Može li se dokučiti religioznu istinu?

U ŠVEDSKOJ, u sveučilišnom gradiću Uppsali, jedan je duhovno znatiželjan čovjek odlučio proučiti vjerovanja različitih religija u gradiću, i čak posjetiti mjesta njihovog obožavanja. Slušao je dok su njihovi svećenici držali propovijedi i intervjuirao je neke članove. Zapazio je da samo Jehovini svjedoci izgledaju uvjerenima da su “pronašli istinu”. S obzirom na to da postoje raznolika religiozna uvjerenja, pitao se kako Svjedoci mogu tako nešto tvrditi.

Misliš li ti osobno da je moguće dokučiti istinu u vezi s religijom? Da li bi uopće bilo moguće odrediti što bi se moglo nazvati apsolutnom istinom?

Filozofija i istina

Oni koji su studirali filozofiju razvili su shvaćanje da je apsolutna istina nedokučiva za čovječanstvo. Možda ti je poznato da je filozofija definirana kao “znanost koja nastoji objasniti porijeklo egzistencije i života”. No, ona zapravo rijetko ide tako daleko. U Filosofins Historia (Povijest filozofije), švedski je pisac Alf Ahlberg napisao: “Mnoga su filozofska pitanja takve prirode da nije moguće dati definitivan odgovor na njih. (...) Mnogi smatraju da svi metafizički problemi [koji se odnose na temeljna načela stvari] spadaju u tu (...) grupu.”

Zbog toga su oni koji pomoću filozofije nastoje pronaći odgovor na bitna životna pitanja na kraju često nezadovoljni ili tjeskobni. U svojoj knjizi Tankelinjer och trosformer (Pravci razmišljanja i religiozno vjerovanje), švedski je pisac Gunnar Aspelin rekao: “Ono što vidimo jest da priroda nije ništa više zainteresirana za čovjeka nego za leptira i komarca (...) Nemoćni smo, apsolutno nemoćni, dok se suočavamo s tim silama koje igraju svoju igru u svemiru i u našem unutarnjem svijetu. To je pogled na život koji se toliko često pojavljivao u literaturi s kraja stoljeća u kojem su se ljudi uzdali u napredak i u kojem su sanjali o boljoj budućnosti.”

Je li potrebno otkrivanje istine?

Očito je da se samim ljudskim nastojanjima nije uspjelo pronaći istinu o životu, a čini se da to nikada i neće biti moguće. Stoga postoji dobar razlog da zaključimo kako je neophodna neka vrsta božanskog otkrivenja. Izvjesno otkrivenje pruža ono što mnogi nazivaju knjigom prirode. Iako ne daje konačne detalje o porijeklu života, ona nam pokazuje da postoji nešto što pruža daleko više zadovoljstva od čisto materijalističkog objašnjenja života. Vlat trave koja raste uvis zapravo slijedi drugačije zakone od onih koji odvode gomilu stijena u rupu u kojoj će se smrviti. Žive se tvari u prirodi izgrađuju i organiziraju na način na koji to nežive tvari ne čine. Stoga je poznati izučavatelj zakona i religije imao osnove da zaključi: “Jer što se na njemu [Bogu] ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se poznati i vidjeti na stvorenjima” (Rimljanima 1:20).

No, da bismo otkrili tko stoji iza sveg izgrađivanja i organiziranja potrebno nam je daljnje otkrivenje. Zar ne bismo trebali očekivati da takvo otkrivenje postoji? Ne bi li bilo razumno očekivati da će se Onaj koji je odgovoran za život na Zemlji otkriti svojim stvorenjima?

Biblija za sebe tvrdi da je takvo otkrivenje. U ovom smo časopisu često iznosili dobre razloge za prihvaćanje ove tvrdnje, što su mnogi misaoni ljudi i učinili. Sama činjenica da je muževima koji su pisali Bibliju bilo stalo da objasne kako ono što su pisali nije bilo njihovo, nešto je upravo izvanredno. Više od 300 puta nalazimo da su biblijski proroci upotrebljavali izraze kao što je: “Ovako veli Gospodin [“Jehova”, NW]” (Izaija 37:33; Jeremija 2:2; Nahum 1:12). Vjerojatno ti je poznato da je muškarcima i ženama koji pišu knjige ili članke obično prilično stalo da potpišu svoja djela. No, oni koji su pisali Bibliju ostali su neupadljivi; u nekim je slučajevima čak teško odrediti tko je napisao određene dijelove Biblije.

Još jedno obilježje Biblije koje možda smatraš značajnim jest njen unutarnji sklad. To je zaista izvanredno, posebno kad uzmemo u obzir da je 66 biblijskih knjiga pisano u razdoblju dužem od 1 600 godina. Pretpostavimo da si otišao u javnu knjižnicu i izabrao 66 religioznih knjiga koje su pisane u razdoblju od 16 stoljeća. Zatim si te pojedinačne knjige uvezao u jedan svezak. Da li bi očekivao da taj svezak ima zajedničku temu i skladnu poruku? Teško. To bi zahtijevalo čudo. Razmisli o ovome: biblijske knjige imaju upravo takvu zajedničku temu i potvrđuju jedna drugu. To pokazuje da je morao postojati jedan mozak, ili autor, koji je upravljao onim što su pisci Biblije bilježili.

