Tiskar koji je ostavio trag

JESI li ikada želio pronaći redak u Bibliji, no nisi se mogao sjetiti gdje se nalazi? Ipak, ako si se sjetio samo jedne riječi, mogao si ga pronaći koristeći biblijsku konkordanciju. Ili si možda prisustvovao kršćanskom skupu gdje su stotine, ili čak tisuće, prisutnih mogle otvoriti svoje Biblije kako bi pročitale redak samo nekoliko sekundi nakon što je bio naveden.

U oba slučaja duguješ nešto čovjeku koji ti možda nije poznat. On ti je olakšao proučavanje Biblije, a odigrao je ulogu i u tome da danas imamo točne Biblije. Čak je utjecao na izgled mnogih Biblija.

Taj je čovjek Robert Estienne.a Bio je tiskar, rođen kao sin tiskara u Parizu (Francuska) početkom 16. stoljeća. Bilo je to doba renesanse i reformacije. Tiskarski je stroj postao sredstvo koje se koristilo u oba pokreta. Henri Estienne, Robertov otac, bio je glasovit tiskar koji je izdao neka od najboljih izdanja knjiga koja su nastala u renesansi. Njegov je rad uključivao akademska i biblijska djela za sveučilište u Parizu te za njegov teološki fakultet — Sorbonu.

No, usredotočimo se na sina, Roberta Estiennea. Malo se zna o njegovom redovitom školovanju. No, odmalena je svladao latinski a ubrzo je naučio grčki i hebrejski. Robert je od svog oca naučio umjetnost tiskanja. Kad je 1526. Robert Estienne preuzeo Henrijev tiskarski stroj, već je bio poznat kao izučavatelj koji je imao visoke lingvističke standarde. Iako je izdavao kritička izdanja latinske literature kao i druga izučavateljska djela, njegova je prva i neosporna ljubav bila Biblija. Budući da je Estienne s latinskom Biblijom gorljivo želio izvršiti ono što je već bilo učinjeno s latinskim klasicima, dao se na posao kako bi ponovno uredio, što je doslovnije moguće, originalni tekst Jeronimove latinske Biblije Vulgate iz petog stoljeća.

Poboljšana Vulgata

Jeronim je prevodio s biblijskog izvornog hebrejskog i grčkog, no do Estienneovog vremena Vulgata je postojala već tisuću godina. Kao posljedica prepisivanja Vulgate kroz generacije, potkrale su se mnoge greške i odstupanja. Osim toga, tijekom srednjeg vijeka božanski nadahnute riječi Biblije bile su prekrivene zamršenom zbrkom srednjovjekovnih legendi, parafraziranim odlomcima i patvorenim umetnutim dijelovima. To se toliko izmiješalo s biblijskim tekstom da ih se počelo prihvaćati kao nadahnute spise.

Kako bi otklonio sve što nije bilo izvorno, Estienne je primijenio metode tekstualne kritike koje su se upotrebljavale za proučavanje klasične literature. Potražio je najstarije i najbolje dostupne manuskripte. U knjižnicama u Parizu i njegovoj okolici te na mjestima kao što su Évreux i Soissons, otkrio je nekoliko drevnih manuskripata od kojih je jedan vjerojatno datirao iz šestog stoljeća. Estienne je pažljivo uspoređivao različite latinske tekstove odlomak po odlomak, izabirući samo one odlomke koji su izgledali kao najvjerodostojniji. Rezultat tog rada, Estienneova Biblija, prvi je put izdana 1528. i bila je značajan korak naprijed u poboljšavanju tekstualne točnosti Biblije. Slijedila su Estienneova poboljšana izdanja. I drugi prije njega pokušali su ispraviti Vulgatu, no njegovo je izdanje bilo prvo koje je pružilo djelotvoran kritički aparat. Estienne je na marginama ukazivao gdje je ispustio određene sumnjive odlomke ili gdje je bilo moguće tekst čitati na više načina. Također je zabilježio manuskripatske izvore koji su tim ispravcima davali vjerodostojnost.

Estienne je uveo mnoge druge detalje koji su bili prilično novi za 16. stoljeće. Načinio je razliku između apokrifnih knjiga i Božje riječi. Knjigu Djela apostolska smjestio je iza Evanđelja a prije Pavlovih pisama. Na vrh svake stranice stavio je nekoliko ključnih riječi kako bi čitateljima pomogao pronaći određene odlomke. Bio je to najraniji primjer onoga što se danas obično naziva priglavni naslov. Umjesto masnom goticom, ili crnim pismom, koje potječe iz Njemačke, Estienne je bio jedan od prvih koji je cijelu Bibliju tiskao svjetlijim i čitljivijim latiničkim pismom koje je sada uobičajeno. Također se pobrinuo za mnogo marginalnih referenci i filoloških bilješki kako bi pomogao razjasniti određene odlomke.

