Nagrade za ustrajnost

ONA je bila Grkinja koja je živjela u Feniciji 32. n. e. Budući da joj je kći bila teško bolesna, žena je očajnički tražila lijek. Čuvši za nekog stranca koji je posjetio njen kraj — stranca koji je navodno imao moć izliječiti bolesne — odlučila je otići k njemu i moliti ga za pomoć.

Kad ga je srela, pala je na koljena, preklinjući: “Pomiluj me Gospodine sine Davidov! moju kćer vrlo muči djavo.” Tako je Grkinja molila Isusa da joj izliječi kćer.

Možeš li zamisliti kolika je hrabrost i poniznost bila potrebna da bi to učinila? Isus je bio autoritativna ličnost, imao je moć i ugled, a ranije je dao do znanja da ne želi da itko sazna za njegovo mjesto boravka. Svoje je apostole odveo u Feniciju kako bi se mogli odmoriti, jer im je to bilo jako potrebno, a ne da rade među neznabožačkim nevjernicima. Osim toga, Isus je bio Židov a ona ne-Židovka, i sigurno joj je bila poznata židovska odbojnost prema druženju s prezrenim ljudima narodâ. Bez obzira na sve to, ona je čvrsto odlučila doći do lijeka za svoje dijete.

Isus i njegovi učenici pokušali su ženu odvratiti da ne traži pomoć baš u to vrijeme. Isus joj prvo nije rekao ni riječ. Budući da je žena stalno, ustrajno vapila za pomoć, uzrujani su apostoli tada rekli Isusu: “Otpusti je, kako viče za nama.”

Ali ona nije prihvatila negativan odgovor. Umjesto toga, pala je na koljena pred Isusove noge, govoreći: “Gospodine, pomozi mi!”

Ukazujući na svoju glavnu odgovornost prema sinovima Izraelovim i istovremeno kušajući njenu vjeru i odlučnost, Isus joj je samilosno objasnio: “Nije dobro uzeti od djece [Izraela] hljeb i baciti psima [neznabošcima].”

Umjesto da se uvrijedi zbog negativne aluzije na njen narod, ona je bila ponizna ali ustrajna u svom zahtjevu, odgovarajući: “Gospodine! ali i psi jedu od mrva što padaju s trpeze njihovijeh gospodara.”

Isus je nagradio ustrajnost te Grkinje, pohvalivši njenu vjeru i postupivši u skladu s njenim usrdnim molitvama. Zamisli njenu radost kad se vratila kući i zatekla svoju kćer potpuno izliječenu! (Matej 15:21-28; Marko 7:24-30).

Poput te žene iz prvog stoljeća, i mi trebamo biti ustrajni u svojim nastojanjima da udovoljimo Jehovi i steknemo njegovu naklonost. Biblija nam jamči da će naša ustrajnost u ‘činjenju dobra’ biti bogato nagrađena, kao što je to bio slučaj i s Grkinjom (Galaćanima 6:9).

Što je ustrajnost? Zašto je potrebna? Koji faktori mogu prouzročiti da izgubimo ovu osobinu, da odustanemo od nečega ili da se predamo? Kakve nagrade možemo očekivati ako sada pokazujemo ustrajnost u službi svom Stvoritelju i Ocu Jehovi?

Jedan rječnik definira glagol “ustrajati” kao “čvrsto se i nepokolebljivo držati nekog nauma, položaja ili pothvata, usprkos zaprekama, upozorenjima ili privremenim neuspjesima. (...) trajati; izdržati.”

Biblija uvijek iznova potiče Jehovine sluge da budu ustrajni u vršenju njegove volje. Naprimjer, rečeno nam je da ‘neprestano tražimo najprije kraljevstvo’, da ‘zadržavamo što je dobro’, da ‘ustrajemo u molitvi’ i da nam ne ‘dodija’ činiti ono što je dobro (Matej 6:33, NW; 1. Solunjanima 5:21; Rimljanima 12:12; Galaćanima 6:9; St).

Ustrajnost je osobina koju svi mi moramo imati i razvijati u svakodnevnom životu da bismo preživjeli. Bez nje ne možemo postići ništa što ima pravu, trajnu vrijednost. Razmotrimo primjer jedne bebe koja pokušava ustati i napraviti svoje prve nesigurne korake. Rijetko koje dijete može naučiti stajati i hodati bez problema za samo jedan dan. Dok smo bili bebe, vjerojatno smo svi mi mnogo puta pokušavali i padali prije nego što smo konačno u određenoj mjeri počeli uspješno hodati. Što bi se dogodilo da smo nakon prvog pada odlučili prestati s pokušajima? Možda bismo još uvijek puzali naokolo na rukama i koljenima! Ustrajnost je neophodno potrebna da bismo dostigli vrijedne ciljeve i da bismo odgovarajuće tome napredovali u vještinama i stekli samopoštovanje. Jedna popularna izreka kaže: “Pobjednici nikad ne odustaju, a oni koji odustaju nikad ne pobjeđuju.”