Međutim, otkrit ćeš da jedna značajka više od svega drugoga dokazuje božansko porijeklo Biblije. To su proročanstva — informacije pisane unaprijed o onome što će se nedvojbeno dogoditi u budućnosti. Izrazi kao što su: “U to će vrijeme” i “Biće u potonja vremena”, svojstveni su Bibliji (Izaija 2:2; 11:10, 11; 23:15; Ezehijel 38:18; Ozej 2:21-23; Zaharija 13:2-4). Mnogo stotina godina prije nego što se Isus Krist pojavio na Zemlji, proročanstva u Hebrejskim pismima pružila su detalje o njegovom životu — od rođenja do smrti. Ne može se donijeti niti jedan drugi razuman zaključak, osim da je Biblija izvor istine o životu. Sam Isus to potvrđuje riječima: “Riječ je tvoja istina” (Ivan 17:17).

Religija i istina

Čak i mnogi koji ispovijedaju vjeru u Bibliju vjeruju da se apsolutna istina ne može dokučiti. Svećenik iz Sjedinjenih Država John S. Spong komentirao je: “Moramo (...) prestati misliti da imamo istinu i da drugi moraju prihvatiti naše stajalište te shvatiti kako je apsolutna istina iznad sposobnosti shvaćanja svih nas.” Rimokatolički pisac Christopher Derrick iznosi jedan razlog za takva negativna shvaćanja u pogledu pronalaženja istine: “Svako spominjanje religiozne ‘istine’ podrazumijeva neku vrstu tvrdnje ja znam. (...) Pod tim podrazumijevaš da bi netko drugi mogao biti u zabludi; a to nikako ne bi bilo prihvatljivo.”

Međutim, bilo bi dobro da ti, kao osoba koja razmišlja, razmotriš neka umjesna pitanja. Ako se nije moglo dokučiti istinu, zašto je Isus Krist rekao: “Poznaćete istinu, i istina će vas izbaviti”? Zašto je jedan od Isusovih apostola rekao da je Božja volja da se “svi ljudi spasu, i da dodju u poznanje istine”? Zašto se riječ “istina” u povezanosti s vjerom pojavljuje preko stotinu puta u Kršćanskim grčkim pismima? Da, zašto, ako je istina nedokučiva? (Ivan 8:32; 1. Timoteju 2:3, 4).

Zapravo, Isus nije samo istaknuo da je istina dokučiva nego je i pokazao da je potrebno pronaći istinu kako bi Bog odobrio naše obožavanje. Kad je Samarićanka pitala koji je pravi oblik obožavanja — obožavanje koje su vršili Židovi u Jeruzalemu ili ono koje su vršili Samarićani na gori Gerizim — Isus joj nije odgovorio da je istina nedokučiva. Umjesto toga, on je rekao: “Pravi [će se] bogomoljci moliti ocu duhom i istinom, jer otac hoće takovijeh bogomoljaca. Bog je duh; i koji mu se mole, duhom i istinom treba da se mole” (Ivan 4:23, 24; naglašeno od nas).

Mnogi tvrde: ‘Bibliju se može tumačiti na različite načine, pa osoba ne može biti sigurna što je istina.’ No, je li Biblija zaista pisana tako neodređeno da ne možeš biti siguran kako je treba razumjeti? Istina je da može biti teško shvatiti određeni proročanski i simbolični jezik. Naprimjer, Bog je rekao proroku Danijelu da se njegova knjiga, koja je većim dijelom pisana proročanskim jezikom, neće potpuno razumjeti sve do “vremena svršetka” (Danijel 12:9, St). Očito je potrebno tumačiti određene parabole i simbole.

Pa ipak, što se tiče temeljnih kršćanskih učenja i moralnih vrijednosti neophodnih da bi se Boga obožavalo u istini, Biblija je nedvojbeno vrlo izravna. Ona ne ostavlja prostora proturječnim tumačenjima. U pismu Efežanima govori se o kršćanskoj vjeri kao o ‘jednoj’, pokazujući tako da ne bi smjelo postojati nekoliko vjera (Efežanima 4:4-6). Možda bi se mogao pitati: ‘Ako se Bibliju ne može ispravno tumačiti na mnogo različitih načina, zašto postoji toliko mnogo različitih “kršćanskih” denominacija?’ Odgovor pronalazimo ako se osvrnemo na vrijeme ubrzo nakon smrti Isusovih apostola kad se razvio otpad od prave kršćanske vjere.