Mnogi plemići i prelati cijenili su Estienneovu Bibliju, jer je bila bolja od bilo kojeg drugog tiskanog izdanja Vulgate. Zbog svoje ljepote, stručnosti i korisnosti, njegovo je izdanje postalo standard i ubrzo su ga počeli oponašati diljem Evrope.

Kraljevski tiskar

“Jesi li vidio čovjeka vična poslu svom: takav ima pristup kraljevima”, stoji u Pričama Salamunovim 22:29 (St). Estienneova novatorska umješnost i lingvistička sposobnost nisu promakli pažnji francuskog kralja Franje I. Estienne je postao kraljev tiskar latinskog, hebrejskog i grčkog. Kao takav, Estienne je izdao neka od remek-djela francuske tipografije, a takvima ih se smatra još i danas. Godine 1539. počeo je izdavati prvu i najbolju kompletnu hebrejsku Bibliju tiskanu u Francuskoj. Godine 1540. uveo je ilustracije u latinsku Bibliju. No, umjesto imaginarnih prikaza biblijskih događaja uobičajenih za srednji vijek, Estienne je pružio poučne crteže temeljene na arheološkim dokazima ili na mjerama i opisima pronađenima u samoj Bibliji. Ti su drvorezi do u detalje prikazivali takve stvari kao što su kovčeg saveza, prvosvećenikova odjeća, tabernakul i Salamunov hram.

Upotrebljavajući poseban grčki tip slogova koje je naručio za tiskanje zbirke kraljevih manuskripata, Estienne je nastavio izdavati prvo kritičko izdanje Kršćanskih grčkih pisama. Iako su prva dva izdanja Estienneovog grčkog teksta bila nešto bolja od djela Erazma Roterdamskog, u trećem izdanju iz 1550. Estienne je dodao kolacije i reference iz nekih 15 manuskripata, uključujući Codex Bezae iz petog stoljeća n. e. i Bibliju Septuagintu. To Estienneovo izdanje bilo je tako široko prihvaćeno da je kasnije postalo temelj za takozvani Textus Receptus, ili Primljeni tekst, na kojem su se temeljili mnogi kasniji prijevodi, uključujući King James Version iz 1611.

Sorbona protiv reformacije

Budući da su se diljem Evrope širile ideje Luthera i drugih reformatora, Katolička je crkva pokušala kontrolirati misli ljudi regulirajući ono što čitaju. Papa Leon X je 15. lipnja 1520. izdao bulu kojom je naredio da se niti jedna knjiga koja sadrži “hereze” ne smije tiskati, prodavati ili čitati niti u jednoj katoličkoj zemlji i zahtijevao je da svjetovne vlasti provedu u djelo tu bulu u svojim oblastima. U Engleskoj je kralj Henrik VIII prepustio zadatak cenzure katoličkom biskupu Cuthbertu Tunstallu. Međutim, u većem je dijelu Evrope neosporni autoritet u pitanjima doktrine, odmah do pape, bio profesorski zbor teologa sveučilišta u Parizu — na Sorboni.

Sorbona je bila glas katoličkog ortodoksnog mišljenja. Stoljećima se smatrala bedemom katoličke vjere. Sorbonini cenzori suprotstavljali su se svim kritičkim izdanjima i narodnim prijevodima Vulgate, ne smatrajući ih samo “beskorisnima za crkvu nego i štetnima”. To nije bilo iznenađujuće u vrijeme kad su reformatori dovodili u pitanje crkvene doktrine, ceremonije i tradicije koje se nisu temeljile na autoritetu Pisama. Međutim, mnogi su teolozi na Sorboni smatrali da su doktrine koje je štovala crkva važnije od točnog tumačenja same Biblije. Jedan je teolog rekao: “Kad su doktrine jednom usvojene, Pisma su poput skele koja se uklanja nakon što je sagrađen zid.” Veći dio profesorskog zbora nije znao hebrejski ni grčki, no ipak su omalovažavali istraživanja Estiennea i drugih renesansnih izučavatelja koji su istraživali izvorna značenja riječi upotrijebljenih u Bibliji. Jedan profesor sa Sorbone čak se usudio izjaviti da bi “širenje znanja grčkog i hebrejskog uzrokovalo propast cjelokupne religije”.

