Hoće li mržnji ikada doći kraj?

AKO si gledao samo nekoliko televizijskih vijesti, mržnja ti nije nešto nepoznato. Mržnja je zajedničko obilježje koje je osnova pokolja koji, izgleda, gotovo svakodnevno ostavljaju svoj krvavi trag u ovom svijetu. Od Belfasta do Bosne, od Jeruzalema do Johannesburga, pogibaju nesretni promatrači.

Napadači obično ne poznaju svoje žrtve. Njihova je jedina “krivica” što možda pripadaju “drugoj strani”. Takva je smrt, kao stravična razmjena, možda odmazda za neko prijašnje zvjerstvo ili je oblik “etničkog čišćenja”. Svaki krug nasilja služi za raspirivanje plamena mržnje među neprijateljski raspoloženim grupama.

Izgleda da su takvi strašni ciklusi mržnje u porastu. Među plemenima, rasama i etničkim ili religioznim grupama izbija bratoubilački rat. Može li se mržnja ikada iskorijeniti? Da bismo na to odgovorili, trebamo razumjeti uzroke mržnje, jer mi nismo rođeni da bismo mrzili.

Sijanje sjemena mržnje

Zlata Filipović, mlada Bosanka iz Sarajeva, još nije naučila mrziti. U svom dnevniku ona izražajno piše o etničkom nasilju: “Ja se pitam zašto sve ovo? Zbog čega? ko je kriv? pitam se, a odgovora ne znam. (...) Među mojim drugaricama, među našim prijateljima, u našoj porodici, ima i Srba i Hrvata i Muslimana. (...) Sa dobrima se družimo, sa lošima ne. A među dobrima ima i Srba i Hrvata i Muslimana, kao i među lošima.”

S druge strane, mnogi odrasli misle drugačije. Oni smatraju da imaju velik razlog za mržnju. Zašto?

Nepravda. Glavni poticaj za mržnju vjerojatno je nepravda i ugnjetavanje. Kao što kaže Biblija, “nasilje obezumljuje mudroga” (Propovjednik 7:7). Kad ljudi postanu žrtve ili se s njima brutalno postupa, nije im teško gajiti mržnju prema ugnjetačima. Iako je to možda nerazumno, ili ‘bezumno’, tu mržnju često usmjeravaju prema cijeloj grupi.

Iako nepravda, stvarna ili zamišljena, može biti glavni uzrok mržnje, ona nije jedini uzrok. Još jedan uzrok su predrasude.

Predrasude. Predrasude često proizlaze iz neznanja u vezi s određenom etničkom ili nacionalnom grupom. Zbog govorkanja, tradicionalnog neprijateljstva ili lošeg iskustva s jednim ili dva pojedinca, netko može pripisivati negativna svojstva cijeloj rasi ili naciji. Kad predrasude jednom uhvate korijen, mogu ljude oslijepiti za istinu. “Neke osobe mrzimo zato što ih ne poznajemo; a nećemo ih upoznati zato što ih mrzimo”, primijetio je engleski pisac Charles Caleb Colton.

S druge strane, političari i povjesničari mogu namjerno poticati predrasude zbog političkih ili nacionalističkih ciljeva. Najbolji primjer toga bio je Hitler. Georg, bivši član pokreta Hitlerove mladeži, kaže: “Nacistička nas je propaganda najprije naučila mrziti Židove, zatim Ruse, a nakon toga sve ‘neprijatelje Reicha’. Kao tinejdžer, vjerovao sam u ono što su govorili. Kasnije sam shvatio da sam bio obmanut.” Kao i u nacističkoj Njemačkoj, i na drugim se mjestima rasne ili etničke predrasude opravdavaju apeliranjem na nacionalizam, a to je još jedan izvor mržnje.