‘Pšenica i kukolj’

Isus je prorekao taj otpad u svojoj paraboli o pšenici i kukolju. Sam je Isus objasnio da “pšenica” predstavlja prave kršćane; “kukolj” predstavlja lažne, ili otpadničke, kršćane. “Kad ljudi pospaše”, Isus je rekao, “neprijatelj” je posijao kukolj u polju pšenice. To je sijanje počelo nakon što su apostoli umrli. Parabola pokazuje da se to miješanje pravih kršćana s lažnima trebalo nastaviti sve do ‘posljetka ovoga vijeka’. Stoga je kroz stoljeća bio sakriven identitet pravih kršćana, jer su religioznim poljem dominirali oni koji su bili samo nominalni kršćani. Međutim, na ‘posljetku ovoga vijeka’ doći će do promjene. “Poslaće sin čovječij angjele svoje” kako bi odijelili lažne kršćane od pravih. To znači da će tada biti lako prepoznati kršćansku skupštinu, jer ima isti položaj kao i u vrijeme apostola (Matej 13:24-30, 36-43).

Izaijina kao i Mihejeva proročanstva prorekla su takvo ponovno sakupljanje pravih obožavatelja u “potonja vremena”. Izaija kaže: “Biće u potonja vremena gora doma Gospodinova utvrdjena uvrh gora i uzvišena iznad humova, i stjecaće se k njoj svi narodi. I ići će mnogi narodi govoreći: hodite da idemo na goru Gospodinovu, u dom Boga Jakovljeva, i učiće nas svojim putovima, i hodićemo stazama njegovijem.” Iskren pogled na činjenice pokazuje da se Izaijino proročanstvo ispunjava u našem vremenu (Izaija 2:2, 3; Mihej 4:1-3).

Ipak, rast kršćanske skupštine ne odvija se nekim ljudskim naporom. Isus je prorekao da će ‘poslati svoje anđele’ kako bi izvršili djelo sakupljanja. On je ukazao i na posebnu svrhu skupštine: “Tada će se pravednici zasjati kao sunce u carstvu oca svojega” (Matej 13:43). To pokazuje da će se prosvjetljivanje, ili obrazovno djelo, diljem svijeta obaviti pomoću kršćanske skupštine.

Jehovini svjedoci vide ispunjenje tih proročanstava u obrazovnom djelu koje danas izvršavaju u 232 zemlje. Uspoređujući vjerovanja Svjedoka, njihova mjerila ponašanja i organizaciju s Biblijom, nepristrani ljudi mogu jasno vidjeti da je sve to u skladu s kršćanskom skupštinom prvog stoljeća. Svjedoci govore o svojoj vjeri kao o “istini”, ali ne zbog neke pretpostavke da su osobno nadmoćni. Umjesto toga, čine to zato što opsežno proučavaju Božju riječ Bibliju i slijede je kao jedino mjerilo kojim se može ispravno procijeniti religiju.

Rani su kršćani ukazivali na svoju vjeru kao na ‘istinu’ (1. Timoteju 3:15; 2. Petrova 2:2; 2. Ivanova 1). Ono što je bilo istina za njih, mora biti istina i za nas danas. Jehovini svjedoci pozivaju svakoga da se sam uvjeri u to proučavajući Bibliju. Nadamo se da ćete čineći tako i vi doživjeti radost koja ne proizlazi samo iz pronalaženja religije koja nadmašuje ostale nego i iz pronalaženja istine!

[Okvir na stranici 5]

NEKE FILOZOFIJE PROTIVNE ISTINI

POZITIVIZAM: Shvaćanje po kojem su sve ideje religiozne prirode besmislice koje je nemoguće provjeriti i da je cilj filozofije ujediniti pozitivne znanosti kako bi oblikovale cjelinu.

EGZISTENCIJALIZAM: Na njegove su zastupnike znatno utjecale strahote drugog svjetskog rata i zbog toga ima pesimističan pogled na život. Naglašava istraživanje čovjekove tjeskobe s obzirom na smrt i ispraznost života. Egzistencijalistički pisac Jean-Paul Sartre rekao je da je, budući da Bog ne postoji, čovjek napušten i egzistira u univerzumu koji je potpuno ravnodušan.

SKEPTICIZAM: Zastupa shvaćanje da je opažanjem i razumom nemoguće doći do ikakve objektivne, univerzalne spoznaje — ikakve istine — o egzistenciji.

PRAGMATIZAM: Procjenjuje istinsku vrijednost naših uvjerenja jedino po njihovoj praktičnoj vrijednosti za ljudske interese, kao što su interesi u preoblikovanom obrazovanju, moralu i politici. Smatra da istina sama po sebi nema nikakvu vrijednost.

[Zahvala na stranici 2]

Stranica 3: Druga slika s lijeva: Ljubaznošću The British Museuma; Desno: Sveučilište Sung Kyun Kwan, Seoul (Koreja)