Sorbona napada

Iako su rana izdanja Estienneove Vulgate prošla kod cenzorâ profesorskog zbora, ni to nije bilo bez polemike. Još u 13. stoljeću, Vulgata se čuvala kao službena Biblija sveučilišta i za mnoge je njen tekst bio pouzdan. Profesorski je zbor čak osudio uvaženog izučavatelja Erazma zbog njegovog rada na Vulgati. Za neke je bilo uznemiravajuće što je mjesni tiskar, koji je bio laik, imao smjelosti ispravljati službeni tekst.

Estienneove marginalne bilješke vjerojatno su više od svega brinule teologe. Bilješke su bacale sumnju na ispravnost teksta Vulgate. Kao posljedica Estienneove želje da razjasni određene odlomke, uslijedila je optužba da zadire u područje teologije. Odbacio je optužbu tvrdeći da su njegove bilješke samo kratki sažeci ili da su filološke prirode. Naprimjer, njegova bilješka o 1. Mojsijevoj 37:35 objasnila je da se riječ “pakao” [latinski infernum] ovdje ne može razumjeti kao mjesto gdje su zli kažnjeni. Profesorski ga je zbor optužio da negira besmrtnost duše i posredničku moć “svetaca”.

Međutim, Estienne je uživao kraljevu naklonost i zaštitu. Franjo I pokazao je veliko zanimanje za renesansna istraživanja, a posebno za rad kraljevskog tiskara. Franjo I je navodno čak posjetio Estiennea i jednom strpljivo čekao dok je Estienne pravio neke posljednje ispravke na tekstu. Estienne se uz kraljevu podršku odupro Sorboni.

Teolozi zabranjuju njegove Biblije

No ipak, 1545. događaji su prouzročili da se profesorski zbor Sorbone svom žestinom usredotočio na Estiennea. Uvidjevši korist od predstavljanja jedinstvene fronte protiv reformatora, katolička su se sveučilišta u Kölnu (Njemačka), Leuvenu (Belgija) i u Parizu ranije složila da surađuju u cenzuriranju neortodoksnih učenja. Kad su teolozi s Leuvenskog sveučilišta pisali na Sorbonu izražavajući svoje iznenađenje zbog toga što se Estienneove Biblije nisu nalazile na pariškom popisu osuđenih knjiga, sa Sorbone su neistinito odgovorili da bi ih oni uistinu osudili ako bi ih vidjeli. Estienneovi neprijatelji unutar profesorskog zbora sad su bili uvjereni da će udruženi autoritet profesorskog zbora Leuvena i Pariza biti dovoljan da uvjeri Franju I u greške njegovog tiskara.

U međuvremenu je Estienne, koji je bio upozoren na namjere svojih neprijatelja, prvi otišao kralju. Estienne je ukazao da će, ako teolozi sastave popis bilo kojih grešaka koje pronađu, sasvim spremno tiskati to zajedno s ispravcima teologa i priložiti uz svaku prodanu Bibliju. To se rješenje dopalo kralju. Zatražio je da se Pierre du Chastel, kraljevski lektor, brine za to. U listopadu 1546. profesorski je zbor pisao du Chastelu protestirajući da su Estienneove Biblije “hrana za one koji negiraju našu Vjeru i podržavaju aktualne (...) hereze” i da su toliko pune grešaka da zaslužuju da ih se “potpuno iskorijeni i uništi”. Budući da ga nisu uvjerili, kralj je sad osobno naredio profesorskom zboru da objavi kritike kako bi mogle biti tiskane s Estienneovim Biblijama. Obećali su da će to učiniti, no zapravo su činili sve moguće samo da izbjegnu objavljivanje detaljnog popisa navodnih grešaka.

Franjo I umro je u ožujku 1547, a s njim je nestao i Estienneov najmoćniji saveznik protiv moći Sorbone. Kad je Henri II došao na prijestolje, obnovio je očevu zapovijed da profesorski zbor objavi svoje kritike. Pa ipak, zapazivši kako njemački vladari koriste reformaciju za političke ciljeve, Henri II bio je manje zabrinut za navodne prednosti ili nedostatke Biblija kraljevskog tiskara, a više za to da Francuska ostane katolička i ujedinjena pod svojim novim kraljem. Kraljevo je Tajno vijeće 10. prosinca 1547. odlučilo da se zabrani prodaja Estienneovih Biblija sve dok teolozi ne budu mogli objaviti svoj popis kritika.

