Neprocjenjivo blago za dijeljenje
ISPRIČALA GLORIA MALASPINA
Dok je obala Sicilije nestajala, moj suprug i ja počeli smo usmjeravati pažnju na naše odredište, mediteranski otok Maltu. Kakve li uzbudljive mogućnosti! Dok je brod plovio morem, razmišljali smo o iskustvu apostola Pavla na Malti u prvom stoljeću (DJELA APOSTOLSKA 28:1-10).
BILO je to 1953, kad Malta nije zakonski priznavala propovjedničku aktivnost Jehovinih svjedoka. Godinu dana ranije diplomirali smo u Biblijskoj školi Gilead Društva Watchtower i dodijeljeni smo u Italiju. Nakon sasvim kratkog učenja talijanskog, jedva smo čekali da vidimo što nas očekuje na Malti.
Kako je mlada žena poput mene postala misionar u stranoj zemlji? Dozvolite mi da objasnim.
Majčin pobuđujući primjer
Godine 1926, dok je naša obitelj živjela u Fort Francesu, u Ontariju, Kanada, moja je majka od Istraživača Biblije (kako su tada bili poznati Jehovini svjedoci) prihvatila brošuru Millions Now Living Will Never Die (Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti). Pročitala ju je s velikom zanimanjem i tog istog tjedna bila je prisutna na grupi za studij Biblije, koristeći časopis Kulu stražaru. Majka je jako voljela čitati Bibliju, i poruku o Božjem Kraljevstvu prihvatila je kao blago koje je tražila (Matej 6:33; 13:44). Usprkos žestokom protivljenju oca i premda se morala brinuti za tri male djevojčice, zauzela je čvrst stav za ono što je učila.
Majčina je nepokolebljiva vjera tijekom sljedećih 20 godina održala mene i moje dvije starije sestre, Thelmu i Violu, svjesnima divne nade vječnog života u novom svijetu pravednosti (2. Petrova 3:13). Suočavala se s mnogim teškim iskušenjima, ali mi nikad nismo sumnjale u ispravnost puta koji je izabrala.
Godine 1931, kad sam imala samo deset godina, preselili smo se na jednu farmu u sjevernoj Minnesoti (SAD). Tamo smo bili odsječeni od redovitog druženja s Jehovinim svjedocima, ali ne i od biblijskog poučavanja naše majke. Odano je služila kao kolporter, ili punovremeni propovjednik, i to me pobudilo da poželim pridružiti joj se u tom djelu. Godine 1938. moje dvije sestre i ja simbolizirale smo svoje predanje Jehovi krštenjem na kongresu u Duluthu, u Minnesoti.
Nakon što sam 1938. završila srednju školu, majka me hrabrila da se upišem na poslovni tečaj kako bih se mogla uzdržavati kao pionir (novo ime kolportera). Pokazalo se da je to bio dobar savjet, posebno otkad je otac odlučio otići svojim putem te smo ostale prepuštene same sebi.
Punovremeno dijeljenje našeg blaga
Konačno sam se preselila u Kaliforniju i 1947. započela s pionirskom službom u San Franciscu. Dok sam bila zaposlena pripremama za kongres “All Nations Expansion” u Los Angelesu, upoznala sam Francisa Malaspinu. Naš je zajednički cilj bila misionarska služba i to je dovelo do početka veze pune ljubavi. Vjenčali smo se 1949. godine.
U rujnu 1951. Francis i ja bili smo pozvani da pohađamo 18. razred Gileada. Na promociji, 10. veljače 1952, nakon pet mjeseci intenzivnog obučavanja, predsjednik škole Nathan H. Knorr po abecednom je redu glasno pročitao zemlje u koje ćemo biti poslani. Kad je rekao: “Italija, brat i sestra Malaspina”, već smo putovali u mislima!
Nekoliko tjedana kasnije u New Yorku smo se ukrcali na brod da bismo deset dana putovali do Genove, u Italiji. Giovanni DeCecca i Max Larson, članovi osoblja bruklinske centrale, došli su na dok da nas otprate. U Genovi su nas dočekali misionari koji su bili upoznati sa zamršenom procedurom ulaska u zemlju.
Uzbuđeni svime oko nas, ukrcali smo se na vlak za Bolognu. Kad smo stigli, ugledali smo grad koji je još uvijek bio razrušen o d bombardiranjâ u drugom svjetskom ratu. No, bilo je i mnogo ugodnih stvari, kao što je neodoljiva aroma pržene kave koja se ujutro širila zrakom i pikantan miris divnih umaka pripremanih za bezbrojne vrste pašte.
Postizanje cilja
Službu smo započeli naučenim uvodom koji smo zatim iznašali sve dok poruka nije prihvaćena ili dok se vrata nisu zatvorila. Želja da se izrazimo potakla nas je da marljivo učimo jezik. Nakon četiri mjeseca dobili smo dodjelu za novi misionarski dom u Napulju.
