblja života ostala zaposlena svojim smislenim aktivnostima u Betelu.

Međutim, život teče dalje, i ponovno sam počela doživljavati zadovoljstvo i blagoslove, sada kao udovica. Godine 1978. prisustvovala sam kongresu u Londonu, u Engleskoj, a nakon toga posjetila sam svjetsku centralu Društva Watch Tower u Brooklynu, u New Yorku. Vidjeti stotine svoje braće i sestara kako sretno rade u bruklinskom Betelu, za mene je ostalo pravo nadahnuće sve do danas.

Kako se bližio kraj 1970-ih, saznali smo da se planira daljnje proširenje betelskog kompleksa u Australiji. Međutim, proširenje nije trebalo biti u Strathfieldu, gdje više nije bilo dovoljno zemljišnog prostora. Umjesto toga, trebalo je graditi novi, daleko veći kompleks na našem posjedu u Ingleburnu, gdje sam radila tijekom zabrane, početkom 1940-ih.

Nastavljanje smislenog načina života

Kakvo je samo uzbuđenje vladalo u siječnju 1982. kad smo se preselili u naše nove objekte! Istina, u početku smo bili pomalo tužni zato što napuštamo poznatu okolinu, ali uskoro smo bili oduševljeni našim novim domom sa 73 krasne spavaće sobe. Sada, umjesto pogleda na zidove i ulice predgrađa, vidimo zelena polja i drveće, stoku na ispaši i veličanstvene izlaske i zalaske sunca — prizore koji pružaju najviše radosti.

Divnog jesenskog sunčanog dana, 19. ožujka 1983, imali smo radosno otvorenje novog kompleksa. Lloyd Barry iz Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka imao je dirljiv govor za otvorenje. Osobno sam vrlo cijenila što su on i njegova supruga bili prisutni na programu otvorenja, jer sam s njima radila u Betelu u Strathfieldu, kad smo svi bili puno mlađi.

Stalan rast djela propovijedanja Kraljevstva učinio je neophodnim daljnje proširenje naših objekata ovdje u Ingleburnu. Godine 1987. proširen je ured. Zatim je 25. studenoga 1989. otvorena nova peterokatna zgrada za stanovanje i novi trokatni dodatak tiskari. Kako je samo rastao broj objavitelja — sa manje od 4 000 propovjednika, koliko ih je bilo u Australiji kad sam započela svoju službu, na nekih 59 000!

Nedavno je australska podružnica postala jednim od tri regionalna tehnička ureda Društva, zajedno s Japanom i Njemačkom. To je čak učinilo neophodnim daljnje proširenje betelskog kompleksa. Sada je dovršena još jedna trokatna zgrada s uredima, a poslovi dobro napreduju na peterokatnoj zgradi za stanovanje, koja će imati još 80 soba za smještaj obitelji koja stalno raste.

U praonici imamo brojno osoblje da bi moglo izlaziti na kraj s teretom posla, ali često se prisjetim onog dana u kolovozu 1940. kad sam bila pozvana da dva tjedna pomažem u ovom odjelu. Tako sam zahvalna što su se ta dva tjedna produžila na više od 50 godina i što je Jehova Bog vodio moje korake prema tako smislenom načinu života.

[Slika na stranici 21]

Kad sam imala 25 godina

[Slika na stranici 23]

Naš dan vjenčanja 1956. godine

[Slika na stranici 24]

Godine 1938. moja sestra i ja bile smo prilično zaokupljene sportom, ali moj je život sada daleko produktivniji