Optužen kao heretik

Profesorski je zbor sada tražio način da Estienneov slučaj preda posebnom sudu koji je bio osnovan kratko vrijeme prije toga kako bi sudio slučajeve hereze. Estiennea nije trebalo podsjećati na opasnost u kojoj se nalazio. Unutar dvije godine od svog formiranja, sud je postao poznat kao chambre ardente, ili “užarena soba”. Nekih 60 žrtava bilo je poslano na lomaču, uključujući i neke tiskare i prodavače knjiga koji su bili živi spaljeni na Place Maubertu, samo nekoliko minuta hoda od Estienneovog kućnog praga. Estienneova je kuća bila više puta pretraživana kako bi se pronašao i najmanji dokaz protiv njega. Ispitano je preko 80 svjedoka. Prokazivačima je bila obećana četvrtina njegovog imetka ako bi ga se moglo osuditi za herezu. Pa ipak, njihov jedini dokaz bilo je ono što je Estienne javno tiskao u svojim Biblijama.

Kralj je ponovno naredio da se popis kritika profesorskog zbora preda njegovom Tajnom vijeću. Ne popuštajući, profesorski je zbor odgovorio da ‘nije običaj da teolozi pismeno izražavaju razloge zbog kojih nešto osuđuju kao heretičko, već da odgovaraju samo usmeno, čemu morate vjerovati, inače neće biti kraja pisanju’. Henri je pristao. Stavljena je konačna zabrana. Gotovo svako biblijsko djelo koje je Estienne ikada izdao bilo je osuđeno. Iako je izbjegao plamenu Place Mauberta, odlučio je napustiti Francusku suočen s potpunom zabranom svojih Biblija kao i s izgledom daljnjeg maltretiranja.

Prognani tiskar

U studenom 1550. Estienne se preselio u Ženevu (Švicarska). Profesorski je zbor proglasio ilegalnim u Francuskoj izdavati ijednu Bibliju osim Vulgate. Sad kad je bio slobodan izdavati što je želio, Estienne je 1551. ponovno tiskao svoj grčki “Novi zavjet”, s dvije latinske verzije (Vulgatom i Erazmovom verzijom) u paralelnim stupcima. Nakon toga je 1552. izdao francuski prijevod Grčkih pisama u paralelnim stupcima s Erazmovim latinskim tekstom. U ta je dva izdanja Estienne uveo svoj sistem podjele biblijskog teksta na retke označene brojem — to je isti sistem koji se danas općenito upotrebljava. Iako su i drugi prethodno iskušavali različite sheme podjele redaka, prihvaćen je Estienneov način. Njegova francuska Biblija iz 1553. bila je prva kompletna Biblija koja je imala njegovu podjelu redaka.

Estienneova latinska Biblija iz 1557. s dvije verzije prijevoda, značajna je i zbog upotrebe Božjeg osobnog imena Jehova kroz cijele Hebrejske spise. Na margini drugog psalma zabilježio je da se zamjena hebrejskog Tetragramatona (יהוה) riječju ʼAdhonaí temelji samo na židovskom praznovjerju i da to treba odbaciti. Estienne je u tom izdanju upotrebljavao kurziv kako bi ukazao na latinske riječi koje su bile dodane da bi se dopunio smisao hebrejskog. Ta je praksa kasnije usvojena u drugim Biblijama, što je nasljeđe koje često zbunjuje današnje čitatelje naučene na suvremenu upotrebu kurziva kojim se pokazuje naglašavanje.

Odlučan da svoje znanje stavi na raspolaganje drugima, Estienne je svoj život posvetio izdavanju Svetih pisama. Oni koji danas cijene Riječ Božju mogu biti zahvalni za njegova nastojanja, kao i za trud drugih koji su brižljivo nastojali otkriti riječi Biblije onako kako su bile izvorno zapisane. Proces koji su započeli nastavlja se dok stječemo točniju spoznaju drevnih jezika i dok otkrivamo starije i još točnije manuskripte Božje riječi. Kratko vrijeme prije svoje smrti (1559) Estienne je radio na novom prijevodu Grčkih pisama. Pitali su ga: “Tko će ga kupiti? Tko će ga čitati?” Uvjereno je odgovorio: ‘Svi boguodani učeni ljudi.’

[Bilješka]

[Slika na stranici 10]

Nastojanja Roberta Estiennea pomogla su generacijama istraživača Biblije

[Zahvala]

Bibliothèque Nationale, Pariz

[Slika na stranici 12]

Estienneove poučne ilustracije oponašalo se generacijama

[Zahvala]

Bibliothèque Nationale, Pariz