Taj je ogroman grad poznat po svojim divnim vidicima. Uživali smo u našoj službi ondje, no nakon daljnja četiri mjeseca moj je suprug dobio zadatak da u pokrajinskoj, ili putujućoj, službi posjećuje skupštine od Rima do Sicilije. S vremenom, posjećivali smo i Maltu, pa čak i Libiju u Sjevernoj Africi.
Putovanja vlakom od Napulja do Sicilije bila su tijekom tih godina ispit fizičke izdržljivosti. Ukrcali bismo se na prepun vlak i stajali u prenatrpanim prolazima između sjedišta, ponekad šest do osam sati. Međutim, to nam je pružilo dobru priliku da proučimo one oko sebe. Često je veliki demižon domaćeg vina poslužio kao sjedalo vlasniku koji bi se povremeno poslužio njegovim sadržajem kako bi utažio žeđ tijekom dugog putovanja. Prijateljski raspoloženi putnici često su ponudili da s nama podijele svoj kruh i salamu, što je bila gostoljubiva, srdačna gesta koju smo cijenili.
Na Siciliji bi nas dočekali prijatelji, koji su nosili naše kofere tijekom tri i pol sata dugog neprekidnog uspona do skupštine na vrhu planine. Srdačna dobrodošlica naše kršćanske braće navela nas je da zaboravimo na umor. Ponekad smo jahali na mulama koje su bile sigurnih nogu, no nikad nismo gledali dolje u dubinu gdje nas je mogao dovesti samo jedan pogrešan mulin korak. Ojačao nas je čvrst stav za biblijsku istinu koji su pokazala naša braća usprkos svojim nevoljama, a ljubav koju su nam pokazivali navela nas je da budemo zahvalni što smo s njima.
Malta i Libija
Preplavljeni sjećanjima na našu braću sa Sicilije, plovili smo prema Malti. Apostol Pavao je tamo zatekao dobrodušne ljude, a tako je bilo i s nama. Oluja u zaljevu San Pawl prouzročila je da shvatimo opasnost s kojom su se suočavali mali brodovi u prvom stoljeću (Djela apostolska 27:39-28:10). Pred nama je još bila Libija. Kako ćemo se snaći u toj afričkoj zemlji u kojoj je zabranjeno naše djelo?
Još jednom smo iskusili potpuno različitu kulturu. Dok smo hodali ulicama centra grada, koje su imale niz stupova, moju su pažnju privukli prizori i zvukovi Tripolija. Muškarci su nosili odjeću od tkane devine dlake kako bi se danju zaštitili od nesnosne vrućine pustinje Sahare, a noću od hladnoće. Naučili smo razumjeti i poštovati način na koji su se ljudi prilagodili klimatskim uvjetima u kojima žive.
Iz oprezne revnosti braće mnogo smo naučili o snažnom oslanjanju na Jehovu i o slijeđenju uputa onih koji su upućeniji u propovijedanje pod takvim okolnostima. Naša kršćanska braća pripadala su mnogim nacionalnostima; no ipak su skladno radila u svojoj službi Jehovi.
Nova dodjela
Zbog protivljenja našem djelu propovijedanja, morali smo napustiti Italiju, no radosno smo prihvatili novu propovjedničku dodjelu u Brazilu 1957. godine. Francis i ja prilagodili smo se životu i običajima, i Francis je nakon osam mjeseci dobio poziv da obavlja pokrajinsku službu. Putovali smo autobusom i pješice. Ova ogromna, prekrasna zemlja otkrivala nam se poput lekcije iz zemljopisa.
Naša prva pokrajina uključivala je deset skupština u gradu São Paulu, kao i deset gradića u unutrašnjosti i duž južnog obalnog područja države São Paulo. U to vrijeme nisu postojale skupštine u tim gradićima. Pronašli bismo smještaj, i nakon što smo se smjestili, išli smo od kuće do kuće s porukom Kraljevstva. Ostavljali smo i pozivnice za prikazivanje jednog od obrazovnih filmova Društva Watch Tower.
Nije bilo nimalo lako ući u autobus s filmovima, projektorom, transformatorom, izvještajima, literaturom, pozivnicama i opremom za ručno utiskivanje mjesta prikazivanja filma na pozivnice. Za usporedbu, naš mali kofer s odjećom nije bio velik predmet. Projektor smo morali držati u krilu da bismo ga zaštitili kako se ne bi oštetio dok smo putovali neravnim putevima.
Nakon što bismo pronašli mjesto za prikazivanje filma, išli bismo od vrata do vrata i ostavljali pozivnice za prikazivanje filma. Ponekad smo dobili dopuštenje da prikažemo film u restoranu ili hotelu. U drugim smo prilikama raširili plahtu između dva stupa na otvorenom. Publika puna cijenjenja, od kojih mnogi nikad nisu vidjeli film, stajala bi i pažljivo slušala kako Francis čita tekst. Nakon toga bismo razdijelili biblijsku literaturu.