Dugogodišnji su pioniri shvatili da posebne sposobnosti ili talenti ne jamče uspjeh. Potrebna je istrajnost, odlučnost da se potpuno izvrši Jehovina volja, potrebno je hrabro se suočavati s privremenim neuspjesima, pa čak i s depresijom. Cilj da vječno imamo udjela u Božjim blagoslovima mora jasno ostati u središtu naše pažnje.

Da, svima nama koji nastojimo steći Jehovinu naklonost i pobijediti u trci za život treba ustrajnost, nepopustljivost i postojanost. Bez tih osobina mogli bismo izgubiti Jehovinu naklonost i nagradu stvarnog života (Psalam 18:20; Matej 24:13; 1. Timoteju 6:18, 19).

Kršćaninu je često teže ustrajati u duhovnim aktivnostima nego u drugim obavezama. Netko bi mogao naporno raditi na svjetovnom poslu kako bi se brinuo za fizičke potrebe svoje obitelji, no mogao bi biti ‘preumoran’ da vodi redovit biblijski studij sa svojom suprugom i djecom. Koji faktori utječu na to da je mnogima toliko teško ustrajati u kršćanskim djelima?

Jedan faktor je obeshrabrenje, koje nastaje zbog naših osobnih nedostataka i slabosti. Ako stalno negativno razmišljamo o svojim greškama, možemo postati očajni i odustati, smatrajući da nam Jehova nikada neće moći oprostiti sve grijehe.

Drugi faktor je svjetovna okolina puna nemorala, korupcije i mržnje (1. Ivanova 2:15, 16). Jedan od ‘dobrih običaja’ koji svjetovni utjecaj može pokvariti jest kršćanska ustrajnost (1. Korinćanima 15:33).

Naša ustrajnost u djelu propovijedanja može oslabiti uslijed protivljenja javnosti ili ravnodušnosti prema našoj svetoj službi. Zbog razočaranja, mogli bismo zaključiti da ljudi na našem području jednostavno ne žele istinu. To bi nas moglo navesti da se pitamo: ‘Ima li to uopće smisla?’ te bismo mogli napustiti svoju posebnu prednost propovjedničke službe.

Osim toga, na nas bi mogao utjecati svjetovni duh ugađanja svojim vlastitim željama. Zašto bismo se trebali toliko naprezati i žrtvovati kad se svi drugi naizgled dobro zabavljaju ili se toliko ne trude? (Usporedi Matej 16:23, 24.)

Da bismo ustrajali u vršenju Jehovine volje, trebamo obući kršćansku osobnost i živjeti prema duhu a ne prema tijelu (Rimljanima 8:4-8; Kološanima 3:10, 12, 14). Ako na stvari gledamo s Jehovine točke gledišta, moći ćemo izvršavati svoje važne duhovne aktivnosti (1. Korinćanima 16:13).

Primjeri ustrajnosti

Jehova nam je dao mnoge nadahnjujuće primjere slugu koji su mu ostali lojalni i vjerni u mnogim teškim kušnjama. Razmatrajući te primjere, uviđamo kako možemo razvijati i iskazivati kršćansku ustrajnost i zašto je to toliko korisno.

Najveći je primjer Isus, koji je jako puno pretrpio kako bi proslavio Jehovino ime. Biblija nas hrabri da pažljivo proučavamo njegove postupke kojima je ustrajno pokazivao svoju odanost: “Za to dakle i mi imajući oko sebe toliku gomilu svjedoka, da odbacimo svako breme i grijeh koji je za nas prionuo, i s trpljenjem da trčimo u bitku koja nam je odredjena, gledajući na načelnika vjere i svršitelja Isusa, koji mjesto odredjene sebi radosti pretrplje križ, ne mareći za sramotu, i sjede s desne strane prijestola Božijega. Pomislite dakle na onoga koji je takovo protivljenje protiv sebe od grješnikâ podnio, da ne oslabe duše vaše i da vam ne dotuži” (Jevrejima 12:1-3).

Trka za život je na duge, a ne na kratke staze. Zbog toga trebamo biti ustrajni poput Krista. Možda većim dijelom trke ne možemo vidjeti cilj, odnosno ciljnu crtu. Taj si cilj moramo jasno predočiti u svojim mislima kako bismo ga tokom cijele teške trke mogli imati na umu. Isus je pred sobom imao takvu mentalnu predodžbu, odnosno, ‘radost koja mu je bila određena’.

Što je uključeno u tu radost za današnje kršćane? Kao prvo, to je nagrada besmrtnog nebeskog života za neke i vječni život na Zemlji za mnoge. Osim toga, to je osjećaj zadovoljstva koji proizlazi iz spoznaje da je netko obradovao Jehovino srce i odigrao ulogu u posvećenju Božjeg imena (Priče Salamunove 27:11; Ivan 17:4).