Nacionalizam, tribalizam i rasizam. Povjesničar Peter Gay u svojoj knjizi The Cultivation of Hatred (Gajenje mržnje) opisuje što se dogodilo s izbijanjem prvog svjetskog rata: “U borbi sukobljenih lojalnosti nacionalizam je uništio sve druge. Ljubav prema nečijoj zemlji i mržnja prema njenim neprijateljima dokazale su se kao najmoćnije racionaliziranje za agresiju koja je bila posljedica onoga što se razvijalo u devetnaestom stoljeću.” Njemačko nacionalističko raspoloženje dovelo je do popularizacije ratne pjesme poznate kao “Himna mržnje”. Izazivači mržnje u Britaniji i Francuskoj, objašnjava Gay, izmišljali su priče o njemačkim vojnicima koji su silovali žene i ubijali malu djecu. Siegfried Sassoon, engleski vojnik, opisuje bit britanske ratne propagande: “Činilo se kao da je čovjek stvoren kako bi ubijao Nijemce.”

Poput nacionalizma, i pretjerano uzvisivanje etničke grupe ili rase može služiti za poticanje mržnje drugih etničkih grupa ili rasa. Tribalizam nastavlja potpaljivati nasilje u mnogim afričkim zemljama, dok rasizam još uvijek stvara probleme u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi. Daljnji razjedinjujući element koji može biti pomiješan s nacionalizmom jest religija.

Religija. Mnogi od svjetskih sukoba koje je najteže obuzdavati sadrže snažan religiozan element. U Sjevernoj Irskoj, na Srednjem istoku, kao i na drugim mjestima, ljudi se mrze zbog religije koju ispovijedaju. Prije više od dva stoljeća engleski je pisac Jonathan Swift primijetio: “Dovoljno smo religiozni da bismo mrzili, ali nedovoljno da bismo ljubili jedni druge.”

Godine 1933. Hitler je obavijestio biskupa od Osnabrücka: ‘Što se tiče Židova, ja samo nastavljam istu politiku koju Katolička crkva prihvaća već 1 500 godina.’ Većina njemačkih crkvenih vođa nikada nije osudila njegove pogrome pune mržnje. U svojoj knjizi A History of Christianity (Povijest kršćanstva) Paul Johnson primjećuje da je “Crkva izopćila katolike koji su u svojim oporukama izjavili da žele biti kremirani, (...) ali im nije zabranila da rade u koncentracionim logorima ili logorima smrti”.

Neki su religiozni vođe išli dalje od opravdavanja mržnje — oni su je posvetili. Godine 1936, kad je izbio španjolski građanski rat, papa Pio XI osudio je ‘uistinu sotonsku mržnju Boga’ od strane republikanaca — iako su na strani republikanaca bili i katolički svećenici. Slično je tome kardinal Gomá, nadbiskup Španjolske za vrijeme građanskog rata, tvrdio da je ‘nemoguće uspostaviti mir bez oružane borbe’.

Religiozna mržnja ne pokazuje znakove jenjavanja. Godine 1992. časopis Human Rights Without Frontiers (Ljudska prava bez granica) kritizirao je na koji su način službenici Grčke pravoslavne crkve izazivali mržnju protiv Jehovinih svjedoka. Među mnogim primjerima naveden je slučaj grčkog pravoslavnog svećenika koji je podnio optužbe protiv dvojice 14-godišnjih Svjedoka. Kako je glasila optužba? Optužio ih je da su ga ‘pokušali navesti da promijeni svoju religiju’.

Posljedice mržnje

Širom svijeta sjeme mržnje sije se i zalijeva putem nepravde, predrasuda, nacionalizma i religije. Neminovni plodovi su gnjev, agresija, rat i uništavanje. Biblijska izjava u 1. Ivanovoj 3:15 pomaže nam uvidjeti ozbiljnost toga: “Svaki koji mrzi na brata svojega krvnik je ljudski.” Tamo gdje se razvija mržnja, mir je, dakako, nesiguran — ako uopće i postoji.

Elie Wiesel, dobitnik Nobelove nagrade, koji je preživio holokaust, piše: “Obaveza preživjelog jest svjedočiti o onome što se dogodilo. (...) Moraš upozoriti ljude da se to može dogoditi, da zlo može uzeti maha. Rasna mržnja, nasilje, idolopoklonstvo — sve se to još uvijek širi.” Povijest 20. stoljeća pruža dokaz da mržnja nije plamen koji će se sam ugasiti.

Hoće li se mržnja ikada iskorijeniti iz ljudskih srca? Je li mržnja uvijek destruktivna, ili ima i pozitivnu stranu? Pogledajmo.