Da bismo stigli do selâ, putovali smo autobusom. Preko nekih rijeka nisu postojali mostovi, tako da bi autobus stavili na veliku splav i prevezli ga na drugu stranu. Dobili smo savjet da iziđemo iz autobusa i da, ako vidimo da autobus klizi u rijeku, skočimo s druge strane splava kako bismo izbjegli da nas povuče u vodu. Zahvalni smo što nikad nismo izgubili autobus u rijeci — što je bila sretna okolnost, naročito zato što je rijeka bila poznata po piranama, ribama mesožderkama!
Nakon prisustvovanja međunarodnom kongresu u New Yorku 1958, vratili smo se u Brazil gdje smo ubrzo nakon toga nastavili s putujućom službom. Naša oblast nas je dovela do urugvajske granice na jugu, Paragvaja na zapadu, države Pernambuco na sjeveru i do Atlantskog oceana u istočnom dijelu Brazila.
Kolonija gubavaca
Sredinom 1960-ih prihvatili smo poziv da prikažemo jedan od filmova Društva u koloniji gubavaca. Moram priznati da sam bila prilično uplašena. O gubi smo malo znali, osim onoga što smo čitali o njoj u Bibliji. Kad smo ušli u ograđeni prostor s kućama, sav obojen u bijelo, odveli su nas u veliku predavaonicu. Jedan je dio u sredini bio odvojen užetom za nas i našu opremu.
Električar koji nam je pomagao živio je 40 godina u toj koloniji. Izgubio je šake do zglavaka, a i neki drugi izgubljeni dijelovi tijela jako su ga izobličili. U početku sam bila preplašena, no opustila sam se zbog njegovog veselog držanja i spretnosti kojom je obavljao svoj posao. Ubrzo smo razgovarali o mnogim stvarima dok smo dovršavali potrebne pripreme. Od tisuću bolesnih osoba smještenih u tom objektu, prisustvovalo je preko dvije stotine. Dok su hramajući ulazili, zapazili smo mnogo različitih supnjeva bolesti od koje su bolovali. Kako je to samo bilo dirljivo, emocionalno iskustvo za nas!
Mislili smo na ono što je Isus rekao gubavcu koji ga je molio: “Gospodine! ako hoćeš, možeš me očistiti.” Dodirnuvši ga, Isus mu je dao jamstvo: “Hoću, očisti se” (Matej 8:2, 3). Nakon završetka programa, mnogi su pristupili da nam zahvale što smo došli, a njihova izobličena tijela bila su jasno svjedočanstvo o velikim patnjama čovječanstva. Kasnije su mjesni Svjedoci proučavali Bibliju s onima koji su željeli saznati više.
Godine 1967. vratili smo se u Sjedinjene Države kako bismo se pobrinuli za neke ozbiljne zdravstvene probleme. Dok smo se nastavili boriti s tim problemima, ponovno smo dobili prednost da služimo u pokrajinskoj službi. Sljedećih 20 godina sudjelovala sam s Francisom u putujućoj službi u Sjedinjenim Državama. Tijekom tog vremena on je vodio i Školu službe za Kraljevstvo.
Kakav je samo izvor ohrabrenja za mene bilo to što sam imala supruga punog ljubavi i vjernog druga koji se brinuo za bilo koji dobiveni zadatak! Zajedno smo imali prednost dijeliti blago biblijske istine na dijelovima četiri kontinenta.
Blago me podržalo
Još 1950. moja se majka udala za Davida Eastera, vjernog brata koji se krstio 1924. godine. Zajedno su mnogo godina služili u punovremenoj službi. Međutim, tijekom zadnjeg dijela majčinog života počela se očitovati Alzheimerova bolest. Budući da je bolest slabila njenu moć logičkog razmišljanja, trebala je puno njege. Moje sestre, koje su davale punu podršku, i David preuzeli su tešku odgovornost da se brinu za nju, jer nisu željeli da napustimo svoje posebne prednosti punovremene službe. Majčin nam je primjer vjernosti do njene smrti 1987. mnogo pomogao da zacrtamo svoj životni put, a utjehu nam je pružila nada za nebesku nagradu koju je gajila.
Do 1989. primijetila sam da Francis više nije tako odlučan kao što je to bio nekada. Nismo bili svjesni da je bilharcijaza, bolest koja je dobro poznata u mnogim dijelovima svijeta, uzimala svoj danak. Godine 1990. taj je neumoljivi neprijatelj nadvladao i izgubila sam svog voljenog partnera s kojim sam dijelila preko 40 godina u Jehovinoj službi.
Prilagođavanja su dio života. Neka su laka, a neka teška. No, Jehova, Davalac neprocjenjivog blaga biblijske istine, podržavao me pomoću svoje organizacije, te ljubavi i ohrabrenja moje obitelji. Još uvijek pronalazim zadovoljstvo dok željno očekujem ispunjenje svih Jehovinih nepogrešivih obećanja.
[Slika na stranici 23]
Suprug i ja dok smo bili misionari u Italiji