U tu je radost uključen i blizak, radostan odnos s Jehovom (Psalam 40:8; Ivan 4:34). Takav odnos okrepljuje i životno je važan, daje osobi snagu kako bi postojano trčala trku i kako ne bi odustala. Osim toga, Jehova blagoslivlja taj odnos izlijevajući svoj sveti duh na svoje sluge, a posljedica toga je povećanje radosti kao i radosna aktivnost (Rimljanima 12:11; Galaćanima 5:22).

Korisno je razmotriti primjer kako je Job bio ustrajan u vjeri. On je bio nesavršen i imao je ograničenu spoznaju o svojim okolnostima. Stoga je povremeno zapadao u samoopravdavanje i očaj. Međutim, on je dosljedno pokazivao nepopustljivu odlučnost da sačuva svoju besprijekornost prema Jehovi i da ga nikad ne napusti (Job 1:20-22; 2:9, 10; 27:2-6). Jehova je Joba nagradio zbog toga što je bio ustrajan u svojoj odanosti, blagoslivljajući ga duhovno i materijalno i pružajući mu nadu u vječni život (Job 42:10-17; Jakov 5:10, 11). Poput Joba, i mi možemo tijekom svog sadašnjeg života doživjeti mnoge patnje i gubitke, no isto tako možemo biti sigurni da će Jehova blagosloviti našu vjernu postojanost (Jevrejima 6:10-12).

Jehovini svjedoci su kao cjelina u suvremeno doba pokazali kršćansku ustrajnost u vršenju Jehovine volje. Naprimjer, svojim su ustrajnim djelovanjem od kuće do kuće kao i drugim oblicima javnog propovijedanja skrenuli na sebe i svoju poruku pažnju diljem svijeta. U medijima su napravljeni brojni osvrti na njihovo revno i odlučno propovijedanje dobre vijesti usprkos protivljenju i kušnjama. Jedan od tih osvrta čak je istaknuo poantu: “Nitko ne može izmaknuti Jehovinim svjedocima!” (Matej 5:16).

Jehova je blagoslovio ustrajna nastojanja svojih Svjedoka sve većom žetvom u službi. Zapazimo iskustvo nekih domišljatih Svjedoka u Italiji u 1960-ima, kad je tamo bilo oko 10 000 Svjedoka, koji su propovijedali naciji koja je brojila preko 53 000 000 stanovnika. U jednom mjestu od 6 000 stanovnika nije bilo nijednog Svjedoka. Braći koja su došla u službu u to mjesto bio je pripremljen neprijateljski doček.

Svaki put kad bi braća otišla tamo propovijedati, mnoge žene, pa čak i muškarci, iz tog gradića sakupili bi dječake, potičući ih da slijede Svjedoke, zvižde za njima i prave veliku buku. Nakon nekoliko minuta, braća su bila prisiljena napustiti to mjesto i otići u drugo. Nastojeći barem jednom dati potpuno svjedočanstvo svim stanovnicima tog gradića, braća su odlučila propovijedati samo kad pada jaka kiša, nadajući se da ih dječaci tada neće ometati. Primijetili su da ljudi iz tog mjesta nisu spremni pokisnuti samo zato da bi uznemiravali objavitelje. Tako je dano dobro svjedočanstvo. Pronađene su zainteresirane osobe. Započeti su novi biblijski studiji. Rezultat toga nije bilo samo osnivanje napredujuće skupštine u tom malom mjestu već se moglo propovijedati čak i za sunčanog vremena. Jehova je nastavio blagoslivljati ustrajnost svojih Svjedoka u tom području kao i u cijeloj Italiji. U toj zemlji sada ima preko 200 000 Jehovinih svjedoka.

Nagrade za ustrajnost u izvršavanju onoga što je ispravno velike su. Silom Božjeg duha, Jehovini svjedoci mogu izvršavati besprimjeran pothvat u ljudskoj povijesti, to jest propovijedati dobru vijest o Kraljevstvu, na kućnim vratima i na druge načine, milijunima ljudi (Zaharija 4:6). Oni radosno promatraju kako se ispunjava biblijsko proročanstvo o izvanrednom rastu i vitalnosti Jehovine zemaljske organizacije (Izaija 54:2; 60:22). Oni imaju čistu savjest pred Bogom i raduju se nadi u vječni život. Ali iznad svega, oni uživaju u bliskom odnosu sa Stvoriteljem, Jehovom Bogom (Psalam 11:7).

[Slike na stranici 25]

Isus je nagradio ustrajnost ove Grkinje izraženu na ponizan način

[Slika na stranici 26]

Život u raju uključen je u radost koja danas stoji pred kršćanima